U povodu 16. aprila 1993. godine: Ozračje viteških džemata (1986–2014)

I

Usamom središtu, u srcu Bosne i Hercegovine, vijekovima postoji, razvija se, organizirano egzistira bosanskohercegovački gradić Vitez. Smješten u donjem, desnom dijelu nekad plodnog Viteškog polja, plijeni pažnju njegovih žitelja i velikog broja putnika, namjernika. Uzvodno je povezan s Novotravničkim i Travničkim poljem, čineći tako Lašvansku kotlinu, ravnicu, ugodnom, prostranom i prijemčivom za život. Kotlina je poznata po gustim i teškim maglama koje ih često, u jesenjem i zimskom periodu, pritišću i nadkriljuju. To sivilo odagnaju proljetni i ljetni, suncem osunčani, dani. Sama riječ „vitez“asocira i ukazuje na junaštvo, viteštvo, hrabrost, plemenitost, pa i viši stepen određene osobe u svakodnevnom životu i njenom prestižnom društvenom statusu.

Da nije bilo stravičnog zločina, genocida i urbicida, nad džematlijama u džematu Ahmići, navedeni atributi bi još vijekovima mogli stajati u značenju imena ovog gradića. No, nakon strašnih događaja od 16. aprila 1993. godine i stravičnog masakra i strašnog pogroma koji se dogodio u Ahmićima, od strane jedinica HVO-a, imenu ovog grada treba dopisati slovo X, te ga oslovljavati kao "Vitez X", kako bi se ukazalo na nedostojnost imena koje nosi i umanjenje njegova viteštva.

Dugi niz godina, vjerski život Bošnjaka muslimana na području općine "Vitez X" odvijao se kroz organizaciju lokalnih džemata, koji su dugo vremena bili u sastavu, odnosno, pod jurisdikcijom Medžlisa Islamske zajednice Travnik.

Obnovom rada i formiranjem Muftijstva travničkog, ukazala se potreba za strateškim planiranjem, novim organizacijskim ustrojstvom i inovativnim programskim sadržajima za cijelo područje, pa tako i za područje „Viteza X“. Shodno tada važećem Ustavu Islamske zajednice i ustavnim Odredbama koje propisuju i regulišu pitanje formiranja Medžlisa za određeno područje, 1995. godine uputili smo prijedlog i obrazloženje – elaborat, Rijasetu i Saboru da donesu odluku o formiranju i uspostavljanju dva nova medžlisa za naše područje, Viteza i Novog Travnika.

Tom pitanju smo pristupili temeljito i odgovorno te obrazložili da su ispunjeni svi uslovi propisani Ustavom za formiranje novog medžlisa. Potrebnim dokumentima potkrijepili smo činjenicu da postoje svi tehnički i prostorni uslovi te kadrovski potencijali, koji mogu obezbijediti rad medžlisa na zavidnom nivou. Također, kao razlog smo naveli i veliku želju, spremnost i odlučnost džematlija da se vrate na svoja prijeratna prebivališta. Posebno smo naglasili da će biti lakše i korisnije pratiti povratak, obnovu i izgradnju porušenih objekata iz centra neposredne blizine.

II

Za uspjeh ovog projekta najzaslužniji je dugogodišnji viteški imam Hasan-ef. Mujkić. Njega sam površno poznavao od ranije. Naime, kao učenik Gazi Husrev-begove medrese bio sam na ramazanskoj praksi u Sivrinom Selu. Tad sam imao bližu komunikaciju s njim i upoznao sam neke elemente vjerskog života i stanje u Vitezu. Dolaskom u Travnik, 1986. godine, i preuzimajući dužnost Vjersko-prosvjetnog referenta u Travniku, Hasan-ef. mi postaje jedan od bližih saradnika.

Bio je veoma pobožan, smirene i tihe naravi, pouzdan kolega i odgovoran u poslu. Njegovo društvo su bili pobožni, učeni i napredni ljudi. Iako nije posjedovao visoko obrazovanje, za njega se može kazati da je bio vizionar i strateg. Zbog takvog stila života je bio cijenjen, poštovan i kod svih rado viđen gost. Do smrti je ostao vjeren svom džematu i džematlijama. Za života je brinuo o svakom od njih, o njihovim potrebama, poteškoćama i problemima. U svakoj prilici im je bio dostupan i na usluzi. Različiti su sadržaji i programi koje je Hasan-ef. tokom svoje duge misije organizirao i realizirao. Pred kraj života, svu svoju imovinu je uvakufio za potrebe svog džemata i džamije. Svakako, posebno mjesto i značaj u njegovoj dugoj službi zauzima organiziranje "Viteškog mevluda".

