Od petka do petka: Samir Baćevac

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega lično i za društvo u cjelini te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 24. do 30. januara 2025. godine za čitatelje portala Preporod.info piše Samir Baćevac, potpredsjednik Skupštine Grada Bijeljina.

Petak, 24. januara 2025.

Osvanuo je najodabraniji dan u sedmici, mubarek petak, a ja se, učeći salavate i jutarnji zikir, spremam za polazak na posao u Bijeljinu.

Nakon pune 22 godine rada u prosvjeti, kao jedan od prvih vjeroučitelja islamske vjeronauke u manjem bosanskohercegovačkom entitetu, nakon netom provedenih lokalnih izbora, a kao jedini izabrani Bošnjak u Skupštini Grada Bijeljina, na prvoj konstituirajućoj Skupštini, održanoj 31. decembra 2024. godine, izabran sam za potpredsjednika Skupštine Bijeljina.

Na putu od Janje do Bijeljine uobičajena jutarnja gužva u saobraćaju, pa imam vremena za razmišljanje, onako usput. Rijeka automobila se slijeva prema gradu, vreva i gužva inače petkom uvijek pojačana, vozači, uglavnom nervozni, uz zvukove sirena se probijaju naprijed da ugrabe parking mjesta kojih je u gradu uvijek nedovoljno. Smješkam se i čudim ljudima i njihovoj nervozi i smrknutim izrazima lica na samom sabahu.

Mislima se vraćam na godine povratka Bošnjaka u Janju i Bijeljinu, na već davnu 2002. godinu i moj početak rada u Osnovnoj školi "Meša Selimović" u Janji, način kako smo sve počinjali, otpore na koje sam nailazio od strane uprave škole, ambijent u kojem se sve počinjalo, borba za ravnopravan i ukupan status vjeronauke u obrazovanju, uzdizanju glave i uspravljanju kičme obespravljenih Bošnjaka.

U godinama borbe i prkosa, stalnih tenzija i masovnog povratka na svoja opljačkana ognjišta, Janja postaje simbol povratka u Bosni Hercegovini, a mi dobro znamo kako je to sve izgledalo i mukotrpno teklo, kako smo obnavljali sve što je uništeno i devastirano u toku agresije i u poslijeratnim godinama u kojim su srpske izbjeglice boravile u našim kućama. Obnavljanje naših porušenih džamija, obnova vjerskog života, uređenje putne i ukupne infrastrukture, vraćanje života i nade tamo gdje se ona skoro ugasila, stihijski, planski i namjerno.

Stižem u Gradsku upravu i, nakon uobičajenih priprema za radni dan, pregledam dnevnu štampu, obavljam nekoliko telefonskih poziva i izvršavam neka dnevna zaduženja.

U Hrvatskoj je najavljen bojkot kupovine zbog visokih cijena namirnica, što je izazvalo velike probleme i polemike. Mi smo se, očito, navikli na divljanje cijena pa se niko više i ne buni, samo slegnemo ramenima i idemo dalje. Koga još zanima što je kilogram pšenice, nakon prošle veoma teške i sušne godine za naše poljoprivrednike, 30 pfeninga - koliko košta jedna kifla u pekari.   

Već je vrijeme da se sprema za džuma-namaz. Danas džumu obavljam u Polutinskoj džamiji u Janji jer, nakon džuma-namaza, trebam biti na dženazi našoj dobroj priji Mensuri – Zumri, koja je preselila dan prije. Prepuna džamija me podsjetila na neka vremena iz mladosti kada bih rado, petkom, mujezinio u džamiji pa se, u dogovoru s imamom Omer-ef. Jakupovićem, dohvatih mikrofona i okuisah ezan. Velika dženaza, kažu, govori i o rahmetliji, svjedočim i sam da je naša Zumra bila dobra i plemenita žena, majka i komšinica.

Subota, 25. januara 2025.

Dan započinjem sabah-namazom koji obavljam u džematu s porodicom u kući, gdje moj najmlađi sin Davud još uvježbava mujezinjenje te se on i kćerka Nedžla polahko spremaju za mekteb.

