Od petka do petka: dr. Safija Malkić
Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega lično i za društvo u cjelini te dijeli svoje viđenje tih događaja.
Za sedmicu od 14. do 20. februara 2025. godine, za čitatelje portala Preporod.info, piše dr. Safija Malkić, voditeljica Odjela za brak i porodicu Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Petak, 21. februara 2025.
Gledam kalendar i podsjetnike i konstatiram: još je hefta dana do ramazana. Valja obaviti pripreme, napraviti plan ramazanskih aktivnosti, snimiti nekoliko emisija za različite medije...
Ujutro ponekad, kad uhvatim vremena, češće naveče, malo pregledam portale, prelistam vijesti kroz naslove i tako sam u toku, donekle, pa neku vijest otvorim kad mi za oko zapne naslov i brzinski je pročitam, a samo pođahkad vijest koja privuče moju punu pažnju strpljivo pročitam do kraja.
Sjetih se da trebam nazvati dr. Ahmed-ef. Adilovića, muftiju travničkog i prof. dr. Muharema Adilovića, dekana IPF-a u Zenici, koji su zajedno došli na ideju da se organizira Okrugli sto „Kadija Sulejman-ef. Alibegović - život i djelo“ i predložili da kao kadijina unuka, na osnovu dokumentacije iz njegovog porodičnog dosijea koju je na tavanu dobro zaštićenu pronašao unuk Omer, priredim prezentaciju i izložim biografske podatke o njegovom životnom putu i profesionalnom angažmanu.
U atriju Elči Ibrahim-pašine medrese sinoć se okupila sva rodbina i prijatelji koji su došli da evociraju uspomenu na kadiju. Prilazili su nam da zahvale što smo, po prvi put, na ovakav način osvijetlili njegov lik i djelo. Nazvala sam muftiju dr. Ahmed- efendiju i zahvalila na organizaciji i njegovom nadahnutom obraćanju jer je uspio određenim detaljima kadiju gotovo uprisutniti u atriju.
Saglasili smo se da bi bilo korisno naša tri izlaganja i izlaganje dr. Aladina Husića kompilirati zajedno s kadijinim tekstovima o bošnjaštvu, Bošnjacima i bosanskom jeziku koje je slao različitim institucijama i uglednicima, od CK, Branka Mikulića, Hamdije Pozderca do Huseina Đoze i Hilme Neimarlije, i napraviti publikaciju. A, pošto sam sve dokumente i detalje iz kadijinog života već lijepo posložila, logično je da trebam preuzeti taj emanet. Vrijedno je da se prezentira široj javnosti da je Sulejman-efendija završio Zeničku medresu i VIŠT, odličnim uspjehom, bio šerijatski sudija u Debru, Uroševcu i Prištini, gdje je ocijenjen najvećom ocjenom na ispitu za šerijatskog kadiju, a potom u Tomislavgradu i Travniku.
Nakon Drugog svjetskog rata osuđen je na pet godina zatvora zbog „antisovjetskog raspoloženja“ i neprihvatanja službe u novom režimu. Odležao je tri godine kazne u Foči i Zenici jer je, nakon što su se prilike promijenile, usvojena molba njegove žene Zumrete, koju je uputila za pomilovanje kao supruga i majka dvoje malodobne djece, Safete i Sidika. U zatvoru u Zenici upoznao je Derviš-efendiju Spahića, muderrisa Medrese u Pojsku, i sprijateljio se s njim. Zaključili su da Derviš-efendija ima sina Munira na ženidbu, a on kćerku Safetu i da bi bilo dobro da se Munir javi Safeti. To javljanje je urodilo plodom i sklopili su brak, a kadija i Derviš-efendija su time učvrstili prijateljstvo. Munir-efendija Spahić i Safeta-hanuma imali su šestero djece.
Allah je sebi, kao veoma male uzeo četvericu sinova, dvojicu prije, a dvojicu poslije sina Sidika, koji je treći po redu, ostao živ, a ja sam se rodila u Vranduku kao šesto dijete, a prva djevojčica. Babo se puno obradovao mom rođenju i životu, a mama je zahvaljivala Svemilosnom „da naš Sidik ima sestru“. A ja danas dodajem, hvala Ti, Dragi Allahu, na mom dragom bratu Sidiku i njegovoj porodici! A u lozi unučadi i jednog i drugog djeda, i Derviš-efendije Spahića i kadije Sulejman-efendije Alibegovića, zauzimam poziciju najmlađe unuke.
