Na današnji dan 2003. godine na ahiret je preselio i Hivzija Hasandedić, pionir savremene naučne misli

Društveno-politički tokovi na prostoru naše zemlje, izrazito u drugoj polovini dvadesetog stoljeća, na području Hercegovine kao posebnu dragocjenost  izdvojit će naučno pregnuće i doprinos rahmetli Hivzije Hasandedića.

Savremeni historičari njegov opus smatraju nultom vrijednosti od koje se počinje i s kojim završava bilo koja vrsta historijskih, kulturoloških istraživanja na području Hercegovine. U njegovim objavljenim knjigama o muslimanskoj, bošnjačkoj baštini Mostara, istočne, južne, zapadne Hercegovine, jadranskog primorja i bokokotorskog zaljeva opisana je cijela epoha civilizacijskog ustrajavanja Bošnjaka na svojim višestoljetnim ognjištima, prenosi Stav.

Dok su se glavni historijski narativi,  kroz ideološke matrice i  obrazovne sisteme, bavili napuhivanjem teza o slobodi potlačenih naroda od turskog i okupatorskog zuluma, dotle je rahmetli Hivzija revnosno bilježio doprinos domaćeg čovjeka, Bošnjaka muslimana urbanizaciji gradova, putne infrastrukture, izgradnji hanova, škola, obrazovnih zavoda, biografijama znamenitih ličnosti iz naše prošlosti, državnika, pjesnika, alima, vakifa itd…

Režimom opcrtana izdvojenost Hivzijinog naučnog rada i njegovih istraživanja doprinosila je da ga se doživljava kao osobenjaka koji izbjegava poletno proletersko društvo zagledano u iluzije komunizma u kojem se kulturno historijsko nasljeđe u Mostaru i Hercegovini doživljavalo kao strano, kao relikt tuđinske vlasti koje treba porušiti.

I rušeno je, bezočno i bjesomučno pred očima Mostaraca, bez obzira što su te objekte gradili i kroz stoljeća čuvali njihovi preci. Jer, sve što je u Mostaru izgrađeno u vrijeme osmanske uprave gradili su njegovi stanovnici.

Jedina građevina čiju je gradnju finansirao sultan bio je Stari most. I ništa više. Tako strukturiran Mostar i druga mjesta po Hercegovini, jasno je čitljivo iz Hivzijinih istraživanja, nastala su isključivo na osnovu odnosa i doprinosa domaćeg bošnjačkog stanovništva u čijim motivacijama su prepoznatljivo naglašeni islamsko učenje i bošnjačka tradicija.

Tek nakon što su bili zaokružene urbanističke cjeline i bili prepoznatljive civilizacijske vrijednosti ta naselja su se se otvarala prema drugim, susjednim kulturama i tradicijama. Jednostavno rečeno važila su kao mjesta poželjnog življenja u koja su se, kao u otvorene čaršije doseljavali pripadnici drugih naroda i drugih svjetonazora.

Stoga čude opaske u kojima se prenaglašava kako je Bosna i Hercegovina oduvijek bila multietnička i multikonfesionalna. Nedostatak materijalnih dokaza i tragova njihovog postojanja, susjedne nacionalne grupacije spočitavaju zabranama osmanske vlasti, što ni u kom slučaju nije i ne može biti tačno. Jednostavno takvih tragova nema.

Pogotovo je karakteristično da se u našem političko-idejnom košmaru danas hrvatska politika prečesto poziva na povijesno pravo na prostor bez obzira što za to nemaju nikakvog materijalnog dokaza u ne tako davnoj prošlosti. Stoga bi djela Hivzije Hasandedića morala biti osnovna literatura svim probosanskim političkim aktivistima na području Hercegovine. Jer njegova istraživanja su temeljita, tačna, precizna i utemeljena na provjerenim činjenicama, arhivskim dokumentima. I uz sve to raskošna i nepregledna.

Ozbiljni istraživači trebali bi iznova pogledati sve njegove fusnote, pročitati literaturu kojom se koristio, jer bi na taj način došli do novih saznanja i novih važnih činjenica o našoj prošlosti. U svom radu Hivzija Hasandedić je bio ograničen sa dvije objektivne prepreke. Prva je rigidni režim koji se tendenciozno unosio između redova tražeći eventualni inkriminaciju neprijateljskog djelovanja i druga format tekstova i prostora u novinama, publikacijama koje su mu redakcije mogle ponuditi. Oba ova faktora su dovoljan razlog za nova naučna traganja po Hivzijinim fusnotama. Nepregledne su. S druge strane u njima bi se pronašlo mnogo toga što je naučnoj javnosti danas nedostupno.

Rahmetli Hivzija Hasandedić bio je jedan od pionira savremene naučne misli upravo zbog činjenice da je u svim svojim radovima strogo vodio računa da koristi, danas već uobičajene metode pri izradi naučnog rada, od fusnote, analize, terenskog rada i nužnog pojašnjenja konteksta.