Raduje me vijest o prestanku sukoba u Gazi i potpisanog primirja, nakon ogromnog broja ubijene djece, civila i ogromnog razaranja u genocidu, pred očima cijelog svijeta. Napokon gledamo dječije osmijehe i slušamo pjesme koje pjevaju, kolone ljudi se kreću ka svojim razrušenim domovima na sjeveru Gaze, puni nade i sretni što je stao rat, razaranje i masovna ubistva, sanjaju i planiraju obnovu svojih domova i prekinute budućnosti.

Sve me to podsjeća na naš elan i nadu koja nas je početkom 2000. godine vraćala na naše razrušene i opljačkane domove. Kada smo se nadali da će se sve mnogo brže odvijati, a reintegracija biti mnogo brža i efikasnija. Gledajući ovaj napaćeni palestinski narod, njihovu sreću i zadovoljstvo malim stvarima, upoređujem koliko smo mi, kao društvo i kao narod, nezahvalni na mnogobrojnim blagodatima koje su nam date i koje nerijetko podrazumijevamo, a zaista malo zahvaljujemo Milostivom Allahu.

Drugi dio dana provodim s najstarijom kćerkom Lamijom, idemo u sedmičnu kupovinu i ponovo potvrđujem spoznaju da se u Bosni, uglavnom, nikada nije bolje živjelo, jedva nalazimo parking pred tržnim centrom. Sve vrvi od domaćih automobila ali isto tako i onih sa srbijanskim registarskim oznakama koji dolaze iz prekograničnih rubnih opština susjedne Srbije. Većina artikala u prodavnicama je mnogo jeftinija u Bosni i Hercegovini nego u Srbiji, isto tako mnogo povoljnije je i gorivo, hrana u restoranima ali i kućne potrepštine, zbog čega su svakodnevne gužve u marketima, poput Binga, i u drugim prodajnim objektima, posebno u popodnevnim satima. Unatoč stalnim medijskim istupima predsjednika Srbije Aleksandra Vučića kako je Srbija u stalnom napretku i ima najveći BDP u regionu i najbrže rastuću ekonomiju, ipak je evidentno da se u Bosni mnogo bolje živi nego u Srbiji, unatoč agresiji, pljački i razaranju koje smo pretrpjeli.

Nedjelja, 25 januara 2025.

Nedjelju, koju mnogi od nas planiraju za odmor, posvećujem najčešće i posebno mojim roditeljima koji su, hvala Allahu, još živi i prilično vitalni. Babo hadži Zuhdija uzeo je 82. godinu, elhamdulillah, dobrog fizičkog i mentalnog zdravlja, iako je imao veoma težak i izazovan život. Najmlađe je dijete rahmetli Ibrahima, šehida, inšallah, u Drugom svjetskom ratu, kojeg nije nikada vidio niti imao priliku upoznati.

Majka Sabina, hadžinica, provodi svoje staračke dane u društvu svojih unuka i raduje se svakom njihovom uspjehu u školi i svakoj našoj posjeti a i mi svakom susretu s našim voljenim roditeljima, iako živimo u istom mjestu u našoj herojskoj Janji, u raličitim smo domovima pa se trudimo što češće da ih posjećujemo. Kako ulazimo u zrelije godine, sve bolje razumijemo hadis: "Džennet je pod majčinim nogama".

Popodnevne sate provodim s prijeteljem Mirzom Junuzovićem, odlazimo u Zvornik gdje, nakon susreta i sastanka s predstavnicima povratnika regije Srednjeg Podrinja i Semberije, posjećujemo restoran "Burun" u Diviču te se, uz prijatan muhabet i ručak, divimo lijepom ambijentu ovog pitomog bošnjačkog mjesta koje su u ratu, nakon rušenja džamije, ubistava i protjerivanja Bošnjaka, nazvali Sveti Stefan. Iako u ovom naselju stoljećima žive isključivo Bošnjaci, muslimani, na mjestu džamije izgrađena je pravoslavna crkva koja je, tek intervencijom Islamske zajednice i predstavnika Bošnjaka iz Zvornika, izmještena, a džamija ponovo izgrađena na istom mjestu gdje je stoljećima i bila.

