Stoljeće i po neriješenih pravnih zavrzlama oko Lakišića harema

Ročište po tužbi Grada Mostara koji, shodno zakonskim odredbama, zastupa gradsko Pravobranilaštvo protiv Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) zbog nelegalne dodjele zemljišta i neregularnosti građevinskih dozvala da na lokalitetu Lakišića harema izgradi zgradu, a koje je trebalo biti održano 10. oktobra ove godine odgođeno je do daljnjeg. Zapravo dok Kantonalni sud u Mostaru ne donese presudu po žalbi kantonalnog Pravobranilaštva, s obzirom da se u predmet „Lakišića harema“ legitimiralo kao umješač, navodno štiteći interese Vlade HNK-a, a u korist Kazališta.

Na ranijim ročištima sudinica Općinskog suda u Mostaru Biljana Stajčić odbacila je protutužbu Pravobranilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona protiv Grada Mostara kao nedozvoljenu. Pred održavanje nastavka sudskog procesa 10. oktobra Općinski sud u Mostaru ipak mu je odlučio dozvoliti da se žali Kantonalnom sudu, iako za to nema niti procesnog niti materijalnog opravdanja.

Pravo osvajača iznad stvarnih prava

U toj protutužbi i žalbenom podnesku kantonalnog Pravobranilaštva protiv Grada Mostara nema ni najmanje pravne logike te je za očekivati da Kantonalni sud u potpunosti odbaci takav protutužbeni zahtjev. Na taj način zapravo "kupuju" vrijeme za nastavak nelegalne gradnje zgrade sve dotle dok vrijednost izvedenih radova ne premaši iznos vrijednosti zemljišta.

Tad će, sudska praksa je neumoljiva, biti nemoguće izvedeno stanje vratiti na početak. Dakle, bez obzira na ishod presude na Općinskom sudu, zgrada Kazališta će ostati trajno na lokalitetu Lakišića harema.

Uporedo s takvim sudskim procesima, konzistentni hrvatski političari gradnju zgrade Kazališta prikazuju kao pravo hrvatskog naroda u aktuelnom državno-pravnom poretku, a putem medija koje kontrolišu prigovore Islamske zajednice u Mostaru u javnom diskursu kvalificiraju kao necivilizacijski i huškački čin. Nekad tim prigovorima lijepe etikete predizbornih kampanja, nekad politikantstvom s ciljem destabilizacije progresivnih civilizacijskih trendova u "jedinom multietničkom gradu u BiH", a nekad pak i povezuju s unitarističkim težnjama bošnjačkog naroda i strahom od "islamske građanske države".

Zdrava logika ni u kom slučaju ne može povezati takva etiketiranja u logičan slijed i uskladiti ih s bilo kakvim činjenicama, jer tu činjenice, pravo i pravna norma ni najmanje nisu bitni.

Hrvatski političari i hrvatski mediji u slučaju "Lakišića harema" ni ne slijede principe logike, niti uvažavaju zakonsku normu. Njima je najvažnije da svom biračkom tijelu ponude sliku aktivizma i ekspanzionističkog osvajanja neosvojenog prostora davno zamišljene teritorije. Čak su to neki zvaničnici HDZ-a, pa i udruga domovinskog rata otvoreno i kazali ("Nećemo izgubiti u miru ono što smo osvojili u ratu").

Zvuči paradoksalno, ali je činjenično da je pravo ratnog osvajanje teritorije ponad općih zakonskih propisa. Na tim premisama je i gradonačelnik Kordić zasnivao nebuloze kako Lakišića harem nikada nije bio Lakišića harem i kako je u Centralnoj zoni, eto baš tu, gdje bi Islamska zajednica gradila Interkulturni centar "Mevlana" regulacionim planom, koji ne postoji, koji nikada nije ni postojao, i koji nikada kao takav neće biti usaglašen na Gradskom vijeću, planiran gradski trg!?