Organizujući mevlud, Hasan-ef. je znao da organizuje svoje Bošnjake, vjernike – muslimane, s ciljem da ne zaborave svoj puni identitet. On je bio ponosan i gord na svoje Vitežane i "Viteški mevlud". Pouzdano znam da su vlasti na njega gledale nevoljno. Odlaskom Hasan-ef. u penziju, 1988. godine, otvorilo se pitanje prijema novog imama.

Želja džematlija je bila da to bude mlad, obrazovan, perspektivan imam, koji se u svom radu želi dokazati i posvetiti poučavanju djece, usmjeravanju omladine, okupljanju džematlija i služenju u svim zaseocima koji pripadaju džematu Vitez. Priželjkivali su okretnog i pokretnog imama. Javilo se više kandidata, a time su se povećale različite želje, očekivanja, množili se prijedlozi, povećavali apetiti, a time i opcije. Džematlije su bile jedinstvene, složne i odlučne. Izabran je Omer-ef. Meštrovac, svršenik Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, koji je do tada bio u službi u Beogradu.

Prihvatajući se nove dužnosti, Omer-ef. zasigurno nije mogao ni naslutiti kakva će ga iskušenje pratiti na toj dužnosti, posebno tokom opsade Starog Viteza. Njegov rad i angažman u tom najtežem periodu, koji je dao za Vitez, zajedno sa svojom porodicom i prognanim roditeljima iz Jajca, služeći Bogu, svom narodu i domovini, nije dovoljno niti adekvatno predstavljen javnosti. Vremena to sve polahko blijedi i nestaje iz sjećanja ljudi, kao da nikad nije ni bilo. Zato sam predlagao Omer-ef. da sačini zapis, da to bude autentično i izvorno svjedočanstvo o životu u opkoljenom džematu. To je životno iskustvo i historija koju treba čuti i znati, nikad se ne zna šta nosi dan, a šta donosi noć. Po okončanju rata, Omer-ef. je imenovan na novu dužnost glavnog imama u MIZ Travnik, a na dužnost imama u Vitezu imenovan je Mihnet-ef. Mehmedović, dugogodišnji imam u džematu Slimena, Travnik.

Povjerenje da bude imenovan na dužnost imama u džematu Vitez, Mihnet-ef. je stekao i zaslužio svojim nesebičnim, dugogodišnjim radom i angažmanom u džematu Slimena. Kako je vrijeme prolazilo, a on pokazivao svoju odgovornost i zrelost na novom zadatku, sve sam više, posmatrajući njegovu ličnost, prepoznavao i razumijevao karakter Omera Topalhodže, viteškog imama u romanu Rešada Kadića "Ilhamijin put u smrt".

Bio je komunikativan, susretljiv, pobožan, skroman, uviđajan, s jasnim stavom i od riječi. Imao je lijep mekam, uvjerljiv i topao govor, odisao je smirenošću i brižnošću. Znao se nositi s obavezama, izazovima, dužnostima te različitim naravima i zahtjevima džematlija. U odlukama nije bio brzoplet niti je u njihovom donošenju kasnio. Skladna i sretna porodica koju ima, bila mu je utočište i najveća podrška u radu.

III

Organizacija i rad Medžlisa su uspostavljeni shodno pravnoj proceduri i pravilima. Organizirani su izbori za Skupštinu Medžlisa, izabran je Izvršni odbor i predsjednik Medžlisa. Prvi izabrani predsjednik bio je rahmetli Refik Hajdarević. U prvo vrijeme Mihnet-ef. je bio imenovan za vršioca dužnosti glavnog imama, a 1997. godine postavljen je za glavnog imama i na toj dužnosti ostaje sve do 2015. godine. Sekretarski poslovi su povjereni tada mladom, agilnom i veoma sposobnom Mirnesu Alihodži. Finansijsko poslovanje je vođeno propisno, kroz blagajnu i knjigovodstvo. Uspostavljena je harmonija i pozitivna atmosfera, tako da je Medžlis u svom radu mogao poslužiti drugima za primjer. Odgovornost svih i transparentnost rada, Medžlis su učinile stabilnim i jakim.

