Ramazanski kviz 2025: Krila otpora i nade

^{Uprava za vjerska pitanja Rijaseta Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini i ove godine, u saradnji s Media centrom Islamske zajednice, organizira Ramazanski kviz "Vjera i domovina". Kviz će biti realiziran na portalu Preporod.info od 18. do 27. marta 2025. godine.}

^{Svakodnevno, tokom trajanja kviza, na portalu Preporod.info će u 14.00 sati biti objavljivano jedno predavanje, koje će biti podijeljeno i na zvaničnoj Facebook stranici ovog portala. Pravo učešća u ovom kvizu imaju osobe svih uzrasta iz Bosne i Hercegovine i dijaspore, a finalni test, koji će sadržavati 30 pitanja, bit će održan posljednjeg dana ramazana, odnosno 29. marta, u 14.00 sati. Detaljno uputstvo dostupno je ovdje.}

Krila otpora i nade

 Dok je Bosna i Hercegovina bila suočena s agresijom, mala, ali hrabra skupina vazduhoplovaca odlučila je staviti svoje znanje i živote na raspolaganje domovini. Uprkos ograničenim resursima i neprijateljskoj nadmoći, oni su izvršavali nemoguće misije – spašavali ranjenike, dostavljali pomoć i povezivali opkoljene enklave.

Početkom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, značajan dio vazduhoplovnog kadra priključio se redovnim jedinicama Teritorijalne odbrane (TO) a kasnije i Armiji Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH). Istovremeno, manji broj stručnjaka iz oblasti vazduhoplovstva okupio se u okviru novoformiranih vazduhoplovnih grupa (VG), uspostavljenih u Tuzli, Sarajevu, Mostaru i Bihaću.

Ove jedinice predstavljale su nukleus budućeg Ratnog vazduhoplovstva (RV) i protivvazdušne odbrane (PVO) ARBiH.

Počeci i hrabrost bez presedana

Primarni cilj formiranja vazduhoplovnih grupa bio je okupljanje i konsolidacija stručnog kadra, njihova priprema za operativnu upotrebu raspoložive tehnike te zaštita od angažmana na prvim linijama fronta. S obzirom na specifičnost njihove obuke i ekspertize stečene u vojnim školama i akademijama Jugoslavenske narodne armije (JNA), smatralo se da bi njihova optimalna upotreba bila u razvoju i operativnom angažmanu bosanskohercegovačkog vazduhoplovstva, a ne u konvencionalnim pješadijskim borbama.

Nakon povlačenja JNA s aerodroma Dubrave kod Tuzle, 15. maja 1992. godine, pripadnici štaba TO Živinice, Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Živinice i Dubravskog odreda preduzeli su odlučne korake ka preuzimanju aerodromskog kompleksa. Prilikom napuštanja, JNA je 18. maja, serijom snažnih detonacija, oštetila pistu i ključne infrastrukturalne objekte kako bi onemogućila njegovu brzu operativizaciju od strane bosanskih snaga. Uprkos tome, 22. maja 1992. godine zvanično je formirana Vazduhoplovna grupa Tuzla, čime je započeo proces oblikovanja bosanskohercegovačkog vazduhoplovstva.

Po osnivanju VG Tuzla, na aerodrom Dubrave počeli su pristizati bivši pripadnici vazduhoplovstva JNA, koji su prethodno bili uključeni u jedinice TO BiH. Njihova integracija bila je ključna za dalji razvoj, jer je omogućila konsolidaciju stručnog kadra na jednom mjestu te stvaranje preduslova za formiranje komande i jedinica Ratnog vazduhoplovstva i PVO ARBiH.

Od svog osnivanja, VG Tuzla je raspolagala ograničenim vazduhoplovnim resursima, oslanjajući se primarno na civilne letjelice Aerokluba “Zdravko Smolej” Tuzla. Ove letjelice, prvobitno stacionirane na sportskom aerodromu Rainci (općina Kalesija), iz taktičkih razloga prebačene su na pomoćni aerodrom Ciljuge (općina Živinice), kako bi se izbjegli neprijateljski udari razorne avijacije JNA.

Na raspolaganju su bili sljedeći avioni: 3 aviona UTVA-75, 1 avion UTVA-66, 1 avion J-20 Kraguj, 2 aviona VIGL, 2 aviona PIPER, 1 avion ZLINU.

Prvi operativni let VG Tuzla izveden je 17. jula 1992. godine, a njegova misija bila je medicinska evakuacija teško ranjenog civila, čime je započela operativna upotreba vazduhoplovnih kapaciteta u okviru ARBiH.

Svjesni geostrateške izolacije i neizvjesnosti situacije u Bihaću, pojedini vazduhoplovci stacionirani na aerodromu Željava, koji se nisu slagali s politikom Vrhovne komande JNA, odlučili su staviti svoje znanje i iskustvo na raspolaganje Općinskom i Okružnom štabu TO Bihaća.