Nakon akšam-namaza nastupila je odabrana mubarek noć Lejletul-miradž pa smo požurili nazad za Janju da stignemo na tradicionalni mevlud koji je održan u našoj Janji iza jacija-namaza, u Polutinskoj džamiji, a na kojem su, uz ostalu djecu, učestvovali i moja Nedžla i Davud. Interpretiran je prelijep program u kojem su se smjenjivali naši talentirani mališani i tokom kojeg je veoma nadahnuto predavanje o značaju Miradža održao Mujaga-ef. Cifrić. Džamija je bila ispunjena vjernicima koji su došli da podrže naše najmlađe, ali ujedno i ispune svoja srca lijepim i sadržajnim programom.

Ponedjeljak, 27. januara 2025.

Osvanuo je novi, radni dan, ujedno i moj rođendan. Odmah nakon sabah-namaza, dok sam se spremao za posao, moja hanuma Alma i moja djeca Lamija, Nedžla i Davud izenandiše me lijepim poklonima koje su pripremili, iako rođendanima ne pridajem neki poseban značaj. Kako stari, čovjek, valjda, postaje više sentimentalan, ali i poruke koje su napisali bile su pune iskrenih emocija i čestitki, pa su me posebno dojmile. Osjećaj posebne pažnje i ljubavi kojom su djeca, nekako zrelo i sadržajno, napisala poruke, uz predivan poklon i domaću tortu koju su spremili, izmamili su mi suze radosnice i osjećaj topline i radosti koji me "nosio" tokom cijelog dana.

Na poslu - sastanak i kahva u kabinetu s predsjednikom Medžlisa Islamske zajednice Bijeljina profesorom Emirom Muslijem, koji me informiše o aktuelnim i realizovanim projektima koje radi sa svojim vrijednim timom i imamima, a onda mi saopštava jednu vrlo lijepu vijest o planiranom otvaranju obnovljene bijeljinske ljepotice - Salihbegovića džamije u naselju Dašnica, u Bijeljini, u toku ove godine.

Unutrašnji radovi i dekorisanje džamije se privode kraju a otvaranje je planirano u septembru, odnosno kada se usaglasi termin s Muftijstvom. Poznato je da su u ratu u Bijeljini i Janji porušene sve džamije, iako nije bilo zvaničnih ratnih dejstava, planski i sistematski, i to sve tokom marta 1993. godine. Samo rušenje džamija je nadgledala i osiguravala policija RS-a,  a izvršitelji rušenja bili su pripadnici Vojske RS-a. Uz sve materijalne dokaze, snimke i fotografije, nikada niko nije odgovarao za rušenje pet bijeljinskih i dvije džamije u Janji, od kojih je Atik-Sultan Sulejmanova džamija u Bijeljini bila pod zaštitom države kao kulturno-historijski sakralni objekat.

U toku dana dobijam vijest da su identifikovani oni koji su pisali nacionalističke grafite,vrlo neprimjerenih i ružnih poruka, a koji su se pojavili u Janji 7. januara, nakon čega su fizički napadnuta dva mladića bošnjačke nacionalnosti iz Janje. Riječ je o navijačima Crvene zvezde iz Bijeljine koji su, u grupi od petnaestak osoba, već činili slične izgrede u toku mjeseca ramazana prošle godine, kada su na zidu u školskom dvorištu ispisali grafite s porukom "Nož, žica, Srebrenica".

Iako se ovdje radi o krivičnom djelu izazivanja vjerske i nacionalne netrpeljivosti koja je kažnjiva po osnovu Krivičnog zakona, praksa je ovdje da se, uglavnom, odrede blaže prekršajne kazne za kršenje javnog reda i mira za pojedince. Iskreno se nadam da će počinioci snositi posljedice svoja nedjela.

Utorak, 28. januara 2025.

