Od petka do petka: Jasmin Medić

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega lično i za društvo u cjelini te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 18. do 24. aprila 2025. godine, za čitatelje portala Preporod.info piše dr. Jasmin Medić, naučni saradnik iz Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu.

Petak, 18. aprila 2025.

Nakon jutarnje kafe odvodim kćerku u vrtić. Kraj ove sedmice za nas znači da ćemo nakon radnog dana "kući". "Kući" podrazumijeva da ćemo vikend provesti u Kozarcu, kao što to nerijetko činimo. Petkom radim od kuće, pa mi je tako lakše obaviti neke poslove prije nego krenemo. Trebao bih neke tekstove "dotjerati", da vikendom ne razmišljam o toj vrsti obaveze.

Čekam da supruga i majka dođu s posla, da odemo po kćerku u vrtić i sestričnu u školu te da se uputimo. Budući da krećemo u kasno poslijepodne, očekujem da ćemo tek oko 21 sat stići u Kozarac. Nisam neki ljubitelj vožnje navečer, ali tri su nas vozača u autu pa je time i lakše ukoliko mi dosadi vožnja. Kako sam i pretpostavljao, stižemo oko 21 sat. Tetka (očeva sestra) i tetak nas, kao i uvijek, s radošću dočekuju. Naravno, najviše se raduju mojoj kćerci, ona i jeste veća pričalica od mene pa ja mogu ići odmarati. Ostajemo svega dva dana, pa nas sutra čekaju obaveze i valja biti spreman.

Subota, 19. aprila 2025.

Nakon doručka i jutarnje kafe, nas petero odlazimo na Šehidsko mezarje u Kamičane, na kojem su ukopane žrtve zločina iz 1992. godine, a koji su živjeli na području nekadašnje opštine Kozarac. Tu je ukopan i moj otac Ejub kojeg sam identifikovao 2012. godine, kao i mnogi članovi porodice, komšije i porodični prijatelji. Gledam imena ukopanih i padne mi na um u kakvim mukama su oni ubijeni. Neki pred kućnim pragovima, neki u logorima, a neki daleko od prijedorske opštine, izvedeni iz logora. Još uvijek se kao “nestali” vodi preko 500 naših sugrađana iz prijedorske opštine. Šehidsko mezarje u Kamičanima je mjesto moje inspiracije. Osjećam stalnu potrebu da što više pišem o ovim sjajnim i velikim ljudima.

Nakon Šehidskog, odlazimo na obližnja mezarja u kojima su ukopani majke i didovi i šira porodica. Posjete mezarjima su nezaobilazan dio “programa” svakog našeg odlaska u Kozarac.

Već, mogu reći tradicionalno, u posljednjih 20 godina se tokom proljeća porodično okupljamo u Kozarcu. Pored nas, tu su četiri očeve sestre i njihovi muževi. Tri su došle iz inostranstva, a jedna je stalno u Kozarcu. Druga tetka i tetak zovu na ručak pa ćemo se tamo svi okupiti.

Nedjelja, 20. aprila 2025.

Čim smo se probudili, kćerka nas moli da je odvedemo na obližnji Ranč "Aris". To je zoološki vrt u kojem su razne životinje poput kamila, škotskih goveda, kengura, alpaka..., a gosti imaju mogućnost da jašu konje. To je, zapravo, i pravi razlog kćerkine želje za dolaskom na ovo mjesto.

Podne je rezervisano za kafu s prijateljima. Većina njih spadaju u "povratnike", a neki su se na svoja ognjišta vratili krajem 1990-ih godina. Ćaskamo, razgovaramo, između ostalog, i o situaciji u Bosni i Hercegovini. Radostan sam što se niko od njih ne žali na bilo kakve provokacije ili incidente u ovome periodu najveće političke krize od 1995. godine i porastu tenzija. Niko od njih i ne namjerava napustiti Kozarac.

U poslijepodnevnim satima pakujemo stvari i krećemo za Sarajevo. Opet, kao i svaki put kada odlazim iz Kozarca, a to je pet-šest puta godišnje, razmišljam o ovim ljudima – svojim Kozarčanima. Ne žale se, ne kukaju, optimistični su i znaju da u slučaju neprilika mogu da računaju na međusobnu solidarnost. Često zaboravljeni od sunarodnika, a nerijetko i lažno optuživani od zlonamjernika. Dostojanstveni su ovo ljudi i neizmjerno sam ponosan, kao naš novinar Vehid Gunić kaže, "što sam ja njihov, a oni moji".

Sestra i zet nas pozivaju kod njih na večeru čim stignemo u Sarajevo. Uz večeru, razmjenjujemo utiske o dvodnevnom boravku u Kozarcu.

Ponedjeljak, 21. aprila 2025.

