Na koje muslimane je Vučić mislio

Tom prilikom je ustvrdio kako „ozbiljni ljudi, i oni koji su državnici i oni koji se bave državom i nisu državnici, moraju razumjeti kako je suštinski dijalog sa muslimanima od presudnog značaja za budućnost Srbije i srpskog naroda“.

Već duže vrijeme se u političkim i medijskim kuloarima špekulisalo o tome da će šef srbijanske Vlade i „moćni čovjek Srbije“ izaći sa jednom ovakvom inicijativom.

Ali pravdi za volju, ovo nije prvi put da se pokreće priča o nekoj vrsti historijskog bošnjačko-srpskog dijaloga. Prisjetimo se incijative Adila Zulfikarpašića o muslimansko-srpskom dogovoru, koja je trebala spriječiti rat. Zatim još u martu 2007, prilikom prve posjete Beogradu, tadašnji reisul-ulema Islamske zajednice u BIH Mustafa ef. Cerić se sastao sa tadašnjim predsjednikom Borisom Tadićem i predložio mu pokretanje jedne vrste takvog dijaloga. Tada su, koliko me pamćenje služi, na skupu bili prisutni i muftija sandžački Muamer ef. Zukorlić i Rasim Ljajić.

Od tih inicijativa nije bilo ništa, a da li će od ovog Vučićevog probnog balona biti, treba tek da se vidi. Dugo je trebalo da Srbi Bošnjake počnu prihvaćati kao narod i politički subjekt na ovim prostorima, pa bi se i to što sada inicijativa dolazi s druge strane moglo pokazati presudnim.

'Osuđeni' jedni na druge

Za sada iz Bosne i Sandžaka, odnosno sa te duge strane, još nije bilo nikakvih ozbiljnijih reakcija. U Bosni i Hercegovini su, kao i obično, zauzeti ili izborima, ili formiranjem vlasti, ili borbama za poziciju, pa takav odnos i ne čudi.

Ne treba biti cinik pa Vučićevu inicijativu zbog njegove prošlosti a priori izvrgnuti ruglu, iako je očekivati i takve reakcije.

Ipak, ona danas dolazi od premijera i de facto najmoćnijeg političara države koja je dugo bila faktor nestabilnosti na Balkanu i koja sada još samo deklarativno šalje poruke o tome kako bi željela postati faktor stabilnosti u regionu. Svima je valjda jasno da dijalog nema alternativu i da su narodi i građani ovih prostora, kao i globaliziranog svijeta, „osuđeni“ jedni na druge. Ne treba valjda nikome, osim ksenofobičnim radikalima različitih ideoloških kovova, dokazivati da rat do istrebljenja ili dominacije nad drugima nije jedino rješenje i vizija budućnosti koju želimo ostaviti našoj djeci.

Međutim, kada jedna takva, ohrabrujuća i pažnje vrijedna, inicijativa dolazi od jednog političara, ma ko on bio, vrijedi biti oprezan i normalno je da ona nosi brojne političke poruke koje prevazilaze granice simboličkog zalaganja za ideje dijaloga i suživota.

A Vučićeva najava potrebe „dijaloga sa muslimanima i Bošnjacima“ ima brojne nedorečenosti, ali i implikacije koje, ako je ne diskvalifikuju, moraju biti razrađene i jasno iznesene pred našu, balkansku i svjetsku javnost.

Tako je, naprimjer, nejasno ko bi u ime ova dva ili više naroda, jer je nejasno na koga je premijer Srbije mislio kad je rekao muslimani, s obzirom da je prije toga govorio o Albancima i pridodao Bošnjake, trebao voditi taj dijalog.

Da li su to vjerski lideri, akademske zajednice, nacionalna kulturna društva, nevladine organizacije koje predstavljaju žrtve proteklih ratova ili, pak, politički predstavnici naroda? Vjerovatno svi oni.

Ako je, pak, Vučić mislio na političare kao nosioce dijaloga, da li bi srpsko-bošnjački dijalog, ustvari, bio dijalog između Srbije i BiH, s obzirom na to da velik broj bosanskih Srba Srbiju doživljava kao svoju matičnu državu, dok skoro svi Bošnjaci u regionu u Bosni vide svoj pandam „matične države“? Da li bi onda takvu incijativu trebao pokrenuti predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, pa da mu sagovornik bude bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović? To nam još nije jasno.

Istinsko suočavanje s prošlošću

Naravno, odgovore na ova pitanja ne bi trebao dati samo premijer Vučić, nego i bošnjački politički zvaničnici i drugi, kako ih birvaktile nazivaše, društveni radnici. Naravno, ukoliko se osjećaju pozvanim da na inicijativu reaguju i da iznesu svoj stav, ako ne žele da budu samo objekat mogućih procesa.

