Rituali – Ibadet: I forma služi suštini

Piše: Dženan Smajić

U vremenu kada se forma sve češće poistovjećuje s prazninom, a rutina s besmislom, važno je podsjetiti se na snagu rituala – jer on nije puko ponavljanje, već čin prisutnosti. Upravo u toj prisutnosti oblikuje se i pojedinac i zajednica. Posredstvom rituala dijelimo norme, pravila i vrijednosti. Sve zajednice ih imaju i njeguju, a islamska tradicija je upravo tradicija rituala. No – kako danas razumijevamo tu činjenicu?

Ukojoj mjeri možemo kazati da smo društvo rituala i, koliko to, zapravo, jesmo ili nismo? Razmišljao sam o kojoj temi da prozborim, s obzirom da, dok pišem ovaj tekst, u toku je mjesec ramazan, pa sam došao na ideju da to bude riječ o ritualima.

Moj osjećaj je da se u suočavanju s problemom sveopće formalizacije i rutinizacije vjere otišlo u pravcu potenciranja kvaziduhovnosti, pa nije rijetkost čitati i slušati kako je insistiranje na formi to što je kvarno i što narušava vjeru i njenu duhovnost. Naprotiv, rekao bih da smo zapostavili formu te zaboravili šta je uopće forma te, baš zbog toga, pišem tekst o ritualima. Pretvaranje svakodnevnih rituala u naviku izrodilo je kritiku kako se danas sve svodi na formu i insistiranje na formi, a to nije slučaj. Shodno tome, moj pogled na ovu temu dolazi iz jednog druga ugla.

Smatram da imamo problem sa svođenjem vjere na navike u njenim tjelesnim ekspresijama, tako što ritual pretvaramo u naviku, a time se zapušta forma. Zapostavili smo voditi ozbiljne diskusije o tjelesnim ekspresijama vjere koje počivaju i obitavaju u okviru ritualne prakse, te smo time naše svakodnevne, velike i male, ibadete pretočili u navike. Prema tome, ovo će biti tekst koji će, zapravo, demonstrirati važnost forme, a samim time i bitnost djela koja se realiziraju kroz rad i aktivnost tijela te objasniti neraskidiv odnos koji rituali kreiraju između pojedinca i njegove okoline, te pojedinca i njegove zajednice.

Rituali predstavljaju red i vrijednosti na kojima počiva jedna zajednica, bili ti rituali vjerskog ili sekularnog karaktera. Oni kreiraju zajednicu i formiraju njen oblik djelovanja, što bi Byung-Chul Han rekao, rituali tvore „zajednicu bez komunikacije“, iako danas dominira „komunikacija bez zajednice“.

Rituali su komunikacija posredstvom performansa tijela. Oni predstavljaju mehanizme koji naša tijela dovode u jedan smislen i koherentan sistem međuodnosa, na temelju čega se kreira stabilna zajednica i odnos prema okolini. Kada se rituali poremete i kada počnu sve više da nestaju iz naših života, i naši životi uveliko postaju atomizirani, a komunikacija i povezanost sa zajednicom postaje simbolična. Dokidanjem rituala prestaje i naš odnos poštovanja prema okolini, pa se prema prirodi i stvarima koje nas okružuju odnosimo barbarski i nehumano.

Utjecaj rituala na život

Rituali su prisutni u našem svakodnevnom životu, a unutar islamske tradicije rituali mogu biti kolektivni i individualni. Džuma-namaz je oblik rituala u kojem se insistira na zajednici, dok neki svakodnevni rituali poput toga da pijemo vodu sjedeći, spavamo na desnoj strani, jedemo desnom ruku i slično, su individualni rituali. Svakodnevnom primjenom rituala i ponavljanjem jednih te istih radnji, razvijamo odnos prema trajnosti. Jedan od temeljnih elemenata rituala jeste ponavljanje, no, da ritual ne bi postao samo jedna svakodnevna navika, tu je mentalno stanje uma koje prati čin rituala.

