Znamo citirati svete poruke, ali ih često ne ostvarujemo u životu

Znamo citirati svete poruke, ali ih često ne ostvarujemo u životu - kaže u intervjuu za naš list kardinal Vinko Puljić s kojim smo razgovarali povodom 30. godišnjice kada je kao prvi vrhbosanski nadbiskup imenovan kardinalom

Razgovarao: Mirnes Kovač

PREPOROD: Poštovani kardinale Puljiću, prošlog mjeseca, tačnije 30. oktobra, bilo je punih 30 godina od kada Vas je papa Ivan Pavao II, te ratne 1994. godine imenovao za kardinala. Vi ste bili prvi vrhbosanski nadbiskup koji je imenovan kardinalom. U povijesti BiH bila su ih još trojica, ali nijedan od njih nije bio rezidencijalni biskup. U Kardinalski zbor primljeni ste na konzistoriju 26. novembra, te iste ratne 1994. godine. Ovo je i povod za naš razgovor. Za početak, možete li s našim čitaocima podijeliti neke utiske o ovom događaju?

Kardinal Puljić: Papa Ivan Pavao II silno je želio doći u Bosnu i Hercegovinu, u Sarajevo, i kao glasnik mira moliti za prestanak ratnih stradanja i ostvarenje toliko željenog mira. Iznosio je vrlo jasne stavove mira i prestanka krvoprolića. Međunarodne snage nisu bile spremne jamčiti sigurnost osoba, uključujući i Svetog Oca, koje su se trebale okupiti 8. rujna 1994. na Misnom slavlju na otvorenom pokraj Olimpijske dvorane Zetra u opkoljenom Sarajevu i tako su onemogućile njegov dolazak. Nakon što je upravo toga dana u svom ljetnikovcu Castel Gandolfo pokraj Rima slavio Misu za mir u Bosni i Hercegovini i izrekao propovijed pripremljenu za Misno slavlje u Sarajevu, sveti papa Ivan Pavao II odlučio je mene kao vrhbosanskog nadbiskupa imenovati kardinalom da budem njegov glas mira u ovoj zemlji. Tu odluku priopćio mi je tadašnji apostolski nuncij u BiH nadbiskup Francesco Monterisi i potom je obznanio na Svetoj misi u sarajevskoj katedrali, 30. listopada 1994., što je izazvalo veliku radost svih okupljenih, ali i mnogih drugih jer se ta vijest brzo proširila.

Molitva za mir u Bosni Hercegovini

PREPOROD: Šta je to značilo za Katoličku crkvu, za našu domovinu Bosnu i Hercegovinu, posebno u tim teškim godinama?

Kardinal Puljić: To je meni osobno bio veliki znak potpore u vremenu kada nije bilo nimalo lako izabrati prave riječi na putu izgradnje mira i vraćanja povjerenja među ljudima. Sveti Otac me kreirao u kardinala 26. studenog 1994. u Rimu. Sve je to za mene bilo stresno jer je moja osobna radost bila zatomljena težinom stanja koju su proživljavali ne samo članovi biskupijskih zajednica u BiH nego i toliki ljudi širom naše domovine. Uspio sam izići iz opkoljenog Sarajeva i doći u Rim te doživjeti tu veliku svečanost, prvo u velikoj dvorani Pavla VI, a onda u Bazilici sv. Petra. Tijekom Svete mise u predivnoj bazilici, u kojoj je pred Gospinom slikom papa Ivan Pavao II dao zapaliti uljanicu kako bi sve hodočasnike potaknuo na molitvu za mir u Bosni Hercegovini, ovaj uistinu Sveti Otac stavio mi je na ruku kardinalski prsten koji s posebnom ljubavlju nosim i danas. Okupljeni kardinali, biskupi, svećenici, redovnici, redovnice i vjernici i u dvorani i na svakom mjestu u Rimu izražavali su preko mene ljubav i blizinu napaćenim ljudima u Bosni i Hercegovini. Naša mala zemlja prvi put je dobila rezidencijalnog kardinala. Iz središta kršćanstva odaslana je poruka u cijeli svijet, ne samo o teškom stanju u našoj ratom razaranoj zemlji nego i toj pozitivnoj papinoj poruci. Po kardinalskoj službi, koja mi je povjerena kao vrhbosanskom nadbiskupu, Crkva u BiH i ova zemlja dobili su važnost na svjetskoj razini.

