Nemar - ravnodušnost
Piše: Alija Rahman
Ravnodušnost je odsustvo želje, raspad volje ali i odsustvo kompetencije. Ravnodušnost u dubljem teološkom značenju je stanje haosa. Haosa koji je prethodilo kosmosu, kao stanju reda. Prema tome, ravnodušnost je ravno veličanju stanja koje je bivalo prije nego je Stvoritelj odlučio stvoriti nama poznati svijet i kreirati ga prema savršenom redu. Ravnodušnost je zaziranje od istine koju je Stvoritelj učinio datošću, tako uočljivom i jasnom.
Stoji da drevni vjernici nisu strahovali toliko od Božije kazne koliko od Njegovog zaziranja, to jeste, da bude ravnodušan prema njima. A Božija ravnodušnost je najveća kazna, jer je to čin Njegovog zaboravljanja izazvanog ravnodušnošću prema Njemu. Otuda, Kur'an upozorava: „Ne budite kao oni koji su Allaha zaboravili, pa da On učini da sami sebe zaboravite. To su gubitnici.“ Biti napušten, zaboravljen od Boga, teža je kazna nego biti kažnjen. Biti ignoriran od Boga gore je nego biti objekat njegove srdžbe.
Čovjek može živjeti daleko od Boga, ali ne i bez Njega. Bez Njega je čovjek nečovječan. Zato, čovjek može da bude sve, osim da bude ravnodušan jer time rizikuje Božiju ravnodušnost. A to učiniti znači isprovocirati najrijeđe Božije djelovanje, jer takvo što Bog Sebi rijetko dozvoljava. Inače bi čovjek i svijet prestao biti. Može li se zamisliti svijet bez Održavatelja?!
Ravnodušnost kao grijeh i kazna
Ravnodušnost je i neprijatelj Odžavatelju, pošto je On uspostavio i voli red i dobro, a zabranjuje nered i zlo, dok ih ravnodušnost uopšte ne registruje. Prema tome, ravnodušnost prema bilo kojoj vrsti zla i narušavanja kosmičkog reda je neprijatelj dobra. Ravnodušnost prema ljudskoj nevolji, muci i stradanju je zločin, budući da tu nevolju samo povećava. Kur'an kao posljedicu ovosvjetske ravnodušnosti prema Bogu i Njegovom redu navodi i onosvjetsku sljepoću.
Jer, suštinski, ravnodušnost i jeste najviši stepen sljepila. Ne vidi niti unutrašnji niti vanjski svijet, niti sebe niti oko sebe. A kao takva, ne vidi ni Boga. Tako, ravnodušnost prestaje biti samo grijeh već postaje i kazna. Ravnodušnost je lijepo definirana i kao potpuni ne-odnos s Bogom, čovjekom, svijetom i sa sobom samim, iako prividno izgleda da ravnodušanik za sebe dobro kalkulira.
U konačnici, i sam je na gubitku jer za ne-odnos u kojem se ništa ne nalazi, ništa ne postoji..., takav se ne može vezati za nekoga niti neko ima pouzdanje vezati se za njega. Kur'an o ravnodušnima govori i kao posjednicima kamenih srca i još tvrđih. Mrtvilo kojeg se nije svjesno.
Prijatno za sofrom, uz slike iskasapljenje djece
Borba protiv ravnodušnosti u sebi i oko sebe je neodložna nužnost. Udarati je edukacijom, učenjem, razmišljanjem, kontemplacijom. Pokoriti je vježbom samilosti na koju Kur'an i Hadis toliko sugeriraju i podstiču. Liječiti je pamćenjem i sjećanjem.
Kur'an često podstiče na sjećanja s ciljem neutraliziranja postojećih ili potencijalnih šteta. „Sjetite se Allaha pa će se i On vas sjetiti.“ „A Allahovo sjećanje na vas je naveći zikir.“ „Sjetite se Allahovih blagodara prema vama kada vas je nakon što ste neprijatelji bili povezao i srca vaša ljubavlju ispunio.“
Prisjećanje na lične ili kolektivne tegobe, mučne trenutke i kušnje će izazvati osjećaj empatije prema drugome koji se nalazi u takvom stanju, što je korak u prevenciji ravnodušnosti. Nažalost, moderna epoha i moderni čovjek su obilježeni ravnodušnošću. Individualno postoje neki otpori tom trendu, ali gledano općenito, ravnodušnost je poput bujice naprosto preplavila svijet, izdominirala je kao stanje i obilježje modernog čovjeka.
