Sura Kehf i muslimanski svijet

Piše: Ismet-ef. Bašić

Nedavno sam čitao jedan tekst, gdje jedan od otvorenih islamofoba, neprijatelja ummeta (zajednice) kaže: „Oni ne čitaju“ - misleći na muslimane. 

Zatim je jedan od učenjaka ummeta dodao: „A kada čitaju, ne razumiju.“ Potom je treći rekao: „A ako razumiju, ne rade.“ Na kraju je četvrti dodao: „A kada rade, ne rade kvalitetno, niti temeljito.“

Pa sam pomislio: „Kako da rade temeljito kada žive u močvari sveobuhvatnog nazadovanja – političkog, intelektualnog, finansijskog, industrijskog, tehnološkog, vojnog i društvenog?“

Ima li rješenje za ovakvu situaciju? Naravno da ima, samo trebamo isčitavati kur’anske poruke na pravi način i u skladu s vremenom u kojem živimo.

U suri El-Kehf, simboličnog naziva “Pećina“, nalaze se četiri ključne teme, a svaka od njih nosi svoje razumijevanje. Iza tog razumijevanja pronalazimo univerzalne zakone, a iza njih razmišljamo o vjerodostojnoj objavi koja govori o istinama, ponekad detaljno, a ponekad sažeto.

Zbog toga se ova sura preporučuje za učenje/čitanje svakog petka svim muslimanima. Međutim, čitanje ne znači samo ponavljanje onoga što se čuje ili pročita, već da musliman iz nje izvuče nova saznanja za sebe i zajednicu u kojoj živi i u skladu s vremenom u kojem živi.

Interesantno je da ova sura tretira četiri teme ili bolje rečeno, govori nam o četiri životna koncepta.

Prvo: Fikh vjere

Vjera je božanski projekt za čovjeka, a život bez tog projekta nema smisla. Razumijevanje vjere zahtijeva detaljno poznavanje: fikha vremena, fikha teksta, fikha stvarnosti, fikha očekivanja, fikha odlaganja, fikha prenošenja poruke, fikha duše i fikha objave, između ostalog.

Kroz priču o stanovnicima pećine musliman uči o važnosti vjere u životu ljudi, vrijednosti ljudske duše i mnogo toga što se može razumjeti kroz čitanje ove blagoslovljene sure. Kada analiziramo i dini islam, suštinski on predstavlja put između dvije pećine, pećine Hira u kojoj počinje izgradnja sebe, osobe, ličnosti, svakog pojedinačno i pećine Sevr kada se udaraju temelji države koji podrazumijevaju veliku žrtvu i zalaganje, isto onako kako je Poslanik ,a.s., učinio čineći Hidžru.

Ovaj segment sure nam je najvažniji i govori o tome, koja je to naša pećina u koju treba da se sklonimo i put kojim treba da idemo. Posebnu odgovornost u ovoj fazi ima omladina , jer fikh vjere (njeno razumijevanje , implementiranje, prezentiranje drugima zahtjeva izuzetan trud i žrtvu.

Allah, dž.š. kaže:

“Ispričat ćemo ti povijest njihovu - onako kako je bilo. To su bili momci, vjerovali su u Gospodara svoga, a Mi smo im ubjeđenje još više učvrstili.

Osnažili smo bili njihova srca kad su se digli i rekli: "Gospodar naš - Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu klanjati, jer bismo tada ono što je daleko od istine govorili.” (El-Kehf, 13-14)

Drugo: Fikh imetka

Imetak, kako se kaže, predstavlja osnovu života. Međutim, problem nije u imetku, već u čovjekovom stavu prema njemu. Neki ljudi obožavaju imetak sam po sebi, smatrajući ga osnovnim ciljem života. Takav stav naziva se „Karunovim gomilanjem“ ili u savremenom kontekstu „agresivnim kapitalizmom“. U takvom društvu ljudi stavljaju imetak iznad vjere. Nasuprot tome, Kur’an u suri El-Kehf naglašava da je imetak važan za život, ali su moralne vrijednosti koje ga upravljaju važnije. Ova razlika se ogleda u sukobu između dvojice ljudi iz kazivanja sure, gdje svako ostaje pri svojoj percepciji imetka. Allah ,dž.š., kaže u suri En Neml:

“I kad dođe vrijeme da oni budu kažnjeni, Mi ćemo učiniti da iz zemlje iziđe jedna životinja koja će im reći da ljudi u dokaze Naše nisu uvjereni.” (En-Neml, 82)

Zašto zemaljska životinja koja se spominje u ovome časnom ajetu , a i nekim hadisima, ne bi mogla biti protumačena kao društvena pojava? Da li može da simbolizira animiziranog ili hajvaniziranog čovjeka sa utjecajem kojem je cilj samo ovaj svijet i zadovoljenje vlastitih potreba? U prilog ovoj tezi govori i prethodni ajet, gdje Uzvišeni kaže:

“Ti ne možeš mrtve dozvati ni gluhe dovikati kada se leđima okrenu, niti možeš slijepe od zablude njihove odvratiti; možeš jedino dozvati one koji u riječi Naše vjeruju, oni će se odazvati.” (En-Neml, 80, 81)

Zasljepljenost dunjalukom, ličnostima i vlastitim rezonom, čovjeka čini gluhim, slijepim i mrtvim na sve pozive da se spasi.

Treće: Fikh znanja

U ovoj plemenitoj suri vidimo kako jedan od poslanika odlučuje tragati za znanjem i učenijim od sebe. Naučeno znanje je posebno značajno za vođe, poput predviđanja budućnosti i strateškog planiranja.

Priča o Musaovom putovanju i njegovom susretu sa čovjekom koji je dobio posebno znanje od Allaha, nosi važne lekcije, a to su: poniznost prema znanju, predanost u sticanju znanja, spremnost na putovanje radi znanja, ponavljanje pitanja radi boljeg razumijevanja te kritičko razmišljanje i razumijevanje krajnjih ishoda.

Sve ove pouke sadržane su u spomenutoj suri.

Četvrto: Fikh vlasti (politike)

Na kraju sure, nailazimo na kazivanje koje se odnosi na izgradnju društava i osnaživanje slabih naroda. Ponavlja se fraza:

„Mi smo mu dali moć na Zemlji“ (El-Kehf, 84)

što ukazuje na to da je osnaživanje strateški cilj naroda, pokreta i država. Bez osnaživanja, političko djelovanje nema smisla. Sura pruža smjernice o tome kako se lider treba odnositi prema ljudima nakon pobjede, te koje se pouke mogu izvući iz političkog djelovanja koje teži osnaživanju vrijednosti prije osnaživanja moći.

Četiri stuba uspjeha

U ovoj suri nalazimo četiri stuba uspjeha u misijskom radu:

1. Ideju koja nosi projekt – ( i sam Poslanik, a.s., kada se borio protiv idolopoklonstva, prezentirao je svoj projekat, a to je „la ilahe illallah Muhamedun resulullah“. Dakle, nije samo govorio da nešto ne valja, nego je ponudio drugo rješenje)
2. Imetak koji podržava projekat – ( u početku misije, svakako da je imetak Hazreti Hatidže i njegovih bliskih ashaba, Ebu Bekra ,r.a., Osmana, r.a., Abdurahmana ibn Avfa, r.a., pomogao da misija uspije.)
3. Znanje koje pojašnjava ciljeve projekta – (poučen od Onoga koji je Alim - Sveznajući)
4. Moć koja štiti projekt od propasti – (imao je svoga amidžu Ebu Taliba koji ga je štitio od uznemiravanja idolopoklonika)

Bez ovih stubova, misijski rad ne može biti uspješan.

Oni koji se plaše politike radi misije su u zabludi, oni koji djeluju u politici bez ideološke osnove zalutaju, a oni koji rade bez finansijske podrške postaju žrtve onih koji posjeduju imetak.

Oni koji rade bez znanja i studiozne pripreme, počinju od tačke gdje su drugi već propali.

(Islam.ba)