Po popisu iz 1991. godine na području općine "Vitez X" živjelo je 11.500 Bošnjaka muslimana. Tokom rata veliki broj je protjeran, njihova imovina zapaljena, porušena, opljačkana i devastirana. Preko 500 osoba je, što djece, žena, staraca, starica, slabih i nemoćnih, ubijeno. Povratak prognanih i izgradnja porušenih objekata je intenzivirana i otpočela odmah nakon rata. Pitanje džemata Ahmići je postalo primarno i bilo je u svakodnevnom fokusu. Obilježavanje stravičnog zločina je počelo 1996. godine,odmah po prestanku rata. Trebalo je dosta vjere, mudrosti, strpljena, odricanja, odlučnosti, takta i vizije da svaki put, iznova, obilježavanje protekne u miru i bez incidenta.

Život se polahko počeo obnavljati i vraćati na žaru istinske ljubavi prema zavičaju i patriotizma. Sve je krenulo iz pepela, s gareži, porušenih, izgorjelih krovova i ostataka uspravnih dimnjaka. Sačinili smo program obilježavanja zločina koji je obuhvatao različite segmente i aspekte vjerskog, historijskog i kulturnog života. Kao takav, bio je prihvaćen od svih: od porodica stradalih, džematlija koji su se vratili da žive u džematu, kantonalnih i federalnih struktura, koje su pružale značajnu materijalnu pomoć i podršku. Imam osjećaj da se ostalo na dostignutom, a moglo se tokom vremena dosta toga, u formi i suštini, osmisliti, inovirati i razviti. Značajan doprinos obnovi ukupne infrastrukture, domova i vjerskih objekata u džemata, pružili su prof. dr. Ejup Ganić, u ime Federecije BiH, prof. dr. Haris Silajdžić, u ime Predsjedništva BiH, Selman Salko, u ime Kantona te kantonalna Uprava za pitanje boraca.

U prisustvu reisul-uleme prof. dr. Mustafe Cerića, 1997. godine je postavljen kamen temeljac za izgradnju Šehidskog mezarja u Vitezu, a 2013. godine Zaim Ahmić je u Ahmićima obezbijedio sredstava za spomen-obilježje kod Donje džamije. Obuzme me tuga i srdžba kad vidim političare kako se slikaju ispred njega i pitam se zar državne strukture nisu trebale to finansirati. Mladi imam Mahir-ef. Husić, unuk poznatog alima Huseina i sin Sidik-ef. Husića, dugi niz godina, na radost sviju nas, uspješno kormilari ovim džematom. Tome svakako doprinose i odgovorni ljudi u džematu, predvođeni uspješnim i odgovornim Džematskim odborom.

U džematu Kruščica džamija je svečano otvorena 1999. godine. U ratu je bila oštećena. Na svečanom otvorenju izaslanik reisul-uleme je bio zenički muftija dr. Ejub-ef. Dautović. Dugo godina u tom džematu je uspješno radio i službovao rahmetli Ibrahim-ef. Halilović. Za potrebe džematskog imama, džematlije su sagradile novi imamski stan, kuću. Kruščica je svojim aktivnostima u ratu i poslije rata pokazala vrlo pozitivan odnos u očuvanju vjere i tradicije, patriotizma i džematskog organiziranja. Djeca Kruščice su se sve više školovala, pa čak i na prestižnom Univerzitetu El-Azharu. Primjer je Lejla Bešo-Haskić, profesorica u Elči Ibrahim-pašinoj medresi, na predmetu fikha.

Vrlo je obrazovana, uspješna, aktivna i prepoznatljiva na polju daweta i organizacije rada sa ženama. Pored nje se ističe i doktorica, također, svršenica Elči Ibrahim-pašine medrese, Amila Hlivnjak-Švago. Džemat Kruščica je bio vrlo aktivan i prepoznatljiv u obilježavanju „Dana Ajvatovice“. Njihovi konjanici, predvođeni imamom Ibrahim-ef. i Šećom Muslimovićem, bili su vrlo zapaženi po svom ispraćaju pri polasku, višednevnom putovanju do cilja, tradicionalnoj nošnji, organizacijskoj disciplini i pozitivnoj energiji koju su širili u proputovanju među ljudima i kod ostalih učesnika manifestacije.