To me obavezalo i možda predodredilo na poseban način, da slijedim njihov put, put nauke, Gazi Husrev-begove medrese, fakulteta, magistrata, doktorata, a posljednjih deset godina novi put, lijepi put Odjela za brak i porodicu (i pitanja žena) i da zajedno s muallimama, profesoricama i vjeroučiteljicama, koordinatoricama Odjela za brak i porodicu muftijstava, medžlisa, džemata, trasiramo put žene muslimanke u okviru džemata Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, domovinskim zemljama i bošnjačkoj dijaspori, islamskim zajednicama Bošnjaka od Australije do Sjeverne Amerike. A koordinatorica na svim nivoima, s ponosom mogu kazati, ima oko 900! Da ih Uzvišeni Allah nagradi za njihov nesebični trud i angažman, za organiziranje i realizaciju velikog broja različitih aktivnosti: vazova, predavanja iz oblasti pedagogije, psihologije, medicine, itd., kurseva, halki sufare i Kurʼana, katedri fikha, hadisa, tefsira, seminara, radionica, druženja, ekskurzija.
Često se pitam da li su pojedini, ili da li smo mi uposlenici Islamske zajednice svjesni vrijednosti i značaja rada koordinatorica? Koliko su samo muslimanki naučile osnovama vjere islama, koliko je njih završilo sufaru, počelo učiti Kurʼan, završilo hatmu? Voljela bih znati te impozantne brojke, ali ih je nemoguće precizno sabrati i zbrojiti. Zna Allah, dž. š, znaju koordinatorice i znaju, i ponosne su i zahvalne su im, žene muslimanke, džematlijke koje su zaslužile i dobile, pohađajući ove programe, najvažnije diplome i certifikate „za uspješne polaznice kurseva islama, sufare i Kurʼana“ koji će im biti od koristi i na dunjaluku i na ahiretu, koji će im biti kao ukras oko vrata okačeni na Sudnjem danu!
Nakon nekoliko petaka opravdanog neprisustva, zbog prehlade i poslova, odoh na žensku džumansku kahvu s kolegicama, uposlenicama Rijaseta. Možda bih opet izostala, ali me je opomenula kolegica Elmedina Ohranović, koju izuzetno cijenim i poštujem, da mi piše minuse. I onda, nema mi dalje. A nije to kahva samo onako, nego, vidimo se, podijelimo informacije i svaki petak u kasicu za empatiju ubacimo neku novčanicu i, po prijedlogu jedne od nas, obradujemo nekog kome će ta skromna sredstva dobro doći.
Lijep završetak mubarek petka jer je Košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine pobijedila Kipar, radujem se zajedno sa sinom i suprugom, iako me prozivaju da nisam talentirana za navijanje. A nije baš tako, ja u sebi molim Allaha, dž. š., da im podari preciznost u ruci ili nozi, kad je fudbal. I u tim momentima sjetim se rahmetli amidže Mustafe, poznatog kao liberal u široj porodici Spahića, demokrata širokih vidika, nevjerovatno duhovit, u toj mjeri da mu je Nedžad Ibrišimović dolazio na razgovore i uzimao ideje od njega, ne biste vjerovali, ali ja sam ga svojim očima vidjela.
E, amidža bi kritizirao mamu da „ne moli Gospodara za svašta, šta god joj naumpadne, jer Gospodar ima preča posla a ne da ispunjava želje one koja stalno nešto išće“. A ona bi se osmjehnula i rekla, „zna Gospodar za mene, moje je da molim, a bit će po Njegovom! Ako bī bī, ja sam zadovoljna na svakom halu i stanju“. I tako sam i sad molila, ali sam vidjela da im dobro ide, pa obustavila… jer je do kraja jasno da je Košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine opravdala ulogu velikog favorita u petom kolu kvalifikacija za Eurobasket u grupi E i deklasirala Kipar u tuzlanskom Mejdanu, rezultatom 108:62.