Što je u judaizmu kavanah, to je u islamu nijet, a i jedno i drugo predstavlja neophodni mentalni proces koji se odvija prije izvođenja nekog religijskog rituala. Mentalni proces je izrazito važan, a u prilog tome su rasprave da li je određen ritual uopće validan bez prethodno postojane intencije. Nijet predstavlja mentalni korak ka tjelesnom izvođenju rituala i kreiranju direktne veze između umnog i ritualnog. On je barijera koja sprječava pretvaranje rituala u naviku.

Um generira ritualno izvođenje, tako da ritual biva autonomna forma ekspresije i reakcije na neke specifične životne okolnosti. Naprimjer, na individualnom planu, čovjek koji svakodnevno izvodi neke sitne ritualne geste: započne objed uz spomen Božijeg imena, završi isti taj objed uz zahvalu Bogu, ulazi u džamiju desnom nogom, a u toalet lijevom, on, zapravo, stvara jedan poseban odnos prema okolini u kojoj obitava.

Kada je riječ o ritualima, mi uglavnom pokušavamo postaviti neku višu ideju koja stoji iza samih rituala, pa ispada kako ritual biva samo realizacija te više ideje i smisla. Međutim, držim da, zapravo, ritual sam po sebi, sa svim svojim sastavnim dijelovima, čini jednu neovisnu strukturu posredstvom koje se kreira mentalni odnos prema našoj svakodnevnici. Objedovanje može biti samo jedna rutina i neophodna reakcija na tjelesnu potrebu za hranom, no, tada je odnos prema hrani običan.

Ritualni odnos podrazumijeva strukturu, pa tokom posta u ramazanu tjelesna potreba za hranom se ne može ispunjavati bilo kada. Postoji tačno određen period kada se može objedovati, a potom sam objed sadrži različite elemente objedovnog performansa. Pred sam iftar čeka se zvuk ezana, paljenje kandilja, stoji u redovima za somun, pravi se topa, iftar se započinje, uglavnom, tako što se napijemo vode pri čemu to radimo desnom rukom, proučimo dovu itd. Cijeli taj ritualni sistem predstavlja niz epizoda unutar kojih se mentalno navikavamo na poseban odnos prema blagodati hrane.

Ritual, kroz proces repeticije i niza povezanih tjelesnih radnji, tvori poseban odnos prema stvarima iz našeg života i zapravo nas, bez velikih priča i teorija, kroz performans uči kako da se prema vrijednim stvarima odnosimo lijepo i s posebnom pažnjom. Rituali su komunikacija u tišini. Najbolji i najjednostavniji način komunikacije biva posredstvom rituala. Nema svako vremena za detaljno proučavanje i čitanje. Ljudi su zaokupljeni svakodnevnim potrebama, pa upravo rituali bivaju ta struktura koja bi trebalo da ljude povezuje u jednu višu zajednicu.

Posredstvom ritualiziranih tjelesnih ekspresija kreiramo poseban odnos prema našoj okolini i to na vrlo jednostavan način, što bi se narodski reklo, bez mnogo filozofije. Zašto se abdest uzima kako se uzima, zašto je redoslijed pranja dijelova tijela takav kakav jeste, s pozicije rituala to je nepotrebno pitanje, jer smisao rituala jeste u ritualizaciji i stvaranju posebnog odnosa prema onome što je važno i posredstvom čega čovjek odaje poštovanje prema blagodatima koje uživa.

Ritualno pranje tijela je drugačije od običnog upravo po tome što se mora izvesti jedan omanji tjelesni performans koji prati tačno utvrđen redoslijed pranja pojedinih dijelova tijela, uz precizirane pokrete. Kada, uz to, tokom uzimanja abdesta postoji i mentalni proces proizašao iz nijeta, kompletan performans uzimanja abdesta kreira jedan zaseban odnos prema tijelu.

Iako se kompletan ritual abdesta odvija u tišini, mi zapravo komuniciramo, kako sa sobom i svojim tijelom tako i s našim umom te time postajemo svjesni kako je ritual, za koji je namijenjen abdest, od svekolike važnosti, a to je namaz.

