Knjiga "Ranjen i budan" - Pričanje koje liječi

Nakon što je preživio strahote logora HVO-a u Dretelju, Heliodromu, Gabeli i čapljinskim silosima, doktor Esad Boškailo, izbjegavši u SAD gdje se liječio i gdje se psihijatrijski specijalizirao za liječenje traume, odlučio je da svoja sjećanja na taj period svog života uokviri u knjigu.

U toj namjeri pridružila mu se Julia Lieblich, američka novinarka i profesorica na Univerzitetu u Čikagu koja se posebice bavila temom ljudskih prava. Knjigu je, tim prije, napisao s namjerom da svoja iskustva sačuva radi nauka i novih generacija, ali ponajviše kako bi ona (iskustva) pomogla u liječenju drugih ljudi oboljelih od posttraumatskog stresa.

Preživjevši logore koje su formirale vlasti tzv. Herceg-Bosne 1993, a s ciljem “stvaranja etnički čistog prostora”, logore u kojima su zatvorili blizu 20.000 muslimana, autor se dugo čudio tome što su njega uhapsili samo zato što je nosio ime Esad. Prenoseći bolnu priču o ljudskom beščašću u logoru suautorici knjige, Esad Boškailo je, ujedno, nastojao i da te slike - traume izbaci iz svijesti kako bi time i sebe izliječio.

Naime, kao ljekar bio je siguran da će mu pričanje pomoći. No, njegovo čuđenje je, da ne kažemo naivnost, bilo i još veće kada su ga kao ljekara i intelektualca uhapsili u Počitelju i zatvorili u logor neznajući zašto, nadajući se da će brzo biti pušteni.

Esad se čudio i tome kako jedan stražar s megafonom u ruci prijeti stotinama muslimana, a da se niko ne pobuni. Odgovor je pronašao u strahu da se šta ne desi njihovim porodicama. Strah je tako bio prisutan na svakom koraku, a torture, premlaćivanja, izgladnjivanja i ubistva svakodnevnica.

Međutim, logoraši su pokazali i svoje jedinstvo, pa su svoj bunt iskazali pjevanjem i recitiranjem stihova Goethea i Maka Dizdara. „Stražari su im oduzeli slobodu, porodice, knjige, ali im nisu mogli uzeti sevdah”, zapisuje Boškailo. Svi oni pojedinačno svjedočili su o stradanjima i nepodnošljivim uvjetima.

Pored toga, logorašima je bila uskraćena voda, nisu imali gdje ni obavljati nuždu. Jedan od njih, osamdesetogodišnjak, nuždu je obavljao u pantalonama misleći da Drugi svjetski rat još traje. Sjećajući se tih uvjeta, i sam Boškailo navodi, nije se okupao čak pet sedmica, a kada je 1994. bio razmijenjen, imao je manje od 50 kilograma.

Preživjeli su oni, istaći će on, koji su prihvatili viši značaj svoga smisla koji se može pronaći usprkos patnji. Ipak, ostala je gorčina i mnoga pitanja od onih zašto su dojučerašnje komšije izdale svoje prijatelje do onih da međunarodna zajednica nije zaštitila Bošnjake ”ni prije, ni tokom rata, ni nakon rata.”

Osnovno je, pojašnjava Boškailo, da ljudi iznesu ono šta im se desilo kako bi drugi čuli i mogli početi razumijevati traumu. „Pacijent je najbolji učitelj o traumi, a dobar psihoterapeut je onaj koji zna slušati.”

Kao psiholog, slušajući i liječeći pacijete od kojih su mnogi iz Bosne i Hercegovine, u drugom dijelu knjige, Boškailo ukazuje na važnost razgovora s njima i smisao koji oni (pacijenti) trebaju pronaći u pisanju ili slikanju, odgoju i obrazovanju, vjeri i ljubavi, poslu i slično.

(Selman Selhanović/IIN Preporod)