Vjernički paradoks: Srce koje strepi, ali se nada
Na svom duhovnom putu vjernik često osjeća ono što drugi ne vide – istovremeni drhtaj pred Božijom pravdom i spokoj u nadi u Njegovu milost.
Taj paradoksalni spoj straha i nade nije slabost, nego znak budnog i svjesnog srca, znak života u vjeri. Ali, kako živjeti s tim osjećajem i ne pasti u očaj?
Iako je ovo tema o kojoj su mnogi pisali i govorili, zbog njene važnosti i stalne zaokupljenosti vjernika tim pitanjem, nisam mogao ostati ravnodušan, a da iznova ne podijelim s čitaocima nekoliko misli o njoj.
Već više od desetljeća, zbog prirode svoga posla, u stalnom sam kontaktu s osobama koje se izjašnjavaju kao vjernici. Posebno je taj kontakt izražen s onima koji svoju vjeru praktično pokazuju – dolaskom u džamiju, čitanjem i izučavanjem vjere, podržavanjem vjerskih propisa i slično.
Ono što sa sigurnošću mogu potvrditi jeste da gotovo svi oni osjećaju neku vrstu straha i nesigurnosti kada je riječ o njihovom statusu kod Allaha, posebno o njihovoj ahiretskoj sudbini.
I, što je još zanimljivije, primjetno je da je intenzitet tog straha veći što je čovjek dublje vezan za vjeru.
Pitanja koja muče i zaokupljaju pažnju tih vjernika glase:
– Hoće li moja djela biti primljena?
– Jesam li iskren u svojoj vjeri ili u sebi nosim licemjerstvo?
– Šta ako sve ovo što radim i vjerujem na Sudnjem danu bude samo „prašina“?
– Ne daj Bože, šta ako završim u Džehennemu?
– Kako je moguće da se ovako osjećam, a oni koji su slabiji u vjeri pokazuju više optimizma nego ja?
– Trebam li povećati svoj ibadet, dešava li mi se sve ovo zato što nisam dovoljno dobar?
– A, kada povećam ibadet, zašto taj osjećaj postaje još izraženiji?
– Zašto me strah da učinim bilo kakvo, pa i najmanje sumnjivo djelo?
– A, kada ga ipak učinim, zašto me toliko muči, dok prosječnog čovjeka to ni najmanje ne dotiče niti zbog toga pokazuje ikakvu brigu?
Duhovni nemir koji budi vjeru
Sva ova unutrašnja propitivanja i duševne tegobe mogu se svrstati pod jedno stanje kojem ćemo ovom prilikom dati ime – vjernički paradoks.
Svaki iskreni vjernik vjeruje u milostivog i pravednog Boga. Vjeruje u oprost, u pravdu, u smisao svakog iskušenja. Vjeruje da iza svake patnje stoji mudrost, a iza svakog straha sigurnost u Božiju zaštitu. Ipak, paradoksalno, on često živi u strahu.
Strah da nije dovoljno dobar.
Strah da nije iskreno učinio tewbu – pokajanje.
Strah da neće izdržati na Pravome putu.
Strah od kazne. Strah od smrti. Strah od propuštene prilike.
To je srce koje duboko vjeruje u milost, možda drugima govori o toj milosti, a ipak i dalje drhti.
Ono što je važno znati i nikada ne smetnuti s uma, a posebno iz srca, jeste da to drhtanje, taj strah – nije znak slabosti. To je znak života i budnosti. Koliko god to bilo teško shvatiti, to je znak da srce nije otvrdnulo. Srce koje strepi pred Gospodarom nije mrtvo, jer zna koliko mu je Gospodar važan.
Štaviše, ako iščitavamo Kur’an, primijetit ćemo na mnogim mjestima upravo ovu osobinu – strah koji prožima srca najodabranijih Božijih robova, poslanika. Govoreći o Zekerijahu, a. s., i njegovom potomstvu, milostivi Allah, dž. š., kaže:
Pa smo mu se odazvali i poklonili mu Jahjaa i suprugu mu izliječili. Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni. (El-Enbija, 90)
U Suri Zumer, govoreći o onima koji su izabrali ovaj svijet na račun shireta, Gospodar u nastavku spominje vjernička srca ispunjena strahom i nadom:
Da li je onaj koji u noćnim satima u molitvi vrijeme provodi, padajući licem na tle i stojeći, strahujući od onoga svijeta i nadajući se milosti Gospodara svoga...? Reci: ‘Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?’ Samo oni koji pameti imaju pouku primaju! (Zumer, 9)
Imam Taberi u svome tefsiru navodi da jedno od značenja riječi kojom počinje ovaj ajet jeste ad-du’ā – poziv, dozivanje.
Kao da je poruka ovog ajeta sljedeća:
„O ti koji noć provodiš u molitvi i strahuješ za svoju ahiretsku sudbinu, budi radostan, jer ti si uistinu od stanovnika Dženneta.“
Kamo se okrenuti kad strah zasjeni nadu
Međutim, šta ako taj strah postane prevelik? Ako nas guši i počne tjerati u očaj?
U tom slučaju važno je znati da je takvo stanje duhovna hrana za šejtana, l. a. On se hrani onom vrstom straha koja nije popraćena nadom!
Zato je neophodno održavati ravnotežu – čim osjetimo da jedan tas (nade ili straha) previše nadvlada onaj drugi, potrebno je izravnati ih i uspostaviti balans među njima.
Propustimo li uzde tim osjećajima, nije isključeno da zapadnemo u stanje očaja. Koliko je to opasno, dovoljno je podsjetiti da Gospodar, one koji očajavaju i gube nadu u Njegov oprost, opisuje osobinom kufra – nevjerstva:
U milost Allahovu nadu gubi samo narod nevjernički! (Jusuf, 87)
Šejtan voli kada vjernik zaboravi nadu. On uživa kada vjernik vidi samo kaznu, a ne i vrata rahmeta.
I na kraju, navest ćemo par savjeta kako da se lakše izborimo s ovim emocijama:
1. Znanje – učiti i podsjećati sebe na Božija imena: El-Gafur, Er-Rahman, EtTewwab. Allah je milostiv prema robovima i nikada ne odbija srce koje Mu se iskreno vraća.
2. Dova – otvoreno i često priznavati svoje slabosti pred Bogom. Reci: „Gospodaru, bojim se. Ojačaj me. Uputi me. Nemoj me u ovim trenucima ostavljati.“
3. Djela – umjesto da nas strah vodi u beznađe, neka nas vodi u akciju: pokajanje, sadaku, namaz, lijepu riječ, pomoć drugima. Kad se krećemo ka dobru i onome što Gospodar voli, srce se smiruje.
„Uistinu, srca se smiruju kada se Allah spominje.“
4. Društvo – tražimo ljude koji nas podižu, a ne one koji govore samo o Džehennemu i, možda, identičnim problemima.
Zato, nema potrebe da se stidimo svoga straha – on je neminovnost na ovom svijetu i često znak živog, budnog srca koje traga za Istinom. Međutim, pogrešno je predati se njegovoj sjeni. Vjernički strah nije kraj, već važan dio puta prema Bogu.
On ne smije biti prepreka, nego pokretač – da budemo bolji, iskreniji, čvršći. I uvijek, baš uvijek, neka ga prati nada – jer onaj koji se boji bez nade lahko zaluta, ali onaj koji se boji i nada, čvrsto hodi prema milosti Gospodara svoga.
(Ammar Čopelj/IIN Preporod)