Upravo ću namaz iskoristiti kao primjer da pojasnim kako vidim razliku između pretvaranja vjere u sistem navika, u odnosu na sistem ritualizacije. Pretvaranje rituala u navike je negativno mentalno stanje u kojem smo programirani da samo ispunjavamo neophodno. To je proces u kojem ne insistiramo na formi u njenoj punini, već samo u onoj neophodnoj mjeri kako bismo mogli kazati da smo, eto, ispoštovali pravila nekog obreda. Takvo ponašanje od rituala, između ostalog, čini vizuelnu grotesku, budući da je za rituale uvijek važna vizualna predstava te kako nešto, zapravo, izgleda kada se posmatra sa strane. Evo jedan jednostavan primjer. Kada pristupamo namazu ili idemo u džamiju da ga obavimo kolektivno, teško je ne primijetiti kako je stil odijevanja raznovrstan i, iskreno, ne baš toliko ugodan oku.

Ovdje primarno mislim na nas muške. Kada je riječ o odijevanju žena, pa one su u javnom prostoru odjevno ritualizirane. Hidžab je vid odjevne ritualizacije i predstavlja svakodnevni javni performans. Osnova rituala je nedeterminirano značenje, enigmatičnost, višeznačnost, pa različiti stilovi nošenja hidžaba, uglavnom, predstavljaju vizuelno vrlu ugodnu pojavu. S druge strane, muški će vrlo često gledati samo da ispune neophodno, a to je da odjećom zagrnu i pokriju one dijelove tijela koji treba da su pokriveni, dok neće mariti da ispune formu u njenoj punini. Jednostavno rečeno, obavit će se što treba da se obavi, više reda radi, tako da će se izvesti rutinsko formalizirajuće odijevanje, a ne ritualno. Pogledamo li tefsirsku literaturu, vidjet ćemo da i tamo postoji ta jedna tenzija između ispunjavanja nužnog i samog procesa ritualizacije tjelesne pojavnosti na namazu.

Trideset i prvi ajet sure al-A’araf kazuje: O, sinovi Ademovi, lijepo se obucite kada hoćete molitvu obaviti! I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju.1 Esad Duraković nudi intenzivniji i dramatičniji prijevod ovog ajeta, pa on glasi: Sinovi Ademovi! Pri svakom polasku u džamiju nagizdajte se, jedite i pijte, ali ne pretjerujte, jer Allah ne voli neumjerene. Karamanov prijevod je, također, intenzivnijeg značenja: O, Ademovi potomci, zakitite se svojim ukrasima na svakome mjestu gdje se na sedždu pada i, također, jedite i pijte, samo nemojte pretjerivati, jer On, doista, ne voli one koji pretjeruju.

U ovom ajetu se za lijepo odijevanje, nagizdavanja i ukrašavanje, upotrebljava riječ al-zīna, što se prema mnogim mufessirima odnosi na odjeću koja prekriva stidna mjesta. To bi bila obaveza i neophodni dio kada je riječ o odijevanju za obavljanje molitve. Kada se ovaj ajet primjenjuje samo u ovom nužnom zahtjevu, onda nije neobično što se uopće ne sagledava niti postoji mentalna svijest kako će se u konačnici odjevno i stilski izgledati na molitvi.

Postaje bitna samo rutina, a to je da su prekriveni neophodni dijelovi tijela, a sve ostalo više nije važno.

Na sam stil odijevanja se uopće ne gleda, tako da je ovo samo jedan u moru primjera koji se mogu iskoristiti kako bi se argumentovalo kako mi, zapravo, imamo krizu odnosa prema formi te da uopće nismo posvećeni formi u njenom ritualnom duhu. Al-Zamahšari će u svom al-Kaššāfu, pri tumačenju ovog ajeta, kazati kako je od islamske tradicije da čovjek za molitvu uzme najelegantniji odjevni predmet, a slično će naglasiti i Ibn ‘Aġīb u Al-Baḥr al-Madīd: Od tradicije je da čovjek za molitvu spremi najljepši komad odjeće, a kazuje se da se pod riječju al-zīna aludira na više od pokrivanja neophodnih dijelova tijela, kao sređivanje za džumu najljepšim komadom odjeće, misvakom i mirisom.