Subota, 22. februara 2025.
Ovu subotu sam rezervirala za Predramazanski program i svečanost povodom obilježavanja Deset godina postojanja i rada Odjela za brak i porodicu MIZ Zavidovići. Koordinatorica prof. Adnana Deari poslala mi je poziv prije tri mjeseca i najavila da će se svečanost održati u JU „Kulturno-sportskom centru“ u Zavidovićima i da će biti bogat program. I kako je obećala, tako je i bilo, mašallah!
Do Zavidovića putujem s prof. Mevlidom Adilović, koordinatoricom Odjela za brak i porodicu Muftijstva zeničkog i nismo sve ispričale, iako smo se zajedno i vratile. Tako je kod nas žena, a baška kod nas koordinatorica!
Lijepo su nas dočekale Adnana i muallima Azra Kovačević, prethodna koordinatorica, od 2015. do 2024. godine, zajedno s koordinatoricama džemata i aktivisticama. A ubrzo nam se pridružila, kako je i planirano i potvrđeno, gradonačelnica Zavidovića mr. Erna Merdić-Smailhodžić u pratnji predsjedavajuće Gradskog vijeća doktorice Amire Hadžić. Razgovarale smo do pred podne, razmijenile iskustva i nakon podne-namaza počeo je program. Obraćanje smo imale sve spomenute, Adnana Deari, Mevlida Adilović i gradonačelnica Erna i jedini muškarac u prepunoj sali žena, glavni imam prof. Izet-ef. Čamdžić. No, imao je podršku svoje žene a, naravno, i podršku svojih džematlijki pa je sve to stoički podnio.
U predavanju sam ga pohvalila i zahvalila se na podršci koju pruža koordinatoricama i aktivistkinjama Odjela za brak i porodicu MIZ Zavidovići i muallimama Adnani Deari i Azri Kovačević, koje su kao muallime s punim radnim vremenom uposlene u MIZ Zavidovići i odlične stvari rade u Odjelu za brak i porodicu. I ne mogu da ne primijetim, istaknem i pohvalim, MIZ Zavidovići i MIZ Kakanj koji imaju dvije muallime, a neki puno veći medžlisi nemaju ni jednu stalno uposlenu muallimu! Nerijetko kažu da nemaju sredstava da uposle muallimu, ali ako jedan medžlis ima sredstava za 50, 60, 70 imama, kako onda nema i za jednu muallimu?
I da ta muallima ima obavezu da obilazi džemate, da uči djecu u mektebu, da radi sa ženama i, naravno, napominje da je važno biti član Islamske zajednice jer to doprinosi ekonomskoj stabilnosti medžlisa i džemata. Neka ovi medžlisi isprobaju koncept zapošljavanja muallime/stručne saradnice/koordinatorice Odjela za brak i porodicu pa će, nakon što zaposle jednu muallimu, kad vide rezultate, ubrzo zaposliti i drugu, baš kao Kakanj i Zavidovići. Hairli im bilo!
Naglasila sam da se, od 91 medžlisa, Medžlis Zavidovići ubraja u prvih pet medžlisa po aktivnostima i radu Odjela za brak i porodicu, a prije tri mjeseca pridružili su se Rijasetovom projektu, kao trinaesti medžlis, i osnovali Savjetovalište za brak i porodicu MIZ Zavidovići. Želimo im uspjeh u radu i napredak u ovom važnom projektu!
Divan su igrokaz o ramazanskoj atmosferi izvela dječica, lijepo su ilahije učile članice Hora „En-Nisa“, program ocijenjen sa 10! Na kraju programa mekteblije uče dovu za kraj programa, za ramazanski bereket i za našu braću i sestre u Gazi, za djecu Palestine da više ne budu uplakana, tužna i nesretna, da Allah, dž. š., olakša njihovo stanje, pomogne u njihovoj borbi i da ih sačuva od daljeg stradanja i patnji! Na ovu dovu cijela sala glasno izgovara „Amin!“, a u sebi molim Milostivog da bez ideje, i posebno bez realizacije, ostavi one koji tako ležerno govore o preseljenju toga napaćenog naroda kao da su neki mali, beznačajni predmet koji bez razmišljanja možete pomjeriti s jednog mjesta na drugo ili ga hladno odbaciti. Strese me ta pomisao i u sekundi mi u misli dođe ajet za smiraj: „Spletke su pleli i oni prije njih, samo, Allah je Gospodar svih spletki: On zna šta svako zaslužuje. A nevjernici će sigurno saznati koga čeka najljepše boravište.“ (Er-Ra'd, 42)
Nedjelja, 23. februara 2025.
