Nusret-ef. Abdibegović: Retrospektiva društvenih zbivanja

Obraćanje Nusret-ef. Abdibegovića sa sinoćnje promocije prenosimo u cijelosti :

Piše:  Nusret-ef. Abdibegović

Poštovani direktore, dr. Kemalu Avdagiću,

Cijenjeni prisutni, uvaženi promotori, braćo i sestre,

Eselamu alejkum.

Moto za ovovečernje obraćanje odabrao sam iz 79. ajeta sure Ali Imran, koji u prijevodu  glasi, „ Budite Božiji, jer vi Knjigu Čitate i nju proučavate“. Ovim ajetom Bog se izravno obraća učenim ljudima, alimima, odgovornim predvodnicima, odnosno pojedincima koji predstavljaju sjenu Božije moći i uprave na zemlji.

U stvari, citirani stavak treba razumjevati kao trajnu naredbu, jer Njegovo obraćanje, saopćenje u zapovjednom načinu ima formalno i suštinsko značenje. U njemu Bog od nas zahtijeva i traži da Mu budemo pokorni, poslušni i predani, a ne, nikako ljudima, Njegovim robovima.  Dodatno, biti Božiji, na Zemlji, znači usrećiti i prigrliti ljude, baš onako pravedno s pažnjom i zaštitom kako ih je Bog stvorio.  Čovjek se rađa kao  slobodno biće,  (u fitretu), sve božanskoj očuvanosti i čistoto. Zato ljudski rod svoju slobodu gradi, proširuje i čuva slijedeći Božiju istinu.

Period ili vrijeme o kom vam trebam govoriti u svoje ime i u dogovoru sa direktorom u osnivanju medrese, advokatom, privrednikom i uglednim Bošnjakom Adilom Lozom je bilo vrijeme neslobode, ateizma, uskraćivanja, ili bolje kazano, ograničavanja ljudskih, građanskih, nacionalnih i vjerskih prava. Danas, preciznije večeras, sa ove vremenske distance, govoriti o sistemu koj je ograničavao slobodu mišljenja, izražavanja, vjerovanja, svijesti i savjesti, političkog djelovanja, te poduzetništva je teško dokučiti, a kamoli razumjeti. Društvo koje počiva na diskriminaciji, nepravdi, nemoralu, korupciji, nepotizmu, prevari, obmani, laži, progonu nevinih i nedužnih ljudi mora propasti i nestati.

Pravednost vladara, odnosno njegovih namjesnika, zastupnika i zagarantovana sloboda u društvu, čine društveni sistem stabilnim, poželjnim, a njegove stanovnike sretnim i sigurnim. Bog naređuje pravednost, a to znači garantovati jednaka prava, slobode, omogućiti jednake uslove i šanse za sve stanovnike, žitelje. Vlast se po defoltu služi represivnim aparatom, a kada mu doda strah, kao polugu, to stanovnike čini dodatno, nemoćnim, tužnim  i jako očajnim.

Opstali smo kao narod, izjašnjavajući se različito, a najviše kao neopredjeljeni. Nismo imali pravo biti Bošnjaci. O bošnjaštvu se nije moglo niti smjelo govoriti. Jedan eklatantan primjer za to je rahmetli Sulejman Alibegović, šerijatski pravnik. Imao je titulu kadije. Službovao je na Kosovu, Makedoniji i Duvnu. Bio je učenik ove, a završio je zeničku medresu. Studirao je i završio VIŠT u Sarajevu. Komunističke vlasti su mu ponudile da bude kadija, sudija jer u prvo vrijeme komunizma porodično, nasljedno i testamentalno pravo je imalo status građanskog prava. Da bi to prihvatio, kadija je zahtjevao, postavio uslov i pismeno se obratio da mu se dozvoli da se izjasni kao Bošnjak. Odbili su taj njegov zahtjev i uskratili mu elementarno pravo na izjašnjenje i pravo na rad. Završio je kao poljoprivrednik, obespravljen, ponižen, progonjen od vlasti i nekolicine predatora vlasti. Umro je i ukopan u Kljacima.

Za IIN Preporod od 01.11.2024. god. sam napisao, zabilježio i naveo podatke do kojih sam došao, ili mogao doći o Šipadovoj rekonstrukciji ove medrese 1983/84. godine.