Kao rezultat tih nastojanja, 1. jula 1992. godine formirano je Vazduhoplovno odjeljenje pri navedenom štabu. Njegovu okosnicu činili su piloti i tehničko osoblje, većinom porijeklom iz Bosanske krajine, kao i ostali pripadnici vazduhoplovnog kadra koji su se u tom trenutku zatekli na slobodnim teritorijama u Bihaću. Kako se bihaćka enklava našla potpuno odsječena od ostatka Republike Bosne i Hercegovine, svaka mogućnost povezivanja s vanjskim svijetom bila je od strateškog značaja. Iskru nade u uspostavi vazdušnog mosta činila su tek dva laka aviona Aerokluba Bihać – UTVA-75 i PIPER-18.

Kako se vojna i humanitarna situacija u Bihaću pogoršavala, posebno alarmantno stanje vladalo je u bolnicama, koje su raspolagale minimalnim količinama sanitetskog materijala i lijekova. Zbog toga su bihaćke vlasti zatražile hitnu pomoć od Vlade Republike Hrvatske. Nakon odobrenja i bilateralnog dogovora, 16. juna 1992. godine izveden je prvi let na relaciji Zagreb – Bihać, avionom UTVA-75, čime je zvanično uspostavljen vazdušni most.

Ova operacija označila je početak sistemske organizacije transportnih letova, koji su igrali ključnu ulogu u preživljavanju bihaćke enklave. Međutim, postojeća infrastruktura nije bila adekvatna za operacije većih letjelica, uključujući transportne avione i helikoptere, koji bi mogli značajnije poboljšati logističku situaciju u enklavi.

Stoga se pristupilo izgradnji aerodroma Čoralići u općini Cazin, koji je trebao omogućiti sigurnije i efikasnije operacije vazdušnog snabdijevanja. Uvažavajući sve veći značaj vazduhoplovstva u odbrani enklave, Vrhovna komanda ARBiH je 20. augusta 1992. godine donijela naredbu o formiranju VG Bihać, čime je bihaćka vazduhoplovna komponenta postala formalno organizovana i integrisana u strukture RV i PVO ARBiH.

Mostar je, kao jedan od ključnih centara vazduhoplovne infrastrukture bivše Jugoslavije, imao strateški značaj u ratu u Bosni i Hercegovini. Na njegovoj teritoriji nalazio se vojni aerodrom JNA, kao i vazduhoplovna gimnazija, gdje su se školovali budući piloti. Ova činjenica rezultirala je time da je, nakon povlačenja JNA, u Mostaru ostao značajan broj vazduhoplovaca svih nacionalnosti, koji su se, u zavisnosti od političkih i vojnih okolnosti, priključili jedinicama Teritorijalne odbrane (TO) Mostar ili Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

U cilju organizacije i operativnog korištenja raspoloživog vazduhoplovnog kadra, već 14. aprila 1992. godine formirana je Vazduhoplovna grupa Mostar (VG Mostar). Njeno jezgro činilo je oko 40 pripadnika, kojima su se polovinom maja iste godine pridružili i radnici vazduhoplovne industrije “Soko” Mostar, što je dodatno ojačalo tehničke i logističke kapacitete jedinice.

Misije pod vatrom - Letovi u neizvjesnost i nadu

Svjesne izuzetno teške strateške situacije i izolacije velikih dijelova teritorije pod kontrolom ARBiH, rukovodeće institucije poduzele su hitne mjere kako bi osigurale vazdušni transport u funkciji snabdijevanja i evakuacije. Primarni cilj bio je dostava humanitarne pomoći opkoljenim enklavama, kao i organizacija svakodnevnog prevoza ranjenika, boraca i putnika između rascjepkanih područja pod kontrolom ARBiH.

Nakon analize operativnih potreba i dostupnih opcija, odlučeno je da se nabave ruski višenamjenski helikopteri Mi-8 (NATO oznaka HIP-A), koji su već bili u širokoj upotrebi u bivšoj JNA. Ovaj model helikoptera odlikovao se robustnošću, sposobnošću prevoza tereta i ljudstva te mogućnošću operacija u različitim vremenskim i terenskim uslovima, što ga je činilo idealnim rješenjem za zadatke u ratnim okolnostima. Dodatnu prednost predstavljala je činjenica da je određeni broj pilota i letača-tehničara ARBiH već imao prethodno iskustvo u upravljanju i održavanju ovih letjelica, što je omogućilo njihovo brzo operativno uključivanje.

Prva dva helikoptera Mi-8 sletjela su na aerodrom Visoko 17. februara 1993. godine, čime je započela nova faza u vazdušnoj mobilnosti Armije a posebnologistike. Ovim je omogućeno uspostavljanje vazdušnog koridora za transport kritično potrebnih resursa, kao i izvođenje specijalnih misija koje su značajno uticale na tok rata.

