Preokret u Siriji i nova realnost za Bliski istok

Piše: Muhammed Jusić

U subotu i nedjelju, 7 i 8. 2024. godine u Dohi, glavnom gradu Države Katar, održavao se 22. po redu Doha Forum. Na forumu koji postaje jedan od najznačajnijih godišnjih skupova koji okuplja svjetske lidere, kreatore politika i mislioce, kako bi, kako su najavili organizatori, razgovarali o inovativnim rješenjima za najveće svjetske izazove, od globalne bezbjednosti i rješavanja sukoba, do ekonomskog razvoja i tehnološkog napretka.

Neočekivan brzina kolapsa režima u Siriji

Međutim, ovaj forum će po mnogo čemu ostati poseban i zapamćen. Kao niotkuda u danima prije početka skupa u Dohi ubrzano se počeo urušavati režim Bešara Asada kojeg su godinama u životu održavali saveznici, prije svega Iran i Rusija, ali i šiitski paravojni pokreti dobrovoljaca iz Afganistana poznati kao Fatimijun, te libanski Hizbullah. Zaokupljenost Rusije ratom u Ukrajini i izraelski pritisak na Hizbullah i njegove saveznike pa i direktan ograničeni sukob sa Iranom stvorio je priliku koju su pobunjenici i narod Sirije iskoristili.

Na jednoj od prvih sesija Foruma, moderatorica, CNN-ova voditeljica Christian Amanpour je pitala svoje sagovornike, ministra vanjskih poslova Katara, Norveške i Indije kako to da ništa nije naslućivalo ovakav razvoj situacije u Siriji, kako to da na to nije upozorila nijedna obavještajna služba. To je bilo u danu kada je Haleb/Alepo već bio pod kontrolom pobunjenika, kao i Hama i očito je bilo da režim ne kontroliše ni Homs.

Svi su govorili kako nije baš bilo neočekivano, ali da svi jesu iznenađeni brzinom kojom se urušila Sirijska arapska vojska i odsustvom bilo kakvog ozbiljnijeg otpora režima i njegovih sigurnosnih agencija. Ipak niko naglas nije izgovarao mogućnost da već sutra padne i sam Damask. Kasnije će se u kuloarima čuti kako su upravo taj dan i noć vođeni razgovori u Dohi u kojima se pokušavao nađi neki prijelazni dogovor između pobunjenika i režima.

Ključnu riječ su imali ministri vanjkih poslova Turske, Irana i Rusije uz katarsko posredovanje. Već u subotu navečer se čulo da pregovori nisu uspjeli. U satima koji su uslijedili Damask je pao u ruke pobunjenika, odnosno režim se urušio i ostavio vakuum koji su popunjavali nerijetko sami građani. Čak se i u posljednjem uporištu režima na obali Sredozemlja njegova baza iz reda Alevita ili Nusejrija počela okretati protiv režima.

Drugi dan Foruma je bilo jasno da je svijet i ne samo Bliski istok osvanuo u novoj realnosti. Ali neizvjesnost oko budućnosti Sirije nije ništa manja i to se iz obraćanja izlagača moglo osjetiti. I ne samo u visokim diplomatskim krugovima vlada neizvjesnost oko toga kako će brojni „igrači“ u Siriji odgovoriti na ovu novu relanost.

U nedjelju naveče na ulicama Dohe Sirijci su slavili u kolonama automobila. Niko ne želi da umanji radost zbog propasti jednog brutalnog i okrutnog režima jedne porodice, ali strah od onoga što donosi budućnsot se ne može sakriti i kod brojnih Sirijaca koji slave ovaj dan.

Sudbina je htjela da budem prisutan na ovogodišnjem Doha Forumu i da makar iz kuloara i sesija koje su dostupne i na društvenim mrežama osjetim dio atmosfere koja je vladala u ovim zasigurno historijskim trenucima. Prisjetio sam se onda kako sam u Dohi boravio 4. do 6. maja, sada - da ne pretjerujem - davne 2015. godine, na tada devetom Al Jazeera Forumu kao jedan od panelista.

Sesija na kojoj sam ja učestvovao trebala je dati odgovor na pitanje može li se u Siriji ponoviti bosanski scenario, odnosno šta Sirija može naučiti od Bosne. Panelisti su bili: dr. Haris Silajdžić- bivši član predsjedništva BiH, premijer i ministar vanjskih poslova, Roy Gutman, urednik američkog lista McClatchy i dobitnik Pulitzerove nagrade za otkrivanje srpskih koncentracionih logora u kojima su bili zarobljeni Bošnjaci i Hrvati tokom agresije na BiH, i prof. dr. Louay Safi- predsjednik Sirijskog nacionalnog savjeta.