U Travnik sam došao 1986. godine. Tada je dužnost Vjersko-prosvjetnog referenta obnašao prof. Zijad-ef. Ljevaković, a predsjednik Odbora IZ je bio Hajdar Delić. Hajdar je bio vro pobožan, iskren, skroman, odgovoran, odvažan i iskusan čovjek. U njegovom prisustvu se pretežno govorilo i naglašavalo o potrebi vjere, vjerskog učenja, odgoja, šerijatu kao Božijem propisu, džematu kao okosnici jedinstva i zajedništva, te o stagnaciji i zaostalosti muslimana. Ljudi su se prema njemu odnosili s poštovanjem i oslovljavali su ga sa, Hajder-ef. Ubrzo, krajem godine Zijad-ef. biva premješten na novu  dužnost Vjersko-prosvjetnog referenta u Mešihat za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju.

Nakon Hajdera za predsjednika Odbora je izabran Seid Čurić. Bio je vrlo ugledan, poštovan, cijenjen, ambiciozan i uspješan predsjednik pokopnog društva Rahmet. Njegovo vrijeme pamtim kao vrlo turbulentno, dinamično, sa dosta olujnih vjetrova i životnih talasa u radu i organizaciji Odbora.

Sa aspekta društvene zbilje to vrijeme bi mogao definisati ka svitanje slobode. U zraku se osjećao nagovještaj mogućih promjena. Odbor se kadrovski osnažio i ojačao. Organizovane su tribine, predavanja na kojima su učestvovali alim i znanstvenici poput prof. dr. Muhameda Filipovića, prof. dr. Mustafe Cerića, tadašnji imam Zagrebačke džamije i drugi. U Varoškoj džamiji je opremljen najsavremeniji mekteb u to vrijeme sa klupama, stolicama, tablom, tv-om, video rekorderom, toalet prostorijama i vanjskim uređenjem. Redovno su održavani stručni i edukativni seminari, naučna putovanja i ekskurzije. Ramazanska 27. noć se posebno obilježavala u Travniku. Grad je odisao duhovnošću i posebnim ozračjem. Učene su tri mukabele, sabahska u džamiji na Kahvici, podnevska u Hadžialibegovoj džamiji i ikindijska u Sulejmaniji, Šarenoj džamiji.

Dove, tevhidi, dženaze, različiti programi bili su prilika da se imami predstave i bolje upoznaju sa džematlijama. Briga za aktivnosti u džematima se iskazivala svakom prilikom kroz posjete i organizaciju prigodnih  svečanosti. U to vrijeme, povremeno su u Travnik navraćali Reisu-l-ulema Naim Hadžiabdić te predsjadnik Mešihata prof. dr. Ahmed Smajlović. Za vrijeme Čurića razumio sam kako i koliko se treba boriti za svoje stavove. Tadašnji sekretar Odbora rahmetli Sead-ef. Omerdić je bio veliki prijatelj sa Seidom.

Po isteku četverogodišnjeg mandata na izborima za predsjednika Odbora IZ izabran je pravnik Adil Lozo. Mlad, obrazovan, svjestan svog vjerskog i nacionalnog identiteta,  tragao je za potvrdom političkog identiteta. U šejhu Halidu Salihagiću, koji je u to vrijeme živio u Zenici, prepoznao je duhovnog vođu, kormilara koji mu je kroz život bio od velike pomoći. Uz sigurnost i toplinu koju mu je pružala i pruža supruga Šaćira, Adil se mogao posvetiti općem dobru, preporodu i napretku našeg naroda. U vrijeme Loze shvatio sam kako se može gledati na različito tumačenje pravnih propisa.

U razgovoru sa njim, kao predsjednikom Odbora, i drugim intelektualcima, uvidjeli smo potrebu političkog organiziranja. Taj segment nam je ostao  otvoren i njegova praznina je bilo sve vidljivija. U toj fazi našeg života teško je  bilo naći i proširiti krug istomišljenika i sagovornika. To je trajalo sve do formiranja, održavanja Osnivačke skupštine SDA. U to vrijeme, zajedno sa prim. dr. Tarikom Zukićem, prim. dr. Izetom Krehom, direktorom Borca, Mehom Čorhođićem i Adilom Lozom pokrećemo aktivnosti oko organiziranja SDA u Travniku. Podnosim policijskoj stanici pismeni zahtjev za odobrenje skupa. Komunisti su još uvjek na vlasti. Tadašnji načelnik policije Asim Fazlić, živ je može posvjedočiti, me poziva u kancelariju kod sebe i kazao mi: “ Nusret-ef. pismeno ćemo vam zabraniti skup, a vi ga održite, niko ništa neće podizimati protiv vas.“

