Majke Srebrenice obilježavaju godišnjicu prve kolektivne dženaze uz pojačane mjere sigurnosti

Piše: Ajša Hafizović-Hadžimešić

Preživjele žrtve genocida i Memorijalni centar Srebrenica godišnjicu prve kolektivne dženaze, 31. marta, obilježavaju uz pojačane sigurnosne garancije OHR-a,

Direkcije za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine (DKPT BiH) i misije EUFOR-a.

Garancije su bile potrebne kako bi Memorijalni centar ponovo počeo raditi, nakon što je zatvorio svoja vrata zbog pogoršane sigurnosne situacije usljed prijetnji ustavnom poretku BiH.

Posebni sigurnosni režim

Do najnovijih prijetnji ustavnom poretku naše zemlje došlo je nakon što je NSRS-a usvojila niz zakona, među kojima i one koji zabranjuju rad Tužilaštva i Suda BiH, Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) na području bh. entiteta RS koji je, između ostalog, nadležna i za sigurnost Memorijalnog centra Srebrenica.

Državno tužilaštvo je Sudskoj policiji izdalo nalog za dovođenje predsjednika bh. entiteta RS Milorada Dodika, predsjednika NSRS-a Nenada Stevandića i premijera Radovana Viškovića, zbog neodazivanja na poziv za saslušanje u predmetu u kojem se sumnjiče za rušenje ustavnog poretka, za šta je zaprijećena kazna zatvora do pet godina.

Sud BiH im je 14. marta odredio pritvor, jer su odbili da se pojave na saslušanju u Tužilaštvu BiH i do danas su ostali na slobodi, nastavljajući prijetiti ustavnom poretku BiH.

Memorijalni centar Srebrenica je 18. marta, nakon izdatih garancija, ponovo počeo raditi, ali, ipak, ne u punom kapacitetu.

– Svima mora biti jasno da se vraćamo radu u vanrednim zakonskim uslovima i pod posebnim sigurnosnim režimom. Državne institucije u ovom dijelu zemlje funkcionišu u potpunoj pravnoj neizvjesnosti, što će i dalje imati posljedice na naš rad. Zbog toga, između ostalog, Centar i dalje neće biti otvoren za zajedničke i kolektivne posjete – poručio je direktor Memorijalnog centra Emir Suljagić nakon odluke da ponovo počnu raditi.

20.000 ljudi klanjalo dženazu za prvih 600 žrtava genocida u Potočarima

Uoči obilježavanja 22. godišnjice prve kolektivne dženaze u Potočarima, otišli smo u Udruženje Pokret „Majki enklava Srebrenica i Žepa“. Kod njih su bile gošće iz Velike Britanije koje rade na edukaciji o genocidu u Srebrenici u ovoj zemlji.

Brojni su gosti koji gotovo svakodnevno dolaze kod majki iz cijelog svijeta, s ciljem da daju podršku njihovoj borbi za istinu i pravdu koju vode u ime ubijenih u genocidu, ne dozvoljavajući zaborav ni na tren. Sa gostima usklađuju i brojne aktivnosti na kojima rade u povodu obilježavanja 30. godišnjice genocida shodno UN-ovoj Rezoluciji o genocidu u Srebrenici koju je Generalna skupština UN-a usvojila 23. maja 2004.

Majke s gorčinom komentarišu najnovije prijetnje ustavnom poretku BiH i izdavanje dodatnih sigurnosnih garancija za rad Memorijalnog centra Srebrenica.

– Zar nije vrijeme da poslije 30 godina mi majke, žrtve genocida, možemo komotno doći i obilježiti ove tužne godišnjice?! Zar nije vrijeme da prijetnje prestanu. Zar i poslije toliko vremena, poslije svih otkrivenih masovnih grobnica, identifikacija, presuda međunarodnih sudova, zar poslije svega toga moramo imati dodatne sigurnosne garancije da obilježavamo ovu, za nas izuzetno važnu, godišnjicu – pita Munira Subašić, predsjednica Udruženja Pokret „Majke enklava Srebrenica i Žepa“.

Udruženje koje ona predvodi bilo je nosilac aktivnosti provođenja ankete nad 12.500 članova porodica nestalih u genocidu, kojom su se izjašjavali o lokaciji ukopa njihovih ubijenih kada budu pronađeni. Zahvaljujući ovoj anketi, kojom se 83 posto anketiranih izjasnilo da Potočari budu mjesto ukopa njihovih ubijenih, visoki predstavnik Wolfgang Petritsch je 25. oktobra 2000. donio odluku kojom je trajno određena zemljišna lokacija za spomen-obilježje žrtvama genocida u Srebrenici.

Godinu nakon toga, postavljen je kamen temeljac u Potočarima, zatim 2002. prvi nišan, a onda, 31. mart 2003, obavljena je i tako dugo čekana prva kolektivna dženaza. Dženazi je prisustvovalo oko 20.000 ljudi.

Sjećanja na ovu prvu dženazu su i poslije toliko godina svježa u njihovom pamćenju. Pamte svaki detalj ove dženaze i ukopa na mjestu za koje su se tako snažno i uporno borile.