PREPOROD: Tokom cijele svoje pastoralne misije bili ste glas koji je pozivao na dijalog i razgovor. Nekada su Vaše kritike bile žestoke i izravne. Niste se suzdržavali direktno prozvati aktere problema, posebno kada su teme bile položaj Hrvata i općenito katolika u Bosni i Hercegovini. Kakav je taj položaj danas? Kako bosanskohercegovački katolici dočekuju predstojeće blagdane?

Kardinal Puljić: Iako sam uporno pozivao na jednakopravnost, nije me htjela čuti većina ljudi na odgovornim položajima u zemlji BiH ni u svijetu jer je prevladao politički plan kojim je velikim dijelom ozakonjena nepravda i pravo jačega. Međutim, nama katolicima Bog bi trebao biti temeljno utočište i sigurnost pa smo pozvani i ovog Božića doživljavati Boga blizoga po rođenju Isusa Krista. Slaveći Božić, slavimo Božiju blizinu i očitovanu Božiju ljubav. Sadašnji mir je velikim dijelom ozakonjena nepravda što za posljedicu ima nejednakopravnost te uzrokuje trajnu nestabilnost u BiH. Narodna poslovica kaže: teško onom komu drugi kapu kroji. Tako se dogodilo i s nama u BiH iako treba priznati da nam vjerojatno drugi ne bi krojili kapu da smo mi bili spremni sami to učiniti. To važi i danas. Zbog te nespremnosti bit će teško ispraviti nepravdu i stvoriti državu s tri jednakopravna konstitutivna naroda s mehanizmom zaštite svih građanskih i ljudskih prava i sloboda.

Raditi na izgradnji jednakopravnosti

PREPOROD: Posljednjih godina, prema ocjenama mnogih, naša domovina se nalazi u najtežoj političkoj krizi od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ozbiljni i ugledni ljudi govore kako je danas Bosna i Hercegovina ugroženija nego prije dvije ili tri decenije?

Kardinal Puljić: Nakon rata mirovnim sporazumom je nametnuta situacija koju je jedan međunarodni diplomat opisao na način da su nam obukli luđačku košulju. Tako je, umjesto stvaranja ozračja suradnje i suživota nakon svih teških ratnih događanja, nastavljena na političkom planu jedna vrsta prepucavanja o tome čija je "gornja" što sve do danas donosi gorke plodove u ljudima. Ta politizacija javnosti mnogima je ogadila ovu zemlju u kojoj su se rodili i rasli, a posebno mladima, što je za posljedicu imalo zaustavljanje procesa povratka. Štoviše, mnogi koji su krvlju branili svoj dom i zavičaj, počeli su ga olako napuštati ne želeći da im djeca rastu u ozračju nesigurnosti i netrpeljivosti. Političkim strukturama, nažalost, takvo stanje itekako odgovara jer bez puno muke opstaju na vlasti ne dopuštajući da ova zemlja ide naprijed puno većim koracima što bi mnogima, a posebno mladima, dalo nadu u bolje sutra.

PREPOROD: Kako Vi gledate na ovu krizu i koji je, po vama, izlaz iz nje?

Kardinal Puljić: Uvjeren sam da bismo svi trebali, ne samo shvatiti nego i u skladu sa svojim mogućnostima raditi na izgradnji svoje države u jednakopravnosti uvažavajući prava jedni drugih i stvarajući klimu suradnje. Godinama zastupam potrebu izgradnje tri "p": praštanja, pomirenja i povjerenja. To neće biti moguće sve dok svatko svoju avliju, svoje dvorište ne očisti od mržnje na način da pritom ne baca smeće u komšijsko odnosno susjedovo dvorište ili avliju. Ako se mi u BiH u ogromnoj većini izjašnjavamo kao vjernici, kako je moguće da su nam se moral i odgovornost toliko srozali? Nebrojeno puta sam ponovio da onaj koji iskreno Boga moli, taj i čovjeka voli.