Gledano iz te perspektive danas se on doima kao kolosalna pojava uz obavezno divljenje kako je jedan čovjek za svog života mogao uraditi toliko, koliko ni institucije nisu. Gledano pak u hronološkom kontinuitetu historijskih kretanja u Bosni i Hercegovini, Mostaru posebno primijetit ćemo da je on bio tek logična posljedica raskošne intelektualne misli i naučnog miljea u Mostaru. Doduše, možda posljednji izdanak, ali je slijednik tog kontinuiteta.

Ne treba smetnuti s uma da se Hivzija Hasandedić u ranoj mladosti u Mostaru susretao sa rahmetli Alijom Nametkom, Husagom Ćišićem i drugim ličnostima koje su ostavile prepoznatljiv trag u našoj historiografiji. Kao što ne treba smetnuti s uma da je Mostar u prvoj polovini XX stoljeća bio svojevrsna kulturna prijestolnica bošnjačke kulturne scene, imajući na umu brojne poznate ličnosti iz naše prošlosti poput nekoliko Karabega, Džabića, Korkuta, Kabila, Bakamovića, Ćemalovića, da je Musa Ćazim Ćatić najzrelije godine svog stvaralaštva proveo upravo u ovom gradu itd. Hivzija se aktivno družio sa uglednim Mostarcima kakvi su bili muftija hafiz Omer-ef. Džabić, kadija hafiz Smail-ef. Serdarević, Bešir-ef. Pintul, kadija Mahmud ef. Udovičić, Halid Kajtaz...

Njegovi profesori na Višoj islamskoj šerijatskoj školi koju je završio nakon Gazi Husrev-begove medrese bili su Ahmed-ef. Burek, Hamdija Kreševljaković i Mehmed Handžić“. Imao je odlične prijateljske veze sa  svojim školskim kolegama Hazimom Šabanovićem, Kasimom Dobračom, Mehmedom Mujezinovićem, Mahmutom Traljićem, Smailom Balićem i dr. 

Međutim, ne treba smetnuti s uma da je Hivzija bio i praktični vjernik kojem su postulati borbe za istinu i borbe sa strpljenjem srasli sa moralnim osobinama. Vjerovatno se zbog toga uvijek i u svakoj prilici doimao kao čovjek skromne i plemenite naravi. Takav je zaista i bio. Upravo zbog te skromnosti sinovima je kazao da, kad suđeni čas dođe, njegov mezar bude na gradskom groblju, gdje se ukopavaju i ostali građani Mostara.

Također i vrijeme njegove smrti znakovito govori o toj njegovoj skromnosti. Naime, preselio je isti dan kada i prvi predsjednik RBiH rahmetli Alija Izetbegović. Kao da mu je uslišena dova da ni u tim trenucima on ne bude u prvom planu.

Otišao je s nadom da je njegov Gospodar zadovoljan njime i njegovim doprinosom očuvanju bošnjačke muslimanske svijesti u Mostaru, Hercegovini i cijeloj državi.

Tokom svog dugogodišnjeg rada rahmetli Hivzija je dobio niz značajnih nagrada i priznanja naučnih, političkih,vjerskih, državnih, republičkih i gradskih nivo, među kojima su: Nagrada 14. februar Grada Mostara, nagrada sarajevske izdavačke kuće „Veselin Masleša“, bosanskohercegovačka nagrada 27.juli, priznanje Islamske zajednice u povodu ulaska u jubilarno 15. islamsko stoljeće (1401.h.g.), orden zasluga za narod sa srebrenom zvijezdom dodijeljen ukazom predsjednika SFRJ.

Hivziji Hasandediću Univerzitet "Džemal Bijedić" je 2001. godine dodijelio titulu počasnog doktora nauka. Osim njega ovo priznanje dobila su još dvojica istaknutih naučnih radnika. Posthumno Mostarsko muftijstvo 2017.g., nakon ustanovljenja, dodijelio mu je nagradu "Fevzi Mostarac" za doprinos u istraživanju, proučavanju i prezentiranju kulturne baštine Hercegovine i afirmaciju duhovnih, opće-humanističkih i tradicijskih vrijednosti Bošnjaka Hercegovine.

Uprkos brojnim apelima proteklih godina da se njegovim imenom nazove jedna naučna, obrazovna, kulturna institucija ili nazove jedna od mostarskih ulica, po Hivziji se danas u Mostaru ne zove ništa. Možda bi, da ga se pitalo, i on tako rekao. Jer jednu cijelu epohu u kojoj je živio radio i djelovao ozbiljni naučni radnici, patriote ove zemlje po Hivziji su prepoznavali cijeli grad Mostar i cijelu Hercegovinu. Gledano iz te vizure prva asocijacija u tim krugovima kada se spomene Mostar ili Hercegovina bila je na lik i djelo Hivzije Hasandedića.

(Preporod.info)