Nadalje, pitanje je i da li bi se iza mogućeg bošnjačko-srpskog dijalog mogla kriti namjera da se amnestiraju sve politike koje su ovdje vođene i koje su kulminirale zločinom genocida? Dijalog je dobrodošao ako će ga pratiti istinsko suočavanje sa prošlošću i rad na tome da se na svakom pedlju Balkana, kao životnog prostora ne samo Bošnjaka i Srba, nego i drugih naroda i građana, koji ne žive kroz kolektivitete, ponište rezultati agresije i zločina kojih je bilo i prema Hrvatima i Albancima. Svaki dijalog i suočavanje s prošlošću mora poslati poruku budućim generacijama da se zločin ne isplati. Sve ostalo je samo igranje političkim floskulama, koje trebaju da u miru odbrane ono što se u ratu etničkim čišćenjem i zločinima otelo.

Želim vjerovati kako je gospodin Vučić bio svjestan koje su implikacije njegovog poziva. Doduše, još indirektan poziv na međunacionalni dijalog i da je, kao što je u istom intervjuu jasno priznao vlastitu grešku i doprinos politikama koje su radile na stvaranju etnički čistih država u multinacionalnim sredinama i inih velikodržavnih projekata koji su prekrajali historijske granice balkanskih država, odlučan istrajati na novim politkama, koje će počivati na uzajamnom povjerenju i poštovanju ne samo među narodima nego i državama u kojima žive i koje ih politički predstavljaju.

Razumljivo je da svaka izjava i postupak nosilaca političkih dužnosti ima političku težinu i to, prije svega, na unutarpolitičkom terenu. Tako se i ova incijativa može jako dobro uklopiti u imidž regionalnog lidera, kojeg u Srbiji brižljivo gradi premijer Vučić, nerijetko i ne baš demokratskim metodama ophođenja prema kritički nastrojenim medijima. Tu je i pitanje Sandžaka i Vučićeve obaveze prema njegovim političkim partnerima iz reda tamošnjeg bošnjačkog naroda, kojima za vrat pušu neki vjersko-nacionalno-politički krugovi, a koji se hrane srpsko-bošnjačkim konfliktom i zapostavljanjem tog dijela Srbije.

Izoliranje Dodika sa scene

Muftija Zukorlić je gostujući na jednoj bh. televiziji prošle sedmice najavio da bi Vučić uskoro mogao izaći sa sličnom inicijativom i tom prilikom je koristio skoro identičnu argumentaciju za neophodnost dijaloga. Dijalog nije ni počeo, a već kao da počinje borba vezano za to ko će biti njegovi akteri i samim time legitimni predstavnici naroda, što je još jedna nedorečenost moguće inicijative.

Zato i u bosanskohercegovačkom kontekstu poruke iz Beograda imaju dnevnopolitičku težinu. Malo je onih, čak i u stranci predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika, kojima nije sve očitije da je ovaj dugogodišnji apsolutni vladar „boljeg dijela BiH“ sve izolovaniji na regionalnoj i međunarodnoj sceni, pa tako i entitet na čijem je čelu i kojim rukovodi njegova stranka. Ali to je cijena njegove politike, koja ga je kao i njegovu stranku svih ovih godina držala na vlasti, a cijelu državu u potpunoj blokadi i daleko od puta evropskih i evđuroatlantskih integracija.

Razbijanju izolacije ne pomaže ni Dodikova nevjerovatna potreba da nastupa kao državnik i da se bavi pitanjima koja, prema Ustavu i Dejtonskom mirovnom ugovoru, na kojeg se tako revnosno poziva kada brani nadležnosti entiteta, zapravo i nisu u njegovoj nadležnosti.

Uzalud se pojavljuje na svakom kontroverznom skupu na kojem će ga mimo državnih organa pozvati i podržava svakog onog ko u međunarodnim odnosima kontrira zvaničnim stavovima EU, turske, američke ili arapske politike, a sve s ciljem da poremeti dobre odnose Bosne i Hercegovine s bilo kojom zemljom na svijetu. Naravno, ne uviđajući da ga to gura u još veću izolaciju.

Zato se i ova Vučićeva inicijativa može čitati kako još jedan dokaz anahronosti Dodikove isključive, bahate, nacionalističke i konfrontističke politike protiv čitavog svijeta, koji se protiv njega urotio kao protiv Miloševića.

Makar od Vučičeve incijative o srpsko-bošnjačkom dijalogu ne bilo ništa, Dodiku je poslana poruka da Beograd ne slijedi više politiku „zabijanja prsta u oko“ i likovanja nad tim da komšiji crkne krava, kakvom se on svih ovih godina rukovodio.

Vučić ovim potezom od Dodika preuzima poziciju“ srpskog nacionalnog lidera“, u koju se on bio uživio svojim tvrdolinijaškim stavovima. Zato možda i upozorenje „bivšeg radikala“ na to da su za Srbiju najopasniji desničari.

Piše: Muhamed Jusić

Izvor: Al Jazeera