Nije to teško vidjeti i shvatiti na primjerima bezbroj nepravdi, ličnih i kolektivnih tragedija, ili na primjeru neodgovornosti spram vlastite budućnosti. Kako je ravnodušnost i u ne-odnosu sa svijetom, njoj su osobito nedokučive „daleke“ nepravde i tragedije. Na primjeru muslimanskog svijeta: Gaza je daleko, Jemen, također. Mijanmar još dalje. Tamošnja umiruća djeca nisu moja / ovdašnja. Spaljene i porušene kuće, zgrade, kvartovi, obeščašćene žene, ubijeni muškarci – nisu moji / ovdašnji. To je svijet iz nekih pravremena, s drugih planeta.
S druge strane, ovi „daleki“ ljudi i njihove sudbine su nam i toliko bliski da su nam redovni gosti u našim kućama. Njihove tragedije uživo gledamo preko sredstava umjetne bliskosti. I upravo to kod ravnodušnog može izazvati još veći stepen ravnodušnosti. U početku i zaboli, izazove saosjećanje, potrebu za nekom vrstom reakcije, ali kako umjetna stvarnost kao vrsta masovnog opijuma svakodnevno i na duge staze hipnotizira, na tuđu bijedu i nevolju se nehotimično navikava. Odjednom se shvati da, gledajući uživo prenos eksplozije cijele zgrade i kasapljenja stotina ljudi, nastavljamo jesti. Ibretimo se, ali nastavljamo i piti.
Kao da su te scene dio nekog teatarskog komada. Jer, banalizirano zlo gubi moć da zastrašuje i upozorava. Banalizirana smrt prestaje plašiti. Na koncu, čega se i plašiti kada, i ako osjetimo zebnju i strah, pritisnemo dugme i prestanemo gledati. Tako ravnodušnost prema drugome čini da se bude ravnodušan i prema sebi. Za pojedinca, rješavati ili čak samo i misliti „daleke“ tragedije, uglavnom je nemoguće. Ali, ako je u pitanju opća ili kolektivna ravnodušnost ( muslimanski ummet danas ), onda je ona koliko posljedica toliko i uzrok tih tragedija.
Tačno je, ne može se trčati svugdje, ne može se priteći u pomoć baš svakom ugroženom, ne može se niti prosvjedovati protiv svake nepravde ili osuditi svaku torturu. Međutim, protiv ravnodušnosti se ne može boriti niti na osnovu selekcije.
Ravnodušnost gora od mržnje
Nepravedno je biti osjetljiv na neka stradanja, a ne biti na druga. Jer, senzibilnost na samo jednu vrstu patnje vodi apatičanosti na patnje svake vrste. Na izvjesnom stepenu ravnodušnost može postati zarazna. Istovremeno i pogreška i bolest, ona postaje klima i pejzaž.
Također, i lukavština i cinizam. Jer, neki će osjetiti žal i bunt protiv „dalekih“ tragedija a u isto vrijeme svakodnevno svjedoče „bliske“ nevolje i nevoljnike kojima bi vjerovatno mogli pomoći. No, da bi pomogli, trebali bi malo riskirati što im ravnodušnost ne dozvoljava. Dakle, izgovor da se nemoćno riješiti „daleke“ tragedije je lukavost i cinizam, pošto se ravnodušno posmatra i one „bliske“. Ravnodušnost je i ne-pomičnost.
Ona je i najveći apsurd. Naprimjer, ne mrziti je lijepo ali ako se ne mrzi zbog ravnodušnosti i ne-odnosa prema mržnji, onda je ta ravnodušnost gora od mržnje, jer ne razlikuje dobro i zlo. Ona je i pasivno postojanje, strašni umor od odnosa, stanje acedije – đavolje dosade koju najbolje opisuje prizor stajanja na prozoru a da se ne zna zašto se stoji i šta se čeka.
Ne-pomičnost i ne-odnos – ravnodušnost muslimana svijeta (ummet ako uopšte postoji) koja se neumorno pokazuje spram svojih „dalekih“ nevoljnika sve više postaje i uvreda za svete islamske institute ( ove, milosrđa ili sadake, vazove, umre itd.) kojima se pokušava umiti ili saprati grižnja savjesti. Međutim, kako je ravnodušnost bumerang, postajemo li ne-pomični i prema muci „bliskog“ nevoljnika, prema dokučivim i rješivim pojedinačnim i našim „bliskim“ društvenim i ličnim nevoljama?!
Jesmo li u stanju acedije – đavolje dosade i besciljnog zurenja kroz prozore iščekujući da nam ih riješe oni koji su i sami ravnodušni?!