Filozofija sile i filozofija „mehkih trbuha“

Usmjeravanjem na trećerazredne teme u vezi s gradnjom Kazališne zgrade na Lakišića haremu, razvlačenje sudskih procesa, dakako, samo je kupovina vremena do postizanja cilja i pozicije faktičkog stanja. S obzirom da se lokalitet Lakišića harema na kojem su Austro-Ugarske vlasti izgradile Željezničku stanicu i prugu iz pravca Sarajeva prema Metkoviću danas u gruntovnim knjigama ne vodi na Islamskoj zajednici, svi odreda hrvatski politički predstavnici, a hrvatski mediji još izrazitije, skoro pa ciljano tvrde kako tu harema nikada nije ni bilo, čime zapravo provociraju njihove političke partnere u vlasti da se zagledaju u bližu prošlost, umjesto u sadašnjost i legalnost rješenja o gradnji zgrade, legalnost rješenja regulacionih planova, u planove urbanističkih planiranja, u osiguranje i primjenu važećih zakonskih propisa.

Na sličan način i identičnom metodom Lakišića harem je i oduzet 1884. g. od Vakufskog povjerenstva u Mostaru. Silom, pravnim nasiljem i ponešto filozofijom „mehkih trbuha“. No ono što je interesantno izdvojiti o ovom, stoljeće i po, starom problemu je odlučnost Islamske zajednice da štiti svoje pravo i vakufsku imovinu. U arhivima u BiH još uvijek postoje na desetine dokumenata i svjedočanstava o tome šta su i od koga tražili predstavnici IZ, kako oni u Mostaru, još izrazitije u Sarajevu na sjednicama Vakufsko-mearifskog sabora.

U hronološkom slijedu izdvojili smo nekoliko tih zapisnika iz 1884. g. 1897. g., 1907. g. i 1913. g. koji na sebi svojstven način daju odgovore šta se i zašto dešavalo s Lakišića haremom do Prvog svjetskog rata.

Naime, ukazom od 23. maja 1884. g. zajedničkog ministarstva "carskog i kraljevskog" prilikom obilaska trase za željeznicu Mostar - Metković domaćem stanovništvu u Mostaru i njihovim predstavnicima je saopćeno da se moraju pomiriti sa zacrtanim pravcem željeznice.

Otkup zemljišta od njihovih vlasnika bio je predviđen, ali prigovori nisu. Pregovori "o duhovnim zahtjevima" bili su isključeni. Planirano je da se na Lakišića haremu izgradi Željeznička stanica Mostar, dužine l00 m, prof. 420+30 do 420+30 s tri pomoćna kolosijeka i potrebnim kolosijekom za radionice i vučnu službu, zatim sa želj. šinama 150 m preko željezničkog kolosijeka, s jednospratnom prijemnom zgradom, čuvarskom kućicom, magazinom za robu s istovarnom rampom, remizom za lokomotivu, remizom za vagone, radionicom, vodenom stanicom i zgradom za čistače i vodenim kranom, vatrogasnom česmom, toaletom za putnike i dva toaleta za osoblje. U pomoćnoj zgradi prihvatne zgrade bit će toalet za putnike i depo prostor. Prihvatna zgrada i magazin za teret (robu) bit će povezani sporednom ulicom s cestom koja iz Mostara vodi za Ljubuški. Svi ovi objekti dobili su i oznaku katastarskih čestica na kojima će biti izgrađeni, kao i trasa pruge. Da stanica bude izgrađena na Lakišića haremu doprinijeli su i stavovi gradskih predstavnika i nekih vlasnika imanja je su smatrali da je bolje da bude na haremu već na privatnim posjedima, krajnje plodnim vrtovima i poljima, a s druge strane bi provođenje otkupa zemljišta bilo znatno lakše i jeftinije, kada bi bilo potrebno otkupiti istočne prednje dijelove parcela za željeznički nasip.