Ovi elementi predstavljaju ritualizaciju u njenom punom obliku i ono što ona predstavlja sama po sebi. To je detaljan i pažljiv odnos prema vrijednostima koje gajimo. Ritualizacija odvaja važno od običnog i ne dozvoljava da forma postane samo jedna navika lišena forme u njenoj punini. Ritual molitve koji se obavlja tako što se čovjek posvećeno preda biranju odjeće, sprema lijepe komade za namaz, je ispunjavanje forme, ali one koja nas uzdiže ponad običnih svakodnevnih radnji te podučava kako da na temelju odnosa prema komadima odjeće učinimo naše molitve i pojavu javnim performansom.

Tako molitva ne biva samo jedna svakodnevna navika već vizuelni čin estetike, kojim se samo na temelju pojave i performansa pokazuje kako je tu riječ o nečemu veoma bitnom. Nažalost, izuzev kod nekih pojedinaca, ovaj domen forme namaza je vrlo slabo prisutan i vidljiv. Namaz je svakodnevan i ima tu moć da kreira osjećaj za lijepo te tako mijenja naš odnos prema okolini i razvija kod nas osjećaj za estetiku. Budući da se naše molitve često svode samo na ispunjavanje neophodnog, forma pati i biva zapostavljena u njenoj punini. Javna molitva je pretvorena u samo jedan čin navike, zbog čega trpi sveukupni performans a, na kraju, i estetika pojavnosti u javnom prostoru.

Antropologija rituala

U islamskoj teoriji prava pažnja je uveliko posvećena uzrocima zbog kojih neka norma postoji i samoj ideji zbog čega je nešto baš tako normirano i struktuirano. Uvijek se traga za smislom i mudrošću nekog propisa.

Naprimjer, čovjek na putu može spojiti i skratiti namaz, a uzrok te norme je sam put. Ovaj propis je vrlo jasan i razumljiv, a povod ove olakšice je put i nepredvidivosti koje jedno putovanje može donijeti.

Alkohol je zabranjen zbog intoksikacije i štetnosti koju opijenost može prouzrokovati itd. Međutim, postoje pravila koja se ne daju objasniti sama po sebi i, uopćeno, nije se ni posezalo za time budući da takva pravila, a koja zapravo potpadaju pod rituale, predstavljaju čin pobožnosti i ona imaju za cilj ritualizaciju svakodnevnice. Zašto je sabahski farz dva rekata, a akšamski tri?

Na ovo pitanje se ne može dati jasan odgovor, ali je i namjera zapravo da nema odgovora, jer to je domen rituala, a oni imaju jednu drugačiju logiku. Rituali su naša praiskonska potreba i, kao što sam ranije spomenuo, rituali su prisutni i u sekularnim institucijama, jer, naprosto, sve naše društvene institucije sadrži neki vid ritualizacije. Zbog toga smatram kako je neophodno usmjeriti više pažnje na to kako rituali funkcioniraju i na koji način su struktuirani. Kroz cjelokupnu historiju ljudskog roda svako znano društvo je bilo posvećeno kreiranju obrazaca ponašanja koja su bila izrazito formalizirana s vrlo jasnim i preciznim uputama kako se ti obrasci trebaju ispuniti.

Rituali zahtijevaju fokus i pažnju. Zbog toga imamo koncept nijeta jer on kreira mentalni obrazac svjesnosti simboličke važnosti nekog ritualnog performansa. Problem nastaje što naši rituali postaju navike i jedna obična rutina, a iako postoji sličnost između navika i rituala, ipak govorimo o dvije različite vrste ponašanja.

