“Bosansko-danska knjiga”: Od identiteta do integriteta

Knjiga Hakije Ahmetage naslova “Bosansko-danska knjiga” je rijetka i vrijedna knjiga u kojoj autor ispisuje, ne samo svoj životopis nego, na osnovu događaja i susreta s ljudima, svjedoči i o burnim i prelomnim vremenima stasavanja Bošnjaka kao naroda.

S te strane, ona (knjiga) donosi obilje podataka, dokumenata, uputa, historijskih detalja i činjenica ali i ličnih pogleda i opservacija važnih za razumijevanje životnih prilika i neprilika.

Kao osoba koja je odmalena iskazivala ljubav prema knjizi i čitanju, vrjednujući da “biti s knjigom znači biti u dobrom društvu”, autor poseže u prošlost i progovara o svom porijeklu i geneaologiji porodice Ahmetagića. Tako istražujući i pišući, Ahmetaga ujedno otkriva i život stanovništva u Tešnju, koji je u to doba bio sjedište starih begovskih odžaka. Zasigurno, takvoj porodici pripadaju i Ahmetagići, što autor potkrepljuje i dokumentom svog pretka Širbega, koji je dao uvakufiti i osnovati prvu biblioteku u ovom kraju.

Posebno je zanimljiv opis i karakter tešanjskih begova, za koje slovi da su bili “na glasu po lijepom načinu ophođenja s kmetovima - seljacima koji ih i danas s poštovanjem spominju”. Tragom historijskih zapisa, u knjizi se obrađuje period s kraja 19. i početkom 20. stoljeća kada dolazi do ukidanja begovata i siromašenja begova i aga, te uopće,dolaskom austrougarske vlasti, i do siromašenja bošnjačkog naroda.

Uslijed oduzimanja njihove zemlje i imanja, nemogavši živjeti samo od titule, a prema podacima Monarhije, većina od 50.000 aga i begova nastojala je iseliti se u Tursku. Podatke i izvore o tome Ahmetaga pronalazi u knjigamapoput : K. Ljevakovića „Rječnik tešanjskog kraja”, A. Fatić „Tešanjska oaza islamske duhovnosti”, S. Brkić „Tešanj u pričama i događajima”, A. Galijašević „Tešanjske zanatlije i trgovci 1642-1992.“idr., što,itekako, pridonosi vjerodostojnosti knjige i ističe historijsku dimenziju.

U drugom dijelu knjiga je više autobiografskog sadržaja, pa pratimo autorevo bilježenje svakodnevnice, od njegova školovanja i zaposlenja, rodbinskih relacija, političkih previranja neposredno pred agresiju na BiH, sve do njegova izbjeglištva u Danskoj, za šta će reći da lično nije izbjeglica nego “prognanik”, jer ne bi napustio Tešanj da nije bilo agresije na Bosnu. U tom smislu piše o svojim iskustvima i životu u emigraciji, mobilizaciji i borbi

Bošnjaka za njihova prava, zakonskim preprekama i teškoćama u školovanju, učenju danskog jezika ali i istrajnosti u očuvanju svog bosanskog jezika i svog identiteta, odlasku na hadž.

Kao prognanika, Ahmetagu ponajviše tišti to što međunarodna zajednica i evropske zemlje, među kojima i Danska, nisu više učinile da zaustave agresiju i patnje bosanskog naroda izloženog genocidu. Ironično primjećuje „puno je toga što se dogovaralo, planiralo i dešavalo tajno, o čemu će se znati kad se otvore arhive“.

No, Bošnjaci su i pored svega pokazali svoju integriranost u zapadnoevropske vrijednosti građanskog društva.

„To je nesumnjivi znak ne samo vitaliteta već i poviješću dokazane civilizacijsko-duhovne otvorenosti ovog etnosa. To je i dokaz zrelosti: prihvatanjem progresivnog, odbaciti konzervativno u vlastitom povijesno-kulturnom naslijeđu“, citirat će dr. Rašida Durića i time konstatirati da, između ostaloga, i „citiranost nas opisuje i govori o nekoj perspektivnosti“.

Ova knjiga Hakije Ahmetage, stoga, donosi i otkriva mnoge spoznaje o nama i drugima, i dragocjena je, kako u odbacivanju pukog integriranja i asimilacije u one vrijednosti koje ne prihvataju multikulturalnost tako i u očuvanju svog identiteta.

(Selman Selhanović/IIN Preporod)