Dijalog nema alternativu

PREPOROD: I tokom Vašeg mandata u Hercegovini je odnos između Hrvata i Bošnjaka bio težak, pogotovo nakon teških iskustava sukoba koji je na tim prostorima bio žestok. Taj odnos se umnogome reflektirao i kroz hladne odnose između Katoličke crkve i Islamske zajednice na tom prostoru. I danas na prostoru Hercegovine, a pogotovo u Mostaru imamo niz primjera gdje predstavnici Islamske zajednice upozoravaju na jedan hegemonski odnos i kršenja nekih prava i uzurpiranje vakufske imovine. S druge strane u sredinama gdje su muslimani i katolici zajednički izloženi diskriminaciji srpskog radikalnog nacionalizma, naše vjerske zajednice su u dosta prisnijim odnosima.

Kardinal Puljić: Budući da sada provodim umirovljeničke dane i nerijetko imam i zdravstvenih poteškoća, što za moje godine nije neobično, prilično sam se isključio iz dnevnih političkih zbivanja koja ostavljaju svoj trag i na vjernicima bilo koje crkve ili vjerske zajednice. Međutim, to zaoštravanje najčešće je uzrokovano potrebama dnevne politike, a ne ljubavlju prema narodu i čovjeku uopće.

PREPOROD: Kako odgovoriti na ove pojave, koliko glasovi iz drugih sredina mogu doprinijeti boljem razumijevanju i poštovanju među našim zajednicama?

Kardinal Puljić: Čovjek vjernik, a posebno vjerski službenici i poglavari trebali bi se trajno izdizati iznad dnevne politike držeći se onoga što zovu zlatnim pravilom morala, a što je i Isus učio: "Stoga, sve što god želite da ljudi čine vama, jednako činite i vi njima" (Mt 7,12). Mi znamo citirati svete poruke, ali ih često ne ostvarujemo u svakodnevnom životu. U dijalog je nužno uključiti sve strukture i na svim prostorima ne gledajući samo jednu stranu nego cjelovit život u ovoj državi.

PREPOROD: Desile su se velike promjene na čelnim funkcijama u svim vjerskim zajednicama i crkvama u Bosni i Hercegovini, pa i šire u Srbiji i Hrvatskoj. Stiče se dojam da su nacionalne politike na svim stranama održale dominirajuću poziciju u svim religijskim zajednicama, ili je pak obrnuto? Posebno je zabrinjavajući diskurs u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja se u posljednje vrijeme povukla iz Međureligijskog vijeća BiH. SPC se još nije izjasnila o tome hoće li se vratiti u ovo tijelo. Kako ove probleme prevazići i koliko će sve to utjecati na međureligijski dijalog i saradnju?

Kardinal Puljić: Za dijalog su potrebne barem dvije strane. Dijalog nema alternativu. Politika je zahvatila sve pore života, tako da je teško govoriti o jednakim pravima i dostojanstvu svake osobe i svakog identiteta. Nije riječ samo o lokalnoj dimenziji, nego su i moćnici svijeta čudne stvari nametali, a kasnije se čudili i pitali, zašto ovo društvo ne funkcionira. Manjka dobra volja i uvažavanje drugog i drugačijeg. Staro pravilo je u BiH: svoje voli a tuđe poštuj. Općenito bi se moglo reći da moćnici, umjesto stvaranja ozračja poštivanja drugoga i drugačijega u jednakopravnosti, gaje klimu da se moraš svoga odreći i prihvatiti stavove jačega. U isto vrijeme ti "jači", bez obzira o kojima je riječ i na kojem su prostoru u većini, liju krokodilske suze za "svojima" na prostorima gdje su slabiji, a do kojih im je stalo kao do lanjskog snijega, i tako nastoje prikriti i opravdati nepravde koje nanose drugima.

(IIN Preporod)