Vođeni idejom brige za stanje naroda vodili su nas ideali koje mogu baštiniti, nositi, sanjati oni pojedinci koji o ličnom statusu i stanju ne misle. Narod se pokrenuo, politička svijest počinje dominirati kod našeg naroda. Širi se krug istomišljenika i aktivista. Organiziraju se skupovi, tribine, sijela, druženja. Narod prepoznaje zoru svjetla slobode. Na sveopću radost SDA pobjeđuje. Adil se pokazao kao vrstan pravnik i biva izabran u Izvšni odbor Općine, a nakon toga postaje kantonalni minista, te Federalni zastupnik. Uporedo sa radom u Zajednici pratimo politička, nacionalna i vjerska kretanja. Bez velikog iskustva u mobilnom stanju zatiče nas rat, ratne strahote i stradanja. Valja se snaći. Formira se Teritorijalna odbrana, različite vojne jedinice, vojske zatim Armija Bosne i Hercegovine. Prognanici stižu iz različitih gradova, a najviše iz Krajine. Humanitarna kriza postaje sve veća. Grad Travnik, jedno vrijeme biva blokiran, iz njega se nije moglo izići, niti se u njega moglo ući. Valjalo se snaći i odgovoriti svim izazovima i ostati pri pameti. U tom mandatnom periodu u Travnik su dolazili reisu-l-ulema Jakub Selimoski i predsjednik Mešihata Salih-ef. Čolaković.

Prve šehide ukopavamo u staro mezarje, blizu Ilhamijinog turbeta, u mezarju kod Hadžialibegove džamije, te kod Lukačke džamije. Na jednom od općinskih zasjedanja, bio sam jedan mandat općinski vjećnik, neki nedobronamjernik je postavio pitanje: „Otkud mezarje u parkovima“. Bilo mu je odgovoreno:“Otkud parkovi u mezarju“.

Po odobrenju Obnoviteljskog Sabora iz Sarajeva, a na osnovu Druge upute Naibskog vijeća od 28.06.1993. god, za područje Muftiluka travničkog, a radi izbora muftije, održan je Sabor i donešena odluka o izboru muftije. Organizacija, priprema i održavanje sjednice povjereno je Adilu Lozi. Davne 1936. godine dokinut je rad travničkog muftijstva. U prvo vrijeme muftijstvo je bilo smješteno u prostorijama iza robne kuće, danas je tu banka.

U to vrijeme Medresu su naselile izbjeglice i vojska. U 1994. god objekat se vraća u posjed Islamskoj Zajednici za potrebe rada Medrese. Od strane Rijaseta je imenovan Školski odbor i direktor u osnivanju. To je bilo u mandatu veoma obrazovanog i uspješnog reisu-l-uleme prof. dr. Mustafe-ef. Cerića.

Da zaključim,

sloboda i demokratski izbori su skinuli pritisak, stakleno zvono neslobode sa našeg naroda. Nismo uspjeli da se čestito pogledamo, a kamoli organiziramo, uslijedio je rat. Podsjećam da smo u najtežim trenutcima imali ideju, koja nas je vodila, viziju, kojoj smo stremili, vođu, kojeg smo slijedili, vjeru u ljudsku dobrotu i konkretan životni program. Mudri upozoravaju da odsustvo ideje, vizije, vođe i konkretnog programa povećava letargiju, nezadovoljstvo i frustraciju kod ljudi. Odsustvo, bolje kazano, nedostatak vođe, lidera, vizionara, političara, državnika unosi konfuziju, metež i dezorjentaciju kod ljudi, naroda.

Očekujem od vlasti da još bolje i predanije služe narodu i domovini. Podsjećam da se vlast savjetuje, kritikuje, pomaže i popravlja, da bi bila bolja i još uspješnija. Političke partije su svakako u ringu, međusobnoj borbi, takmičenju, svađanju, ko će više, a ko bolje slagati, optužiti, prevariti. Sve mi više liče na političku bižuteriju.

Vratimo se ideji koja nas je prvotno okupila, potvrdimo i konzumirjamo slobodu za koju su šehidi dali svoje živote. Volimo domovinu kao svoj dom, držimo državu visoko, kao što pobjednik drži osvojeni pehar visoko iznad svoje glave.

(Preporod.info)