Nekakva sreća me obuze kada, odmah nakon prvih pročitanih vijesti tokom pregledanja novosti na web-portalima po dolasku na posao, pročitah vijest o kolonama kamiona  humanitarne pomoći, ponajviše hrane i kućnim potrepština koji ulaze u Gazu, noseći nadu za životom u ovoj agresijom opustošenoj enklavi i getu za preko dva milona napaćenih ljudi.

Među tim kamionima pomoći je i određen broj njih koji dopremaju pomoć iz naše Bosne i Hercegovine, putem humanitarnog udruženja Pomozi.ba, s vidno istaknutim zastavama Bosne i Hercegovine. Svjestan da je to samo kap u moru potreba koje su trenutno neophodne toj napaćenoj braći i sestrama, gajim tračak nade da ovo primirje vraća nadu u bolje sutra.

Ovo me podsjeti na našu učeničku humanitarnu akciju pod nazivom "Budimo humani, pomozimo svoje komšije", koju sa svojim učenicima organizujemo već šesnaestu godinu po redu, a koja se, evo, polahko privodi kraju te za naredni vikend planiramo nabavku potrepština i pakovanje paketa.

Ovim činom učimo mlade naraštaje humanosti, udjeljivanju dijela od onoga što nam je Svevišnji Allah podario iz Svoje neizmjerne milosti, kako bi spoznali da među nama uvijek ima onih koji su u potrebi. Djeca, zatim, u konvoju, desetine njih, uz pratnju nas, odraslih, autima obilaze te svoje komšije u potrebi i lično im uručuju pakate osnovnih životnih namirnica.

Zaista, ima dobrote u našem narodu te je navedena akcija i ove godine pomognuta sa svih strana, pa je prikupljeno dovoljno novca i potrepština za preko 70 paketa za najugroženije porodice u Janji i Bijeljini. Iako im trenutno više nisam nastavnik, ovu započetu akciju završavamo zajedno početkom februara.

Srijeda, 29. januara 2025.

Jutros smo dogovorili radni doručak s glavnim imamom i predsjednikom Medžlisa Islamske zajednice u Bijeljini, Samir-ef. Camićem i profesorom Emirom Muslijem, kao i predstavnicima Bošnjačke zajednice kulture "Preporod" Bijeljina – Janja, prof. Samerom El-Chekhom i Mirzom Junuzovićem. Tokom prijatnog razgovora, dotakli smo se tema iz nedavne prošlosti i onoga što smo radili na izgradnji osnove za obnovu džamija, prvih džuma-namaza u improvizovanom mesdžidu u Bijeljini, formiranju našeg "Preporoda", Bošnjačkog kulturno-umjetničkog društva "Mula Alija Sadiković" u Janji, borbe za bosanski jezik u školi, bajramskih akademija, manifestacije "Ljetne večeri u Janji" i mnogih drugih tema. Naravno, razgovarali smo i o planovima za naredni period i podršci u projektima našeg Medžlisa, BKUD-a i Preporoda, planiranih za naredni period.

Po povratku u zgradu Gradske administracije, održali smo Kolegij Skupštine Grada i razmatrali nacrt budžeta Grada Bijeljine koji je za narednu godinu planiran u iznosu preko 83 miliona konvertibilnih maraka, a koji se nakon javne rasprave šalje na odobrenje u Ministarstvo finansija RS-a.

Razmišljam, Bože mili, poprilična cifra u ukupnom iznosu, ali kada se pogleda planirana potrošnja, dolazi se do spoznaje koliko novca se troši na potrošačke jedinice Grada i gradskih preduzeća, a koliko se manji iznos ulaže u investicije, popravku i unapređenje infrastrukture, privredne zone i potencijale koje imamo u našem gradu, posebno nedostatna sredstva za unapređenje sportskih i kulturnih sadržaja za mlade.