Sjećaju se i kako su ukopu pet članova porodice Musić: braće Nezira, Adila i Muje, njihovog oca Sakiba i amidžića Edhema, zajedno pomagali reisul-ulema Mustafa-ef. Cerić, visoki predstavnik Paddy Ashdown, američki ambasador Clifford Bond, premijer Adnan Terzić i bošnjačkog član Predsjedništva Sulejman Tihić, a Ismet-ef. Spahić proučio dovu.

Sjećaju se kako srce majke Ife Hodžić te noći, s 30. na 31. mart, kad je 600 tabuta prebačeno u Potočare, nije izdržalo. Preselila je prije ukopa njena tri sina i muža. Ni kod kabura braće Mustafe i Rame Mustafića te godine nije bilo majke, umrla je prije dženaze svojih sinova.

Sjećaju se majke Rabije Dautbašić koja je u prvoj kolektivnoj dženazi kopala posmrtne ostatke svoja dva sina blizanca, Seada i Senada, dok je majka Rasema Ajšić kopala posmrtne ostatke četrnaestogodišnjeg sina Muje, a majka Hasa Selimović posmrtne ostatke jedanaestogodišnjeg sina Junuza. Ukopani posmtni ostaci i kod Junuza i kod Muje su bili bez lobanje.

I ne samo njihovi. Bez lobanje i većine kostiju, koje jedno ljudsko tijelo ima, ukopane su brojne žrtve genocida u Srebrenici, među kojima i sinovi majke Munire Subašić i Kade

Hotić. Kada Hotić je u ovoj prvoj kolektivnoj dženazi ukopala muža Seada.

– Svijet je najveću nepravdu napravio majkama ubijenih u genocidu kada je dao da mjesto gdje se desio genocid, gdje su surovo ubijana naša djeca, gdje su silovane majke, pripada onima koji su to uradili. Posljedice toga vidimo danas, ne samo ovdje kod nas nego i u svijetu. Od nagrađivanja zuluma, genocida, ne može biti dobro nikome. Svijet je to dopustio i na njemu je odgovornost. I zbog nas i zbog sebe, to moraju ispraviti, zbog budućih generacija, zbog budućnosti – poručila je Munira Subašić.

Naša djeca znaju ono što mi nismo znali

Almedina Dautbašić-Memišević, kojoj je Vojska RS-a u julu 1995. ubila oca i brata, govorila je na prvoj kolektivnoj dženazi u Potočarima u ime porodica ubijenih u genocidu.

– Vi jeste ubili našu djecu, naše očeve, naše majke, braću, vi jeste pokušali ubiti cijeli jedan narod, ali upamtite – niste ubili naše pamćenje koje je od današnjeg dana jače od svakog zla koje ste nam učinili i pratit će vas dok postoje tragovi o vašem zločinu – poručila je tada.

Danas živi i radi u Tuzli, udata je i majka dvoje djece. „Moja djeca su sad u godinama koje sam imala ja i moja braća te 1995. godine Oni znaju šta je genocid, šta sam preživjela – i ja i moji najbliži. Razlika je u tome što oni znaju ono što nama naši roditelji nisu govorili“, kaže Almedina.

Sulejman Tihić je, u svojstvu bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, na prvoj kolektivnoj dženazi podsjetio da su za genocid u Srebrenici “najodgovorniji tadašnje političko i vojno rukovodstvo Republike srpske i Socijalističke republike Jugoslavije koji su organizirali i počinili zločin“.

– Odgovorne su i Ujedinjene nacije koje nisu zaštitile svoju zaštićenu zonu. Sam generalni sekretar UN-a Kofi Anan, prilikom nedavne posjete u Sarajevu, rekao je da je u Srebrenici ispisana najmračnija strana povijesti UN-a – kazao je tada Tihić.

Visoki Predstavnik za BiH Paddy Ashdown je na ovoj dženazi pročitao poruku tadašnjeg generalnog sekretara Kofi Anana u kojoj je, između ostalog, poručio da je “naš zajednički cilj, ne samo da pomognemo da zacijele rane onih koji su preživjeli ovu tragediju nego i da gradimo mir i postavimo temelje za dugoročni oporavak i budući prosperitet“, kao i da „građani Bosne i Hercegovine, koji su preživjeli užasne patnje, ne zaslužuju ništa manje od toga”.

– Nadam se da će ovo mjesto služiti kao opomena svima”, kazao je tada visoki predstavnik Ashdown.“Srebrenica jeste najgori, ali ne i jedini užas koji se dogodio u ovoj zemlji. Ovo je bitan trenutak i za nas iz međunarodne zajednice koji smo bili tu i gledali užasan zločin. Naš zadatak je sada da do ovoga više ne dođe. Naše misli su s majkama i onima koji su ostali bez svojih najmilijih. Ako je ovaj dan put od tuge do mira, mislim da smo postigli nešto značajno – poručio je tada visoki predstavnik Ashdown.

Pokazalo se da je put od tuge do mira puno duži, nego što su ove poruke nagovještavale.

Cijeli tekst dostupan u printanom i digitalnom izdanju Preporoda.