Pošto je subota bila ugodno radna, nedjelju, po prethodnom dogovoru, provodim sa sinovima i rođakom Farukom u Fojnici. Lijepo smo i ugodno proveli dan, raspoloženi svi. Ali me sunce koje je blago progrijalo vrati u fojničke dane ranog djetinjstva. Fojnicu sam upoznala kao mala djevojčica jer je mama nekoliko godina išla u banje pa sam morala ići s njom. Boravile smo u iznajmljenoj sobi u porodičnoj kući kod prijatelja Hadžimejlića.
Dok je ona bila na tretmanu u „Reumalu“, imala sam smjernice da „ne idem nikud iz avlije jer bih se mogla izgubiti ili bi me neko mogao prepasti ili, ne dao Bog, ukrasti“. Nije to mene puno plašilo i pošto sam bila svojeglava, iskradala bih se iz avlije i išla da istražujem grad, sokak po sokak, pa do glavne raskrsnice. Tražila sam načine da ubijem dosadu, ali nisam imala sreće da steknem prijateljice jer su neki zabranjivali svojoj djeci da pričaju i da se igraju sa djecom „pacijenata“. Pošto sam imala solidan džeparac, taj traumatični boravak ublažavala sam kupovinom sladoleda i igračaka i igrala se sama. Ali, treće godine jasno sam se pobunila i rekla babi da „više ne želim ići u Fojnicu“.
Navela sam sve razloge zbog kojih mi to ne prija i, iako se mama usprotivila, on je, kao najbolji babo i izvrstan pedagog, uvažio moje razloge i obrazloženje. I tako više nisam išla u Fojnicu. A sad kad pogledam, čini mi se, osim nekoliko novih zgrada, Fojnica, kakvu pamtim na prelazu iz sedme u osmu deceniju prošlog stoljeća, i danas je ista.
Redovno se čujem i dopisujem s koordinatoricama muftijstava, konsultiramo se i dogovaramo. Pa i vikendom, nije nam problem, tako radimo, tako funkcioniramo. U mjeri su poruke s prof. Elvedinom Kazazić, koordinatoricom Muftijstva mostarskog, s muallimom Adilom Čaušević, koordinatoricom Muftijstva goraždanskog i s prof. Mevlidom Adilović, koordinatoricom Muftijstva zeničkog. S prof. Hasibom Saračević, koordinatoricom Muftijstva tuzlanskog i mr. Šuhrom Terzić, koordinatoricom Muftijstva bihaćkog, kolegicama još iz medresanskih dana, to su već kilometarske poruke, a prof. Lejla Bešo-Haskić, koordinatorica Muftijstva travničkog, više voli razgovor i dogovor uživo, pa počesto i odužimo u razgovoru, analizama i planovima za buduće aktivnosti. Koordinatorica Muftijstva sarajevskog prof. Sumeja Fidani je blizu, pa se češće vidimo, a redovno se javi i major Suada Džino, koordinatorica Vojnog muftijstva.
Ponedjeljak, 24. februara 2025.
Pišem vijest da je iz štampe izašao Bilten s Predramazanskog savjetovanja i uredniku portala islamskazajednica.ba u prilogu šaljem PDF verziju koju je „zapakovao“ kolega Tarik Jesenković iz El-Kalema, naš sjajni dizajner koji zajedno sa Suadom Pašićem tehnički uređuje sve biltene koje izdaje Uprava za vjerske poslove, u saradnji s IC El-Kalem, pod dirigentskom palicom glavne urednice mr. Aide Mujezin-Čolo i budnim okom direktora gospodina Mesuda Smajića. Divno je raditi i sarađivati s ovim preofesionalcima i samo molim Gospodara da im sačuva vid jer neprestano rade i gledaju u računar, traže greške, ispravljaju, korigiraju dok ne bude sve uredu, po njihovom standardu.