U povratku kući, zatiče me vijest o saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila u Janji, u blizini osnovne i srednje škole, a u kojoj su učestvovali moji bivši učenici. Na svu sreću, po dolasku na mjesto događaja, saznajem da nema teže povrijeđenih, jedna djevojka u automobilu ima lakše povrede glave, kao i sam vozač. Ponovo su neprilagođena brzina i nepažnja uzrok nezgode, ali, srećom, na trotoaru gdje je vozilo stalo igdje se inače kreću učenici škole, nije bilo pješaka u tom momentu. "Sadaka ih sačuvala"- rekoše prisutni, a ja dodajem: "Hvala Allahu,  nije bilo ljudskih žrtava - živa glava, a šteta na autima će se namiriti, ako Bog da".

Četvrtak, 30. januara 2025.

Danas moja Lamija, naš prvijenac i naša najstarija kćerka, puni 18 godina i postaje punoljetni član naše zajednice, po građanskom zakonu. Za mene je još uvijek moja mala djevojčica, babina princeza koja mi prebzo odraste i postade pravi djevojčurak.

Ipak, svjestan sam da vrijeme neumoljivo teče, da nas naša djeca svojim odrastanjem podsjećaju da nam starost dolazi, a dunjaluk nam polahko izmiče. Naša djeca, naši nasljednici i preuzimatelji naših emaneta i nosioci svjetla islama na ovom području, trebaju biti svjesna važnosti opstanka Bošnjaka i islama, a na tome mi, kao roditelji, moramo mnogo više raditi.

Naša djeca ovdje, u manjem bosanskohercegovačkom entitetu, su svakodnevno izložena sistemskoj diskriminaciji u obrazovnom sistemu, i dalje im  se zabranjuje da svoj jezik nazivaju bosanskim, a u sredinama gdje su u manjini, primorani su da uče srpski jezik, istoriju i sadržaje koje ih predstavljaju kao strani element, i kao recidive prošlosti, i kao "islamizirane pravoslavce" čiji su preci prihvatili novu, a ostavili "veru svojih pradedova".

Ovo su, između ostalih, sadržaji koji se nalaze u novim udžbenicima iz kojih se uči o historiji naših prostora. Ovi i slični sadržaji, koji tretiraju posljednju agresiju na nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu kao građanski rat u kojem su iskrivljene sudski i međunarodno utvrđene činjenice, su nedavno osporeni odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, koju aktuelne vlasti u Banjoj Luci negiraju poručujući da neće poštovati ove odluke i poništavanje novog nastavnog plana i programa za navedene predmete.

Danas sam imao i sadržajan razgovor s gradonačelnikom Grada Bijeljina Ljubišom Petrovićem, u vezani s planiranjem i kandidovanjen projekata u infrastrukturi i obrazovanju u Janji i Bijeljini, a koji su planirani da se sufinansiraju u saradnji s višim instancama vlasti s nivoa Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine kao i Federalnog ministartva raseljenih osoba i izbjeglica, kao i određenih međunarodnih organizacija koje implementiraju svoje projekte preko lokalne zajednice poput UNDP-a, Crvenog polumjeseca Republike Turske, USAID-a, Turske razvojne agencije TIKA, Caritasa i drugih. Projekat čija je realizacija dugo bila na čekanju jeste sanacija oštećene podzide na koritu rijeke Janje u samom centru, u blizini stadiona FK Podrinje, koja ugrožava i bezbijednost putne komunikacije i samih građana u tom predjelu. Danas je izabran izvođač radova i narednih dana kreću radovi.

Dan završavam na tradicionalnoj halki hadisa, koja se održava nakon jacija-namaza u našoj prelijepoj Džedid džamiji. Večerašnji vaiz je bio Kemalef. Gutić, koji je tumačio i citirao hadise o međuljudskim odnosima i međusobnom uvažavanju, na koje je naš Poslanik, a. s., posebno upućivao i upozoravao. Podsjetio nas je na pogubnost zavisti i ljubomore među vjernicima, kao i okretanja glave jednih od drugih. Zajedništvo, džemat kao preduslov jake zajednice i međusobna sloga, naša su obaveza ako želimo opstati na ovim prostorima. 

(Preporod.info)