Naviknemo se na pranje zubi prije spavanja ili na ispijanje kahve prije odlaska na posao, no, to su navike i one imaju svoju svrhu, ali nemaju simbolični, vrlo formalizirani performans kao što je to slučaj s ritualima. Pranje zubi se može pretvoriti u ritual, ali bismo tada imali niz strukturiranih pravila kako i na koji način da izvedemo pokrete tijela tokom tog pranja. Imamo i naviku da peremo ruke i noge, međutim, nijedno to pranje nije abdest. Stvorite sebi vizuelni prikaz ritualnog pranja tijela ili, što bismo mi rekli, uzimanja abdesta i uporedite to s navikom da kada dođete kući operete ruke, umijete se, operete noge i sl.

Bez ikakve racionalizacije jasno je da sam osjećaj u nama nam kazuje da tu postoji neka očevidna razlika. I to je smisao rituala, on tjera naše tijelo da pravi performans te da bude u fokusu. Kada ritual prenesemo na nivo navike, a što uveliko radimo, onda gubimo fokus, a i naš nijet ostaje samo na jeziku, dok se kao mentalni proces gubi. Rituali nas uče fokusu, jer su, zapravo, oni sami po sebi fokusirani na nešto bitno, pa našu pažnju usmjeravaju ka tome. Rituali posjeduju transformativnu moć i to je njihova veoma bitna uloga čak i kada nismo ni sami svjesni niti razumijemo zašto neki ritual postoji i kakva mu je uloga. Čak i kao društvo imamo problem s tim.

Sjetite se slučaja od prošlog ljeta kada je iz sekularne perspektive upućena kritika kišnoj dovi jer, tobože, dova neće dovesti do toga pada kiša. To je bio vrlo dobar primjer nerazumijevanja antropologije rituala.

Rituali, i kada se čine besmisleni te da ne vode određenom cilju, oni zapravo imaju sasvim drugi smisao prije svega, a to je kako mi kao ljudi nalazimo značenje i simboliku u nečemu zbog čega kreiramo javni performans. Najvažnije stvari u našim životima pretvaramo u rituale, zbog čega kreiramo određen performans. Kada zbog nečega postoji ritual, time se javno komunicira sa zajednicom kako je tu riječ o nečemu vrijednom. Nerazumijevanje rituala i kretanje ka deritualizaciji stvara društvo bez performansa i u konačnici ga atomizira, pa i obesmišljava, jer rituali imaju kolektivnu transformativnu moć. Ne okupljamo se tokom ramazana tek tako na teraviji, u javnom prostoru, u džamiji. Možemo mi doviti i kući za kišu, ali to nije ni blizu performativni akt kao sam odlazak na dovište i njegovanje tradicije dovišta.

Nije slučajno u hadisu rečeno kako je islam izgrađen na petero: šehadetu, namazu, zekatu, ramazanskom postu i hadžiluku. Šehadet je mentalno stanje posredstvom kojeg smo svjesni kako postoji niz pravila i običaja koje dijelimo s drugima te da, zapravo, pripadamo jednom kolektivnom iskustvu koje se realizira posredstvom spomenutih rituala. Oni nam pomažu da koordiniramo naše djelovanje sa zajednicom, a sami ritualni performansi, kada se obavljaju revnosno, mogu kreirati performanse koji postaju izrazito estetični. Sve obimne knjige fikha prvo su posvećene ovim ritualima, jer oni su ti koji nas definišu.

Zajednica ili umma se oblikuje i nastaje na temelju rituala. Temeljna demarkaciona linija između profanog i svetog počiva na ritualima. Profano može biti, također, veoma bitno, kao ispijanje jutarnje kafe, ali to je bitno za nas, dok rituali kreiraju performanse koji imaju za cilj trajnost, prevazilaze pojedinca i kreiraju određena vrlo precizna i rigidna pravila koja stvaraju posebnu vezu unutar jedne zajednice. Posredstvom rituala zajednica dijeli istovjetne norme, pravila i, u konačnici, vrijednosti.

Rituali su svuda oko nas, sve zajednice ih imaju i gaje, a islamska tradicija je tradicija rituala te, prema tome, i ubuduće posvetimo se stvaranju zajednice koja će biti svjesna važnosti rituala i fokusiranosti na sam ritualni performans.

(IIN Preporod)