Danas dva snimanja, prvo na BH Radiju 1, razgovor o ramazanu s Dejanom Garićem, a drugo podcast pod nazivom „Mostovi duhovnosti“ s voditeljicom Nejlom Botonjić, za platformu Plenum. Ovu platformu je pokrenula ekipa divnih mladih ljudi sa željom da na drugačiji način, na način koji je prihvatljiv mladima, približe vjeru islam i promoviraju islamske vrijednosti.
Razgovarale smo više od sahata, a meni je veoma brzo prošlo, profesorska deformacija, kad nešto objašnjavaš i trudiš se da to što bolje obrazložiš, ne primijetiš da je prošlo „hej-haj vremena“, što u mojoj Zenici kažu. I opet, nakon razgovora i snimanja, nastavljam razgovarati s Nejlom, studenticom FPN i njezinim bratom blizancem Muharemom i isto tako mladim snimateljem, pa upućujem hair-dove da uspiju u svojoj namjeri i radu i da ostanu u svojoj domovini Bosni i Hercegovini. I zadužim Nejlu da prenese mahsuz selam i knjigu mojoj bivšoj, odličnoj učenici u Gazi Husrev-begovoj medresi, sadašnjem uspješnom programeru, Amili Džambo-Redžepagić koja me se sjetila i preporučila za razgovor koji bi mogli poslušati mladi, do kraja. Za mene je to lijep kompliment i obaveza da se trudim da ne budem prevaziđena i dosadna u obraćanjima mladima. A to nije lahak zadatak.
Utorak, 25. februara 2025.
Obećala sam voditeljici Edini Čović-Khshouf s TV 5 da ću za serijal „Svjetlo duše“ snimiti nekoliko emisija kroz razgovor.
Dočekala me u studiju s bebom od devet mjeseci, sinom Zubejrom, koji je bio s nama dok nismo počele sa snimanjem. A ona se, kao što inače rade uspješne žene, iz uloge majke, dojilje, u sekundi transformirala u uspješnu voditeljicu. I u pauzama između snimanja provjerila je da li sluša Zubejr.
To su te naše mlade majke muslimanke, muʼminke, uspješne u svojoj struci, samo zahvaljujući nevjerovatnoj snazi, energiji, velikom trudu, strpljivosti i upornosti. Drago mi je što poznajem veoma veliki broj sličnih, uspješnih poslovnih žena, mladih majki koje ne posustaju, koje se trude da stignu sve, a žao mi je što prolaze isti ili sličan, trnovit put do uspjeha.
Pratim, u Banjoj Luci je, u organizaciji vlasti, počeo dvodnevni miting, nazvan „Podrška institucijama Republike Srpske“. Zakazan je povodom sutrašnjeg izricanja prvostepene presude entitetskom predsjedniku Miloradu Dodiku i vršiocu dužnosti direktora entitetskog Službenog glasnika, Milošu Lukiću, pred Sudom Bosne i Hercegovine, koji se terete za nepoštivanje odluka visokog predstavnika.
Srijeda, 26. februara 2025.
Sve je u znaku presude Miloradu Dodiku. S kolegama dr. Enes-ef. Svrakom i prof. Bahrudin-ef. Čolom dijelim svoju zabrinutost, a oni me razuvjeravaju da će Sud Bosne i Hercegovine izreći odgovarajuću presudu. I tako bi, za optuženog Milorada Dodika Sud je donio osuđujuću presudu kojom se isti proglašava krivim zbog počinjenja krivičnog djela neizvršavanje odluka visokog predstavnika iz člana 203.a stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od jedne godine, kao i mjera sigurnosti zabrane vršenja dužnosti predsjednika Republike Srpske u trajanju od šest godina, od dana pravosnažnosti presude.
Šta će biti dalje, samo Allah zna, a nama će se postepeno otkrivati. A svi smo zabrinuti, i mi u Federaciji i oni u manjem entitetu.