Medžlis Vitez je bio planski vrlo aktivan u obnovi i rekonstrukciji objekata, pripremi potrebne dokumentacije i obezbjeđivanju materijalnih sredstava za iste. Tako je 2001. godine izgrađena munara u džematu Vrhovine i obnovljen spaljeni mesdžid u Gaćicama, a u zaseoku Sadovača 2002. godine sagrađen je mesdžid, a uz isti je 2012. izgrađena munara. Veliku podršku u obnovi i izgradnji spaljenih, porušenih i izgradnji novih objekata Medžlisu je pružila humanitarna organizacija "Crveni polumjesec" iz UAE. U 2003. godini obnovljen je mesdžid u Donjoj Večerskoj, Sivrinom Selu i Donjoj Dubravici. Za potrebe Medžlisa, 2004. godine postavljeni su temelji za izgradnju administrativno-poslovne zgrade.

Na Vrhovinama je 2008. godine uz postojeći mesdžid izgrađena munara. Svečanom otvorenju džamije prisustvovao je zamjenik reisul-uleme hafiz Ismet-ef. Spahić. Na Vjetrenicama je 2009. godine sagrađen mesdžid. U Vitezu je 2010. godine otpočela gradnja objekta za mekteb, učionicu i divanhanu na spratu, a u prizemlju abdesthana, gasulhana i dvije garaže, koja je završena 2014. godine. Mesdžid u Ljubiću je sagrađen 2012. godine. U Vranjskoj su 2013. godine zavšene sve pripreme za izgradnju džamije. Pored sredstava i uvakufljenja, koje su zdušno obezbjeđivale džematlije, za neke od naprijed spomenutih projekata, sredstva je obezbijedila organizacija "Ihjau turas2, Odjel za Balkan, i udruženje "Most povjerenja". U periodu o kojem govorim, značajan doprinos radu Medžlisa, kao predsjednici i članovi Odbora, pružili su rahmetli Osman Smajić te Asim Begović. Asim je poznat i kao veliki vakif i dobrotvor, ne samo za Vitez nego i šire.

Vjerski život u džematu Počulica dugo godina je bio na najvišem stepenu te je služio kao primjer drugim džematima Lašvanske doline. Nama sumnje da su džematlije ovog džemata široj javnosti bili poznati po svojoj pobožnosti i darežljivosti. Prenosi se da dio zasluge za takvo stanje pripada rahmetli Ibrahim-ef. Musliji, koji je bio poznat po metodama svog originalnog, temeljitog i nadaleko poznatog poučavanju mlađih naraštaja. O njegovim završnim hatmama, na koje je rado dolazio glasoviti alim, rahmetli Husein Đozo, i danas se priča. Poslije njega su tu službovali Muhamed-ef. Lopo, Aziz-ef. Šabić, Hazim-ef. Alić.

Džemat Preočica ima dugu tradiciju i predstavlja duhovnu oazu toga kraju. Smješten je na proplanku koji dominira nad Viteškim poljem. Dolazeći u njega, pogled i širina horizonta putnika namjernika ne ostavlja ravnodušnim. Desetljećima se u njemu raspravljalo o meselama, pitanju halala i harama te komentarisala pitanja i odgovori iz „Glasnika“IZ. Jedno vrijeme se u džematu govorilo više o dekoraciji mihraba, nego o pravcu Kible. Nekad je ta radoznalost prelazila u naporna propitivanja i upoređivanja s prethodnim ispitivačem. Za sve su znali odgovore, samo im je novi sagovornik dobro došao za „trošenje“vremena. To je bio njihov vid gostoprimstva i topline. Žene su im vrijedne, uredne i pobožne. Na mevludima, Ajvatovici i teferičima, uvijek se prepoznaju po lijepo stiliziranim i jednoobraznim katovima i šamijama. Posebno se među njima isticao dobri i plemeniti mutevelija hadži Đulaga Trako, kojeg sam cijenio. Bio je vrijedan, vesele naravi i volio je naše imame. Njemu sam, iz poštovanja, za angažman dodijelio priznanje i jedino se on mogao pohvaliti, što je često i činio, da mu je muftija dodijelio priznanje kao najboljem muteveliji u travničkom muftiluku. I danas se džematlije rado sjećaju Ibrahim-ef. Babića, Izet-ef. Efendića, Zijad-ef. Delića, Senad-ef. Mujića, Ibrahim-ef. Šišića, Osman-ef. Kurdića, imama koji su ih predvodili i poučavali Pravom putu, Sirate-l-mustekimu.