Ustupci gradske općine

Okružne vlasti, dakle austrougarska administracija, tada su tvrdile da je s tim upoznato stanovništvo te da je to pozitivno za grad jer će "barem jedno od mnogo velikih grobalja nestati s područja grada, što se neće dogoditi ako se stanica ne bude gradila na njemu".

Te tvrdnje će se kasnije pokazati kao izmišljene i lažne.

Vlasti su tada preporučile stanovništvu mahale Cernice gradnju groblja na njihovim dobrima, što upečatljivo ilustruje kakvim nasilnim metodama su se služili. S predstavnicima vakufsko-mearifskog povjerenstva u Mostaru, odnosno titularima zemljišta Lakišića harema, nisu vodili nikakvu korespondenciju, već su tvrdili da im je to zemljište besplatno prepušteno, što, ispostavit će se u kasnijim dokumentima, nije bilo tačno.

Namjeravali su da na tom mjestu izgrade neku vrstu mauzoleja.

U tom zapisniku stoji i to da su predstavnici gradske opštine Mostar: gradonačelnik Muhamed-beg Alajbegović, opštinski savjetnik i bečki gradonačelnik Blaško Selenica, opštinski savjetnik Jovo Šola i Ahmet-beg Hadžiomerović da su o prepuštanja "starog muslimanskog groblja" uz cestu za Ljubuški, izjavili da postoji odluka opštinskog savjeta o njegovom besplatnom ustupanju. Navedeni opštinski predstavnici su tada i opštinsku zemlju ustupili bez naknade. A vlasnicima zemljišnih parcela "sugerirano je" da nemaju primjedbi sa zauzimanjem njihove imovine te da ih "ustupe" uz umjerene cijene, koje će kasnije biti određene.

Svjedočenje šehadetom i jeminom

Da navodi iz gore citiranog zapisnika nisu odgovarali stvarnim činjenicama i da su urađeni mimo volje i odluka Vakufskog povjerenstva u Mostaru razvidno je u sadržaju zapisnika sačinjenog u ovom Povjerenstvu 2. maja 1897. g. U zapisniku koji je sačinio znameniti mostarski učenjak Hamza Puzić navode se podaci da su ciljano pozvani svjedoci Ibrahim Krilić, Mujaga Zalihić, hadži Halil Makeljić. Muhamed-aga Efica, Mujaga Kalajdžić, Mustaj-beg Lakišić, Alaga Dizdar.

Opisali su historijat Lakišića harema. Naime, oni su posvjedočili da je prije 250 godina harem uvakufio učeni Ahmed-aga Lakišić na jednoj od tri kupljene luke i da su se u njega do dolaska Željeznice ukopavali umrli muslimani, da je imao površinu od 19 dunuma, da su se na njemu nalazili brojni nišani, da je bio ograđen zidom u visini pola metra, da nikada Željeznice nisu sklopile valjan (važeći "tamir učinili") ugovor s mutevelijom Lakišića vakufa. Na drugoj luci je dao izgraditi džamiju dok je treću zadržao za sebe.

U opisu radnji koje su vršene zanimljivo je uočiti citat gdje se vidi da je zid od harema srušen a da su bašluci prekopani. Ostaje nedorečeno da li je vršena ekshumacija ili ne i da li bi takav podatak bio namjerno izostavljen i zbog kojih razloga. Iz ovog dokumenta nemoguće je zaključiti iz kojih razloga su svjedoci saslušavani i davali iskaze o postojanju Lakišića harema. Međutim, indikativnim se čini da su to uradili u cilju procjene novčanog obeštećenja za oduzeto zemljište ili za ogradni zid. Takvu indiciju pronalazimo u dokumentima iz 1907. g. i 1913. g. U tim dokumentima primjetno je da zemaljska Vlada iz nekog razloga ipak želi izvršiti isplatu za uzurpirani Lakišića harem. S obzirom da tim dokumentima nedostaju prateći dopisi koji o tome precizno govore iz teksta navedenog zapisnika to se s preciznošću ne može zaključiti.