Fokus je bio na tome da li će nakon što su se u konflikt uključile Rusija i Iran i nakon što su SAD i Zapad pokazao neodlučnost i pustile režim u Damasku da pređe sve crvene linije koje je prije toga postavljala administracija Baraka Obame doći do postizanja neke vrste nepravednog mira i podjele vlasti. Ja sam bio mišljenja da je to moguće ukoliko to bude volja sponzora svake do sukobljenih frakcija u sirijskom sukobu. Ali da je to vrlo teško postići s obzirom na udaljenost interesa svih mentora koji su u Siriji imali svoje proksije.

Kasnije će se kroz pregovore u Astani postići neka vrsta zaleđenog konflikta koji je sada odleđen.

Budućnost Sirije: Neizvjesnost i izazovi pred novim liderima

Sjećam se da sam tada rekao prof. Safiju da će po mom skromnom mišljenju mnogo toga zavisiti od opozicije koju je on formalno predstavljao na međunarodnom planu. Rekao sam da se plašim oko potencijala revolucionara, kako su sebe nazivali, da izgrade nacionalne institucije, da oforme funkcionalnu vojsku i sigurnosne agencije. Rekao sam kako je to u slučaju Bosne bilo presudno. Kako su i kod nas bili pokušaji da se agresija pretvori u neki sektaški sukob ili vjerski rat i da se ubace igrači sa vlastitim agendama kojima upravlja neko drugi.

Pitao sam ga da li je moguće da se oni pojave kao zaštitnici manjina, a ne da ih guraju u ruke režima. Rekao sam da im je ne samo na međunarodnom planu bitno da osiguraju sebi legitimitet. Nakon sesije mi je rekao nešto što mi je u tom trenutku pomoglo da shvatim stvarnu tadašnju situaciju na terenu koja još nije bila očita.

Rekao je: „Slažem se sa svim što si rekao i svjestan sam toga ali nažalost ljudi koji su na terenu koji nose oružje ne misle tako. Mi nemamo načina da ih uvjerimo ili da bilo šta kontrolišemo. One snage koje dijele takvu viziju su u manjini i ginu u sukobima sa režimom dok se u pozadini radikalne skupine koje su strane sirijskom narodu otimaju oko logističkih ruta i na oslobođenim teritorijem uspostavljaju neku utopijsku islamsku državu.“

Bila je to država ISIL-a u nastajanju. Sve mi je bilo jasno i sve što je uslijedilo je potvrdilo ono što mi je profesor govorio. Borba sirijskog naroda je usporena i skoro dokinuta uplitanjem sa strane i nezrelošću onih koji su nosili oružje i odlučivali o onome što se na terenu dešava. Na neki način ključna pitanja iz ovog panela iz 2015. vođenog u Dohi su i danas kada ovo pišem aktuelna i analiziraju se na istom mjestu. Samo Bešara više nema, pa su neki odgovori utoliko urgentniji.

Ništa u Siriji nije gotovo, a mnogo toga će zavisiti od ljudi koji su iznijeli ovu revoluciju iako se ne radi ni izbliza o monolitnoj niti jedinstvenoj skupini, kao ni vojnoj ili političkoj sili.

Ono kako govori El-Golani, kao lider jedne od jačih frakcija, pokazuje da su makar u rječniku naučili neke od lekcija koje su mnogima bile jasne i 2015. Čak je u intervjuu CNN-u priznao neke greške koje je, kako je rekao, i sam pravio na početku zbog čega se razišao sa matičnim pokretom.

Da li će njihova djela pratiti njihove riječi pokazat će se vrlo brzo kao i to da li će imati snage da sačuvaju državne institucije i izgrade Siriju kao modernu, građansku, multietničku i uređenu državu koja uvažava sve posebnosti sirijskog naroda i njegove vrijednosti, pa i one vjerske. Njihova sposobnost i odlučnost da to urade je uslov svih uslova, ali nije dovoljna, jer će tek onda morati naći odgovor na planove koji imaju brojni regionalni i svjetski igrači koji teško da će tek tako dići ruke od Sirije.

Izrael je već okupirao novu teritoriju u Siriji, tiho. Zauzeo je stratešku planinu Džebel eš-Šejh, mitsku planinu Hermon i teško je vjerovati da će oni ali i Iran, Rusija, Turska, SAD-a i drugi zapadni centri moći i brojni drugi prepustiti Sirijcima da sami urede svoje odnose bez da se išta pitaju i osiguraju svoje interese, iako su to jednoglasne poruke zvaničnika ključnih zemalja izrečene i danas u Dohi.

Zbog svega što je sirijski narod preživio pod režimom porodice Asad, ali i kasnije pod ISIL-om i drugim paravojnim šiitskim formacijama, samo se možemo nadati da njihova radost neće biti kratkotrajna.

(IIN Preporod)