Abdibegović: Osvrt na knjigu “Putokazi i krikovi iz Hercegovine”

Piše: Nusret Abdibegović

Ovih dana u izdanju Muftijstva i Medžlisa mostarskog izašla je iz štampe knjiga pod naslovom „Putokazi i krikovi iz Hercegovine“, (Mostar, 2024), autora dr. Salema Dedovića, mostarskog, čitaj - hercegovačkog, muftije. Značajnije od vizuelnog izgleda, grafičkog dizajna te tehničke opremljenosti i uređenosti knjige, za što iskazujem pohvalu, je saznanje da je recenziju za knjigu napisala prof. dr. Fahira Fejzić-Čengić, profesorica komunikologije/žurnalista, na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, te dr. sc. Mirnes Kovač, novinar IIN Preporod, publicista i analitičar.

Recenzenti su svojom stručnom ocjenom i akademskom pohvalom postavili, ugradili jarbol i razvili jedra ovoj knjizi, da lakše može ploviti uzburkanima talasima društvene stvarnosti „uzvodno“, suprotno svakodnevnim izazovima te tako se predstaviti naučnoj radoznalosti i ljudskoj znatiželji.

Knjiga muftije Dedovića svjedoči da nisu presušili i presahli izvori znanja, (ilma) i mudrosti (hikmeta), znamenitih i učenih mostarskih muftija i velikana. Svoju misao muftija osvježava i kalemi na izvornim korjenima markantnog, glasovitog, pobožnog, učenog muderisa i muftije Mustafe Ejubovića, Šejh Juje, te na mudrosti, racionalnog pristupa životnoj svakodnevnice, čitanju i tumačenju znakova vremena, neshvaćenog i na bi gajri-hak usmrćenog muftije Mustafe Sidki Karabega, kao i na učenosti, viziji i strategiji, prognanog predvodnika i lidera muftije Ali Fehmi Džabića, i na decenijskoj strpljivosti, odlučnosti, odvažnosti, potvrđenom i dokazanom patriotizmu muftije Seida Smajkića.

Bez obzira na nerazumijevanje političara, okruženja u kom djeluje i radi, muftija Dedović ostaje postojan, odlučan, stamenit, energičan i odgovoran. Dok god postoji i posljednja iskra nade, on ne posustaje i ne odustaje. Naravno, svjestan je svoje ostavljenosti, „usamljenosti“ i zato diže glas istine, želi da ga čuju svi akteri koji, zbog koketiranja i političke zamršenosti, „zavrzlame“, na mostarskoj pozornici, „tepi“ se hrane uglađenim licemjerstvom radi očuvanja stečene pozicije na vlasti. Kroz rad, njega u konkretnom slučaju, prate tri izazova ili fenomena: prvi, stoljetna i višedecenijska devastiranost, porušenost, zanemarenost, opustošenost velikog prostora Hercegovine, drugi, nepostojanje strategije kao odgovora na stanje u kom se Bošnjaci nalaze te odsustvo iskrene, prave, konkretne brige i borbe političkih predstavnika (o partijama da ne govorim) za svoj narod i treći, nedonošenje, bolje kazano, odbijanje i opstruiranje da se donese i usvaji Zakon o restituciji i povratu vakufske imovine.

Stoga, profesorica Fejzić-Čengić znanstveno i opravdano zapaža, kada konstatuje, da je ponuđeni tekst govor o „teškom rovovskom boju s vjetrenjačama vremena, te naglašava potrebu trajnog sjećanja na muke opstanka na krševitom tlu, pelina, smilja i bosilja, kao i pogrešno učinjenim koracima, te potrebnim smjernicama i pitanjem kako dalje“. Ako se već odbija od hercegovački kamen, nužno je i za opravdano očekivati da će glas istine, vapaj i krik obespravljenog, potlačenog, prodrijeti, dosegnuti do neba i da će se vremenom na zemlji ugnijezditi u čistim vjerničkm srcima.

Kontinuirani angažman i briga za povratnike, organizacija povratničkih džemata, medžlisa, te zebnja i odgovornost za njihovu slobodu, fizičku egzistenciju, socijalni i drušveni status, te nužnu potrebu međureligijskog dijaloga, a posebno, aktuelna briga za Lakišića harem je muftiju Dedovića, ne samo u Hercegovini nego i šire, učinila prepoznatljivim i dostojnim dužnosti koju obnaša.

Hutbi, koju redovno predvodi, muftija Dedović daje ibadetsku suštinu koju oblikuje kroz pojavnu formu, znajući da je Allah počastio hatiba, čovjeka, da tokom džumanskog farza, govori ljudima svojim riječima. Zato se na hutbi kroz govor (iršad) ukazuje i poziva svetom, a ne profanom, vječnom, a ne prolaznom, duhovnom, a ne materijalnom, istini, a ne laži, ljubavi, a ne mržnji, dobru, a ne zlu. Vidljivo je iz samog Uvodu da mu politički predstavnici zamjeraju zalaganje za „Božansku univerzalnu poruku“ ljudima, jer misle da muftija Dedović ne slijedi njihov narativ pa, navodno, tako zanemaruje duh vremena i potrebu svog naroda. Knjiga, o kojoj govorim svjedoči, da njega vodi odgovornost pred Bogom, očekivanja onih koje predvodi, lična savjest i zadovoljstvo da je svim ljudima na usluzi.

Nažalost, kao i on, slična iskušenja i spletke sam kušao. Zna muftija da je važno biti slobodan i živjeti odgovornu slobodu. Tu čast Allah daruje i kao svoju milost je poklanja onima koji Ga vjeruju i samo Njemu robuju, a ne ljudima.

U toj slobodi, ličnoj sposobnosti i kreativnosti, recenzent Mirnes Kovač, prepoznaje narav muftije Dedovića kao intelektualca. Zato on kao intelektualac govori, kazuje, predvodi i vodi otvorenog uma i očiju. Njega se ne vodi, nije copy-paste, niti lice i naličje nekog drugog. On je to što jeste, tu gdje jeste. Kovač odaje priznanje autoru knjige na njegovom odvažnom, hrabrom i smjelom držanju, pa kaže: „Dakako, odgovoriti, svjedočiti i hrabro se boriti! I upravo zbog ovog sam stavio ovu kratku raspravu o važnosti intelektualca kao „klerika znanja“ prije osvrta na epilog knjige muftije dr. Dedovića u kojemu dolazi poglavlje naslovljeno „Borba za čast i dostojanstvo Bošnjaka muslimana Hercegovine“.

Njenim objavljivanjem, knjiga postaje svjedok jednog vremena, prostora, ljudi i izazova koji su se nizali i stajali na putu života poput prepreka.

(Preporod.info)