Deset godina kasnije, potvrđuju dokumenti, Zemaljska vlada je od Vakufsko-mearifskog sabora naredbom tražila da joj dostave spiskove svih harema koji su u gruntovnicu upisani na državni erar (državnu imovinu). O tome je Vakufski sabor raspravljao na sjednici 3. jula 1907. g. Predlagano je da se dio Lakišića harema koji je erar za gradnju željeznice uzeo, procijeni po cijeni kao što je i drugim strankama i najbližim komšijama isplaćena, a za onaj dio što ga je općina uzela na isti način isplati iz općinskog budžeta.

Tada su predlagali da se općini odobri zamjena onog dijela harema na kojem je podignuta gradska vatrogasna zgrada, ta da vakufska komisija u Mostaru može zadržati odštetu za zemljište koje je pretvoreno u javno dobro, u ceste. Na istoj sjednici donesen ja zaključak da se provede zamjena nekretnina s mostarskom općinom, na kojoj se tada nalazio vodovodni pribor i maltarnica s pravom vlasništva općine. U vezi sa statusom zemljišta na kojem je izgrađena željeznička stanica predloženo je da se od "BH erara" traži da plati novčani iznos kao što je to učinjeno u Travniku gdje je željeznica također uništila neki harem, a zemljište koje je priskrbila općina Mostar da se plati Vakufskom povjerenstvu po istoj cijeni kojom je i druge nekretnine na istom mjestu plaćala.

Vakfijet na greblje

Da se nakon tih intervencija Visoke zemaljske vlade i sjednice Vakufsko-mearifskog sabora ništa značajno nije desilo potvrđuje zapisnik sa zasjedanja istog tog Sabora 23. jula 1913. g. U njemu je moguće naslutiti i razloge zašto se izbjegavalo prihvatiti nadoknadu za pravno nasilno oduzetim vakufskim dobrom.

Iz rasprava s te sjednice evidentno je da državni erar nije poricao da je Lakišića harem vakuf, te da ja zauzet od strane Željeznice. Za priznavanje statusa izvlaštenog zemljišta nudili su im odštetu , a nikako povratak zemljišta. Na sjednici je pročitan i cjelovit tekst koji je kao ponudu poslala Zemaljska vlada. Ponuđena je svota od 10.000 K, uz napomenu da Vakuf sudskim putem ne može postići ništa s obzirom da bi se takva tužba smatrala zastarjelom.

U predmetu je ponovo precizirano da je dio Lakišića harema uknjižen na državni erar, a dio na gradsku općinu. Naglašeno je da ni gradska općina ne spori da je tu bio harem i da je zemljište nekada bilo vakuf. Živa inicijativa da se prihvati Vladina ponuda kojom nudi 10.000 K. odštete na Lakišića harem, i da se ne traži redovitim putem pravde, nego putem peticije koju ima saborski odbor izraditi i na nadležno mjesto podnijeti prekinuta je stavom saborskog rukovodstva da se zahtjev Zemaljske vlade o izmirenju nadoknade za oduzeti Lakišića harem ne može prihvatiti jer ne priznaju "vakfijat na greblje", da se gruntovnim knjigama i dalje vodi kao vakuf.

Tretirani dokumenti sadrže podatke o drugim, njima sličnim dokumentima u kojima se govori ili se raspravljalo o Lakišića haremu. Neki od njih su pohranjeni u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, neki su akti zemaljske vlade, neki gradske općine Mostar.

Teško je vjerovati da će oni ikada biti obrađeni jer je primjetan trend nedostatka interesovanja za naučna istraživanja ovih tema, jednostavnije je i kud ikamo lakše reciklirati sadržaje već dostupne i obrađene literature. Kao što je teško vjerovati da će sudski proces Grada Mostara zastupanog po gradskom Pravobranilaštvu spriječiti izgradnju zgrade Kazališta na Lakišića haremu. U prilog tome ide i činjenica da će ovaj tekst rijetko ko od nosioca društveno-političkih tokova do kraja pročitati.

(H.E./IIN Preporod)