Nova radna sedmica počinje. Ostavljam kćerku u vrtiću i idem prema gradu. Imam ugovoreni sastanak s kolegicom koja studira u inostranstvu i želi da napiše diplomski rad o raspadu Jugoslavije. Razmjenjujemo ideje i savjete. Nakon sastanka, koristim slobodno vrijeme da, kao i često kada sam "na Čaršiji", odem do antikvarijata "Tarih", razmijenim mišljenje o raznim knjigama s gospodinom koji tu radi. Pošto sam u potrazi za par naslova, na neke sam naišao i uzeo. “Nedostatak” traženog sam nadoknadio Remarqueovim i Hamsunovim knjigama.

Nakon što se supruga vratila s posla i kćerka iz vrtića, lijepo vrijeme koristimo za šetnju i odlazak u obližnje dječije igralište. Poslije toga ponovo krećem s "poslovnim obavezama", koje najradije obavljam u kasnim večernjim satima. Kolege Muamer Džananović i Elvedin Mulagić priremaju jedan obiman rukopis o zločinima u Zvorniku. Bilo mi je zadovoljstvo biti recenzentom i vjerujem da će knjiga ove dvojice vrijednih autora izazvati veliku pažnju naše javnosti. Zvornik i Zvorničani nesumnjivo zaslužuju jedno značajno djelo kakvo je ovo.

Utorak, 22. aprila 2025.

Utorak mi počinje obavezama koje nisam stigao ranije završiti. Radi se o još jednoj recenziji. Kolege Mujo Begić i Nijazija Maslak završili su rukopis o Irfanu Ljubijankiću. S istim nestrpljenjem kao i autori čekam izlazak iz štampe ove knjige. Drago mi je da sam i u ovoj knjizi recenzent i da će i bosanskohercegovačka javnost detaljnije saznati o jednom krajiškom i bosanskohercegovačkom velikanu. Osobi od koje bi svi aktuelni političari imali šta naučiti. Nadam se da će knjiga i služiti toj svrsi.

Popodnevna kafa i ručak rezervisani su s prijateljima i kolegama Hikmetom Karčićem i Muamerom Džananovićem. Našli smo se u zgradi u kojoj je trenutno smješten Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti. Narednog mjeseca imat ćemo niz pojedinačnih i zajedničkih aktivnosti pa nam je neophodno da dogovorimo detalje. Promocije drugog izdanja naše knjige "Nastanak Republike Srpske: od regionalizacije do strateških ciljeva (1991-1992)" i nova knjiga koja treba da ovih dana ide u štampu, najvažnije su teme ovog susreta.

Srijeda, 23. aprila 2025.

Odlazim na posao u Institut za historiju, pijem jutarnju kafu s kolegicama i kolegama i razgovaramo o projektima koji bi u dogledno vrijeme trebali biti realizirani. Kolega Safet Bandžović i kolegica Ramiza Smajić su me od početka mog rada u Institutu, 2016. godine, srdačno dočekali i od njih sam veoma puno svih ovih godina naučio. Bili su uvijek spremni da svojim stručnim savjetima pomognu mlađim kolegama i činjenica je da su, uz moje profesore s Filozofskog fakulteta UNSA, značajno doprinijeli mom naučnom sazrijevanju.

U 9.30 sati, kolege Džananović, Karčić i ja imali smo zakazan sastanak kod kantonalnog ministra za boračka pitanja Omera Osmanovića. Povod je bio izlazak iz štampe drugog izdanja naše knjige "Nastanak Republike Srpske: od regionalizacije do strateškog ciljeva (1991-1992)", u čijem je štampanju ovo ministarstvo dalo najveći doprinos. Sastanak je bio izraz naše zahvalnosti, ali i u znaku konsultacija o nastavku saradnje.

Nakon toga, s kolegom Dennisom Miškićem dogovaram detalje o tome kako finalizirati naš zajednički članak o negiranju genocida koji namjeravamo objaviti u jednom njemačkom časopisu.

Četvrtak, 24. aprila 2025.

U najgorem "škripcu s vremenom", u prijepodnevnim satima su me kontaktirali s RTV-a Unsko-sanskog kantona da dam izjavu o propagandi tokom 1990-ih godina u Srbiji i današnjoj političkoj situaciji u RS-u. Bez obzira na sve, svoje "zemljake2 i televizijsku kuću koja je uvijek pokazivala senzibilnost prema godišnjicama zločina u Prijedoru, ne odbijam.

Pojavili su se manji tehnički problemi izazvani s moje strane, ali sam ih brzo uklonio.

Na brzinu obavljam neke poslove na Baščaršiji i žurim na Fakultet političkih nauka na kojem u ovome semestru predajem "Historiju ratova".

Upadam u gužvu i sve mi računice govore da ću zakasniti na nastavu pa kolegi prof. Osmanu Sušiću javljam o problemu sa saobraćajem. Prof. Sušić, kolegijalan i prijateljski nastrojen kakav jeste, automatski za svaki problem ima dva rješenja. Srećom, stižem na vrijeme. Sa studentima razgovaram o ratovima u Aziji u periodu od 1945. do 1990. godine. Primjećujem da ih dosta toga zanima pa je samim time i lakše organizovati nastavu.

(Preporod.info)