Godišnjica presude "Šestorki": Zločini počinjeni u okviru UZP-a

Haški tribunal je na današnji dan, 29. novembra 2017. godine, izrekao pravosnažnu presudu šestorici bivših političkih i vojnih čelnika tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Ovom presudom ovaj sud zaključio je i svoje 24-godišnje postojanje. 

Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću potvrđene su kazne iz provostepene presude za svakog od njih i osuđeni su na ukupno 111 godina zatvora. Također, potvrđen je udruženi zločinački poduhvat u kojem je učestvovalo političko i vojno rukovodstvo Republike Hrvatske na čelu sa Franjom Tuđmanom, prvim predsjednikom te zemlje. 

Žalbeno vijeće Slobodana Praljka osudilo je na 20 godina zatvora. 

- Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prezirom  odbacujem vašu presudu - kazao je Praljak nakon izricanja presude, te u sudnici popio nepoznatu tekućinu, za koju je tvrdio da se radi o otrovu. Tu je tvrdnju ponovila i odbrana, koja je kazala da je njihov branjenik "jutros popio otrov". Izricanje presude je bilo prekinuto. 

Potom je izricanje presude nastavljeno u drugoj sudnici, kako bi se analizirali tragovi nakon što je Praljak popio nepoznatu tekućinu. Nekoliko sati poslije potvrđeno je da je bivši načelnik Glavnog štaba HVO-a general Slobodan Praljak umro u bolnici u Hagu. 

Jadranko Prlić, predsjednik Vlade takozvane Hrvatske Republike Herceg-Bosna osuđen je na 25 godina zatvora. Bruno Stojić, ministar odbrane takozvane Hrvatske Republike Herceg-Bosna, osuđen je na 20 godina zatvora. 

Milivoju Petkoviću je potvrđena kazna zatvora od 20 godina. Valentinu Ćoriću je Žalbeno vijeće potvrdilo kaznu od 16 godina zatvora. Berislavu Pušiću je Žalbeno vijeće na kraju potvrdilo desetogodišnju kaznu zatvora. 

Žalbeno vijeće je navelo kako je ovo bio kompleksan slučaj te opisalo detalje optužnica i zločina zbog kojih im se sudi.

Sudija Carmel Agius pročitao je dijelove iz optužnice koja navodi široki raspon zločina, od ubistava i zlostavljanja ljudi do uništenja imovine.

Agius je rekao kako je Sudsko vijeće prvostepenom presudom utvrdilo da je od januara 1993. godine postojao "udruženi zločinački poduhvat" dominacije Hrvata na području Herceg-Bosne. Spomenuo je zatvaranja, prisiljavanje zarobljenika na teški rad, a hiljade zatvorenika podlegle su zbog ovakvog postupanja HVO-a. 

Žalbeno vijeće je utvrdilo da je postojao međunarodni oružani sukob u BiH i stanje okupacije, a potvrdilo je i postojanje hrvatskog "udruženog zločinačkog pothvata", s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH. Žalbeno je vijeće utvrdilo da je pravilno utvrđeno da je Hrvatska provodila kontrolu preko lokalnih tijela u Herceg-Bosni što potvrđuje da je postojalo stanje okupacije. 

Sukob između HVO-a i Armije BiH od 1993. do 1994. godine bio je međunarodni sukob uz umiješanost Hrvatske. Većina zločina nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjeni su u okviru udruženog zločinačkog poduhvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana. 

Cilj toga udruženog zločinačkog poduhvata, prema zaključcima presude, bio je uspostava etnički čistog hrvatskog entiteta barem djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovo ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane neovisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom. 

Vijeće je zaključilo da su HVO i HZHB bili u funkciji ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja uspostave etnički homogenog prostora. 

Žalbeno vijeće Haškog tribunala je potvrdilo da je Hrvatska, odnosno njeno tadašnje rukovodstvo, počinilo agresiju na BiH. Franjo Tuđman, Gojko Šušak i ostali bili su dio udruženog zločinačkog poduhvata. 

Žalbeno vijeće ukinulo je zaključak Raspravnog vijeća da je sukob postojao samo tamo gdje su se aktivno vodile borbe te smatra da su konstatacije postojanja međunarodnog oružanog sukoba dovoljne da se režim teških kršenja može promijeniti bilo gdje u BiH do kraja oružanih sukoba. Postoje brojni faktori koji indiciraju da je Hrvatska putem HVO-a imala stvarnu vlast u relevantnim općinama, te je Žalbeno vijeće konstatiralo da optuženi nisu pokazali postojanje bilo kakve greške koju bi Raspravno vijeće učinilo u donošenju tog zaključka. 

Žalbeno vijeće je konstatiralo da je HVO zatočio dvije kategorije muškaraca muslimana. Kada je riječ o muslimanima pripadnicima HVO-a, optuženi tvrde da ratne zločine ne mogu počiniti vojnici nad pripadnicima vlastitog naroda. 
Žalbeno vijeće smatra da je Raspravno vijeće ispravno uzelo u obzir lojalnost muslimana pripadnika HVO-a. 

Kada je riječ o muslimanima, optuženi tvrde da je Raspravno vijeće pogriješilo kada je konstatiralo da ti muškarci nisu bili pripadnici oružanih snaga. Raspravno vijeće je ispravno uzelo u obzir te argumente te Žalbeno vijeće nalazi da HVO nije proveo individualne procjene vojno sposobnih muslimana, kao što to traži zakon. 

Govoreći o Starom mostu u Mostaru, sudija Agius je rekao da je vršeno granatiranje, ali da se radilo o vojnom cilju jer je to značilo prekid "snabdijevanja Armije BiH". 

Sudsko vijeće je utvrdilo da je 8. novembra 1993. godine jedan tenk HVO cijeli dan gađao Stari most. Razaranje Starog mosta rezultiralo je totalnom izolacijom nekih stanovnika i imalo je značajan psihološki efekat. Sudsko vijeće je zaključilo da je HVO uništio Stari most da bi podrio moral stanovništva. 

(Preporod.info)