Kako su vijesti iz opkoljene Srebrenice svakodnevno postajale sve dramatičnije, komanda ARBiH donijela je odluku o pokušaju dostave sanitetskog materijala i materijalno-tehničkih sredstava (MTS) zračnim putem. Dana 10. marta 1993. godine, iz baze polijeću dva helikoptera Mi-8, noseći vitalne resurse za preživljavanje stanovništva i jedinica u enklavi.

Međutim, operacija je već u početnoj fazi naišla na ozbiljne probleme. U rejonu Konjuha, uslijed preopterećenosti MTSom, jedan od helikoptera pada. Srećom, posada i putnici nisu pretrpjeli veće posljedice, ali je letjelica pretrpjela značajna oštećenja. Drugi helikopter se, uprkos svim izazovima, uspio probiti do Srebrenice, što je predstavljalo prvi uspješan let ARBiH ka ovoj enklavi. Uskoro su počeli letovi prema Žepi, Bihaću i Goraždu.

Ovaj događaj je imao dalekosežne posljedice za VRS, čija se PVO do tada fokusirala na potencijalne prijetnje od strane NATO-a i HV-a, s iznenađenjem je ustanovila da ARBiH raspolaže operativnim helikopterima. Od tog trenutka, vazdušni saobraćaj postaje izuzetno rizičan, jer su radari PVO VRS redovno otkrivali pokrete helikopterskih jedinica. Iako helikopteri ARBiH nisu korišteni u borbene svrhe, već isključivo za evakuaciju ranjenika, dostavu medicinskih potrepština, hrane i MTS-a, bili su konstantno izloženi vatri neprijateljskih jedinica. VRS je koristila sva raspoloživa sredstva - od protivavionskih topova, preko lakih i teških mitraljeza, pa sve do PVO sistema s vođenim raketama. Posljedice su bile teške: brojni helikopteri su se vraćali s borbenih zadataka trajno oštećeni, a pojedini članovi posada ranjavani, te rušenja helikoptera s pogibijom posade.

Suočeni sa stalnim prijetnjama, vazduhoplovci ARBiH primorani su na improvizaciju i modifikaciju helikoptera kako bi povećali šanse za preživljavanje misija. Među mjerama koje su poduzimane bile su:

Smanjenje težine letjelice – uklanjanjem nebitne opreme helikopter je dobijao na nosivosti, čime je mogao prenijeti više tereta ili evakuisati veći broj ranjenika i civila. Ova metoda je povećavala operativni domet, ali istovremeno i rizik za posadu, jer su određeni sigurnosni sistemi morali biti uklonjeni.

Zaštita pilotske i teretne kabine – kako bi se posade zaštitile od pješadijske vatre, kabine su oblagane gumeno-transportnim trakama koje se inače koriste u rudarstvu. Ova metoda, iako primitivna, značajno je smanjivala smrtonosnost gelera i lakog naoružanja.

Farbanje u crnu boju – kako bi se smanjila vizuelna uočljivost tokom noćnih operacija, helikopteri su često bojeni u crnu boju. Ovaj metod je donekle otežavao otkrivanje letjelica, prilikom niske noćne navigacije ispod radarskog horizonta.

Letenje na ekstremno malim visinama – kako bi se izbjeglo otkrivanje od strane neprijateljske PVO, piloti su često letjeli ispod 50 metara, koristeći konfiguraciju terena za skrivanje od radara i vizuelne detekcije. Ovo je, međutim, dodatno povećavalo rizik od sudara s prirodnim preprekama i vatrene zasjede sa zemlje.

Ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana ARBiH predstavljali su jedan od najspecifičnijih i najizazovnijih segmenata ukupne odbrambene strategije u ratu 1992–1995. godine. Iz gotovo ničega, uz nedostatak infrastrukture, tehničkih sredstava i logističke podrške, nastao je vazduhoplovni segment koji je, uprkos neprijateljskoj vazdušnoj i PVO nadmoći, uspio izvršiti ključne zadatke u spašavanju ranjenika, dopremi materijalno-tehničkih sredstava i održavanju komunikacije s opkoljenim enklavama. Ključ uspjeha ovog vazduhoplovstva nije ležao u brojnosti letjelica ili superiornosti tehnike – koje nije bilo, već u dva ključna faktora: ljudskom kadru i inovativnim taktičkim rješenjima. Piloti i tehničari, školovani u JNA, donijeli su visok stepen profesionalizma i stručnosti, dok su ratni uslovi nametnuli improvizaciju i prilagođavanje neprijateljskim prijetnjama.

Ipak, strateški gledano, vazduhoplovstvo ARBiH nikada nije moglo postati faktor odlučivanja u ratu. Njegova funkcija bila je podređena logističkim i sanitetskim zadacima, dok je neprijateljska avijacija imala potpunu dominaciju u udarnim djelovanjima. To ne znači da ti hrabri momci trebaju biti zaboravljeni, nego upravo suprotno – sjećajmo ih se kao heroja – s poštovanjem i divljenjem.

(IIN Preporod.info)