Lupac je džemat manje poznat zbog tišine i mira kojim je zaogrnut i u kojem živi. Možda se taj dojam stiče jer su u svojoj svakodnevnici džematlije Lupca više naslanjaju na Zenicu, nego na "Vitez X". Rahmetli Sakib-ef. Jašarević je svojim tihim i predanim radom uspostavio džematsku harmoniju, slogu, empatiju i ljubav među njima. Tim putem su ih vodili i mlađi imami, poput Fuad-ef. Bišića, te Enver-ef. Beganovića i drugih , koji su kod njih bili na službi. Džemat Bukve je meni predstavljao „mirnu luku“u kojoj je svako radio svoj posao, bez napora i zora. Džemat je karakterizirao ustaljeni ritam rada i kontinuirani mir. Naučili su da poštuju i uvažavaju dugogodišnjeg imama Šaban-ef. Begovića, tako da mladom imamu, šehidu, rahmetli Ramiz-ef. Redžiću nije bilo teško, uz prepoznatljiv "džennetski osmijeh" i veselu narav, držati ih na okupu i odgovorno predvoditi.

Takav pristup je jedno vrijeme imao i Husein-ef. Kasumović, trenutno uspješan vjeroučitelj. Znam da ih pozicija i geografski smještaj prisiljavaju na tiho iseljavanje. Jasno je da jeto zbog potrebne blizine centrima, brže komunikacije i svjetlije budućnosti njihove djece. Džemat Grbavica imao je svoj neponovljivi, historijski i trnoviti put. Dugo se vodila borba za dozvolu za izgradnju munare. Vjernici su bili strpljivi i uporni. Čini mi se da je rahmetli hadžija Muharem svu tu strpljivost usisavao u sebe i nosio je do samog čina ostvarenja cilja. Kao da im u četiri džamijska zida odzvanja mevludski stih: "Šta ko želi ono hoće dočekat, samo treba nekoliko pričekat". Nije odustajao jer su vjernici ovog džemata odlučni, progresivni, uspješni i urbanih shvatanja. Smještaj, lokalitet i pozicija na magistralnom putu Travnik – "Vitez X"– Zenica, odnosno Sarajevo, omogućava im ugodniji život i napredak. Prvi džematski imam je bio mladić neopisive ljepote, šehid, rahmetli Muhamed-ef. Novalić.

Na ovaj način želio sam osvijetliti viteške džemate i tako se pridružiti porodicama u tužnom aprilskom sjećanju na njihove nedužno, na bigajri hak, ubijene. Ima tu još toga za lijepo pisanje i kazivanje, no, to neki drugi put. Volio bih kada bi čitaoci „Preporoda“razumjeli da su džematlije navedenih džemata puni viteštva, dobra i plemenitosti. Zato predlažem da ih oslovimo, tituliramo s "viteški džemat", pa tek onda izgovorimo ime džemata na koji se misli.

IV

Svakako, Medžlis je u svom radu bio posvećen poučavanju i edukaciji mlađih naraštaja. Primarno, to se odnosilo na brigu kroz organizaciju mektepskog poučavanja u džamijama i mesdžidima, praćenju istog te obezbjeđivanja kadrova, kako za mektepsko poučavanje tako i za odvijanje nastavnog procesa iz predmeta vjeronauke u školama. Vjeronauka je u nastavni proces uvedena u školskoj 1995/1996. godini, u osnovnim školama "Vitez" i "Dubravice".

Broj učenika se kretao između 1.300 i 1.400. Vjeronauka je u proces srednjoškolskog obrazovanja uvrštena školske 2003/2004. godine. Broj učenika se kretao između 250 i 300. Povodom određenih blagdana, mubarek dana, organizirana su predavanja po džematima, zatim promocije popularnih izdanja, druženja džematlija, žena i omladine te organizacija koncerata ilahija i kasida. Za te prilike, korišten je prostor gradskog kina, sportska dvorana, vatrogasni dom, prostorije Medžlisa i slično. Sve aktivnosti su se odvijale u miru, nagovještavajući napredak i progres.

P.S. U Ahmet-aginoj džamiji sam prisustvovao na svečanom ispraćaju Mihnet-ef. u penziju. Bio sam ponosan na taj ljudski, topli gest i civilizacijski čin Medžlisa. Volio bih kad bi taj primjer slijedili i drugi medžlisi na području ovog muftijstvu. Hvala Mihnet-ef. na dugoj saradnji, razumijevanju u radu i podršci u pisanju ovog teksta.

(IIN Preporod.info)