I ove godine bit će angažirani vaizi i vaize u ime Rijaseta pa sam s kolegom mr. Meho-ef. Šljivom završila prijedloge za ovogodišnji ramazan da predamo direktoru dr. hfz. Mensur-ef. Malkiću na odobrenje. Kontaktiram svaku vaizu, a znam da se rijetko mogu javiti „na prvu“ jer su na nastavi, neke su vjeroučiteljice a neke profesorice u medresi, pa onda šaljem poruku. Ali, čim vide poruku i sadržaj, odmah potvrđuju spremnost za angažman, izražavaju zahvalnost Rijasetu i Upravi za vjerske poslove što i ovog ramazana mogu dati svoj zekat na znanje, družiti se sa ženama, džematlijkama i prenijeti poruku uz moto ovogodišnjeg ramazana – „Ramazan – mjesec solidarnosti“.
Ovogodišnje vaize su: prof. dr. Dina Sijamhodžić-Nadarević, za područje Muftiluka sarajevskog, prof. Azra Fazlović i prof. Hasiba Saračević, za područje Muftiluka tuzlanskog, mr. Šuhra Terzić, za područje Muftiluka bihaćkog, prof. Lejla Bešo-Haskić, za područje Muftiluka travničkog, prof. Elvedina Kazazić i prof. Šejla Mujić-Kevrić, za područje Muftiluka mostarskog, prof. Mevlida Adilović i prof. Adnana Deari za područje Muftiluka zeničkog, i prof. Melisa Kurtić, za područje Muftiluka goraždanskog.
Četvrtak, 27. februara 2025.
Obradova me poziv mog saradnika u projektima, gospodina Muamera Mujičića, direktora Centra za lično i profesionalno usavršavanje – CLPU da me gospodin Mohammad Yaser Sabbagh, direktor Svjetske asocijacije muslimanske omladine WAMY–NEDWA iz Sarajeva, poziva na sastanak da razgovaramo i, ako sam zainteresirana, da dogovorimo jedan novi projekat edukacije za žene, o ženskim pravima.
Odgovaram da jesam, jer u CLPU smo od 2021. godine do danas, organizirali i realizirali deset seminara „Savjetovališta za brak i porodicu“, kao vid doedukacije za članove stručnih timova, za voditelje/ice i savjetnike/ice teologe, psihologe i pedagoge. Svaki seminar su značajnim dijelom sponzorirali CLPU i WAMY-NEDWA i tako postali stalni partneri Odjela za brak i porodicu Uprave za vjerske poslove Rijaseta.
U poslu sam, nemam vremena za razmišljanje, ali svako malo se oglašava mentalni podsjetnik da sutra, ako Bog da, s akšamskim ezanom počinje mjesec ramazan, i opominje me šta sve trebam pripremiti, uvijek u zadnji čas. A iz zone prošlosti, sa strane mi doleprša stih „čini mi se da mjesec ramazana počinje, o, pomalo je tužno, kad ostariš!“
Ovaj stih nam je tada, osamdesetih godina prošlog stoljeća, bio veoma važan jer se u poznatoj pjesmi megapopularnog benda spominje ramazan. A sada mi fokus pade na ovo „kad ostariš“ i vidim da sam u toj fazi i u toj kategoriji. Da, kad prođe pedeseta, nema tu više dileme, jer iz pozicije jednog među stvorenjima koja idu egzistencijalnom zalasku a i kroz matematički proračun od brojki u rodnom listu, puno sam bliže susretu s Milostivim Gospodarom, nego što sam bila prije. A iz pozicije roba/robinje i vjernice svjesna sam blizine Stvoritelja Koji je „s nama gdje god da smo“ i „bliži nam je od vratne žile kucavice“, pa sigurno znam da taj trenutak izlaska, povratka duše Vlasniku duša svaki čas može nastupiti. Možda je to razlog da sve više razmišljam o djetinjstvu, o roditeljima zajedno, pa pojedinačno o majci, pa o ocu, rahmet im duši oboma, o njihovim riječima.
Pojedine riječi pamtim i znam, kao što znam ajete iz Kurʼana, i opominju me, slično kao i ajeti Sveznajućeg. Nerijetko riječi i u snu čujem, babin lijepi i blagi glas i najljepšu budilicu na sabah: „Kum, ja habibi! Kejfe tenam, ašikuʼl-dženneti la jenam?! Kumi, ja Behdžeti!“ – „Ustani voljeni (voljena kćeri)! Kako smiješ spavati kad zaljubljenik u Džennet ne spava?! Ustani, Radosti – Ljepotice moja! Sabah je.“ A sva ta sjećanja, valjda zbog nostalgije i zbog toga što mi nedostaju, pred ramazan i tokom ramazana postaju prisutnija, jača, uvjerljivija, gotovo realna.
Dragi Allahu, kako si nas stvorio – kako starimo sve se više vraćamo počecima! A šta je onda kraj? A koliko vrijedi ovaj naš hod od početka do kraja, do povratka Onom Koji je oduvijek i zauvijek i Koji, iz Svoga znanja i mudrosti, zemaljskim riječnikom kazano, kroji naše sudbine. Pa do nas je hoćemo li našu sudbinu oštetiti, pocijepati, potom zakrpiti ili zašiti?! A koliko samo trebamo biti pažljivi pritom? I opet me ovo nekako dovede u vezu s rečenicama Meše Selimovića iz „Tvrđave“, s čudnim dijalogom: „Ni haljinu ne valja krpiti a kamoli ljubav! Bolje je otići. – Ti bi otišla? – Otišla bih. – Zato što me ne voliš? – Zato što te volim.” Pa nešto, ko biva, zaključujem – mi ne možemo otići od sebe samih i svojih sudbina, jakako, a kamoli od Njega!!! Oni koji Ga ne vole, koji nemaju svijest o Njemu, udaljavaju se, bježe, sapliću se, a otići i pobjeći ne mogu! Oni koji Ga vole, nekad se zbog grijeha malo udalje, odmaknu i sakriju od Njega, a onda Mu se s tevbom vraćaju, uplakani od sreće. Oni koji Ga puno vole, ne idu, gotovo da stoje i ljubomorno svoju sudbinu žive, i samo iščekuju dan povratka pod okrilje Milosti Njegove, „zadovoljni i On s njima zadovoljan!“
I ja odoh podalje od teme, od današnjeg četvrtka, pa me u stvarnost vrati kucanje na vratima kancelarije. I vidim drago lice poštovanog mr. Sulejman-ef. Čelikovića, s njegovim karakterističnim osmijehom i još posebnijim glasom. Selami se i kaže da je određen za Rijasetovog vaiza za područje Mešihata Islamske zajednice u Srbiji. Poželim mu hairli put i obilazak džemata i, pošto vidim da mu je pogled privukla knjiga, poklonim mu svoju nedavno štampanu knjigu „Odgojna uloga majke“, u izdanju IC El-Kalem.
Zahvalila sam svima koji su doprinijeli da knjiga ugleda svjetlo dana, a već sam negdje gore spomenula taj izuzetni tim kolega i kolegica. Ali, posebnu zahvalnost sam izrazila, pa i na ovaj način izražavam recenzentima, prvom recenzentu, uvaženom reisul-ulemi dr. Husein-ef. Kavazoviću, koji je uvažio moju molbu i, pored svih brojnih obaveza, pronašao vrijeme da pročita knjigu jer mu se „svidjela tematika“ i počastio me recenzijom, i recenzentici, prof. dr. Dini Sijamhodžić-Nadarević, koju sam zamolila kao „nasljednicu“ prof. dr. Muje Slatine da napiše recenziju, jer je prof. Slatina bio mentor pri izradi magistarskog rada i obećao mi je napisati recenziju. Preselio je na bolji svijet prije nešto više od godinu dana, da mu se Allah smiluje, rahmet njegovoj plemenitoj duši! Amin!
A dolazi petak i dragi musafir – ej, mubarek ramazan!
Da nas Milostivi Allah pomogne da ne ostanemo mahrum, da u zdravlju, rahatluku i sreći ispostimo blagoslovljene dane mjeseca ramazana! Amin!
Dragim sestrama i poštovanoj braći neka je Ramazan šerif mubarek olsun!
(Preporod.info)
