Tragom pisma visokog predstavnika: Ulog za "stabilizaciju" i suspendiranje demokratije

Kada se ima u vidu naš kontekst, pismo Visokog predstavnika u BiH Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu otkriva aktivnu političku dinamiku koja podriva dugoročne izglede Bosne i Hercegovine. Ukratko, argumentacija koju je Schmidt iznio u pismu je u osnovi pokušaj da se očuva status quo – nakaradni politički sistem koji je postao prepreka stvarnoj demokratizaciji i evropskoj integraciji Bosne i Hercegovine.

Naprimjer, Visoki predstavnik u pismu koristi termin “multietnički karakter” Bosne i Hercegovine kao opravdanje za održavanje sistema etničkog predstavljanja u Domu naroda i Predsjedništvu zemlje. Sistem "nacionalnog ključa" proizašao iz Dejtonskog mirovnog sporazuma nije bio prikladan ni u trenutku kada je formiran, ali je bio nekakvo, privremeno i prijelazno, rješenje.

Taj okvir se i dalje zagovara u ovom pismu, ali 30 godina kasnije od njegova uspostavljanja, više nije održiv ni opravdan. Schmidtov argument – da bi promjene ovih odredbi mogle destabilizirati zemlju – čini se nije ništa drugo do doprinos manipulaciji strahom koja koristi političkim elitama u BiH. Postavlja se pitanje, da li je strah od destabilizacije opravdan kada se zna da je pravi izvor nestabilnosti upravo status quo kojeg Schmidt nastoji sačuvati? I treba se upitati je li ovo odgovor Visokog predstavnika OHR-a na sve prijetnje destabilizacijom države?

Jedan od ključnih problema Schmidtovog pisma je činjenica da on, u suštini, koketira sa secesionističkim snagama unutar BiH. Milorad Dodik i njegove ambicije za otcjepljenje RS već godinama podrivaju teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine. Schmidtova tvrdnja da bi promjene postojećih odredbi Ustava mogle izazvati sukobe daje legitimitet Dodikovim težnjama. Umjesto da, s obzirom na svoju poziciju, odlučno stane na stranu demokratizacije i evropskih standarda, tj. radi svoj posao – Schmidt ovakvim potezima podupire etničke podjele koje Dodik i slični njemu koriste kao temelj vlasti i provođenja politika koje su pogubne za BiH i, dugoročno, za region.

Iako Schmidt formalno tvrdi da se zalaže za jedinstvo BiH, njegovi postupci - poput nametanja ustavnih promjena - jasno pokazuju da je spreman žrtvovati dugoročne ciljeve u korist nečega što smatra stabilnošću, a koja je i po sadašnjem stanju vrlo upitna. Ovakvi potezi ne samo da slabe državu, već i dodatno podstiču ambicije secesionista koji koriste strah od nestabilnosti kao politički alat za mobilizaciju podrške.

Pismo, također, jasno ukazuje na jedan od temeljnih problema trenutnog ustavnog okvira u Bosni i Hercegovini – etničke kvote. Sistem etničkog predstavljanja u Domu naroda i Predsjedništvu zemlje, prema kojem su samo Bošnjaci, Hrvati i Srbi legitimni predstavnici u najvišim političkim organima, direktno krši osnovna prava građana.

Ovaj sistem je već osuđen u presudama Evropskog suda za ljudska prava u slučajevima Sejdić-Finci i Zornić. Uprkos presudama, i dalje opstaje. Schmidtovo insistiranje da bi promjene ovih odredbi bile opasne za stabilnost BiH zapravo je pokušaj da se odgodi neizbježno – nužna ustavna reforma koja bi osigurala političku ravnopravnost svih građana, bez obzira na etničku pripadnost.

Dok traje ova, još jedna, igra oko Bosne i Hercegovine nama se nameću pitanja: zašto međunarodni predstavnici, poput Schmidta, i dalje podržavaju sistem koji direktno krši evropske standarde o ljudskim pravima? Jer, postalo je očigledno, trenutni sistem ne osigurava dugoročnu stabilnost. Ili svjedočimo pokušaju da akteri međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini traže način i partnere da dozvole secesiju tj. opravdaju ulog za očuvanje prividnog mira?

Šta na to imaju kazati političke snage koje se navodno zalažu za prava i jednakost svih građana dok šutke prelaze preko ovoga? Koliko prilagođavanja misle da mogu podnijeti s obzirom da u ovom konceptu neće imati političke budućnosti? Posebno ako se uzme u obzir da će na ovome profitirati samo oni koji računaju da će potezi poput Schmidtovog u javnosti dodatno osnažiti antievropski sentiment i poljuljati povjerenje prema EU – a njima je to kako stvari trenutno stoje – vrlo zgodna prilika za još jedan mandat, da ne kažem pobjedu na budućim izborima.

Još je jedan problem sa Schmidtovim pismom.

Naime, dok evropski zvaničnici govore o integraciji BiH u Evropsku uniju, stvarnost na terenu govori drugačije. Sistem etničkog predstavljanja, koji Schmidt brani, u potpunosti je nespojiv sa evropskim standardima demokratije i ljudskih prava.

Evropska unija ne poznaje mehanizme vlasti zasnovane na etničkoj pripadnosti, već na ravnopravnosti svih građana. Ako Bosna i Hercegovina zaista teži članstvu u EU, nužno je da njen ustavni okvir bude prilagođen tim standardima. Schmidtovim pismom se od Evropskog suda traži da zanemari ove principe u korist očuvanja trenutnog sistema. Građani BiH mogu zaključiti da njihova prava mogu biti žrtvovana u ime prividne stabilnosti. A prividnim bi se mogli činiti – ukoliko međunarodni predstavnici nastave podržavati ovakav status quo – izgledi za istinsku demokratiju i integraciju građana BiH u evropsku zajednicu.

Posljedice Schmidtovog pisma Evropskom sudu bi mogle biti veoma ozbiljne po budućnost Bosne i Hercegovine. Ukoliko Sud prihvati Schmidtov argument, BiH bi nastavila funkcionisati pod neodrživim sistemom, čime bi se dugoročno učvrstile pozicije političkih lidera poput Dodika. I ne samo njegove, nego i pozicije svih koji koriste ovaj sistem kako bi održavali svoju političku moć.

Na praktičnom nivou, to bi značilo da bi građani i dalje ostali zarobljeni u strukturi koja im uskraćuje pravo da slobodno biraju svoje političke predstavnike. Bošnjaci, Hrvati i Srbi bi bili prisiljeni glasati samo za kandidate svoje etničke grupe, dok bi svi ostali građani, poput pripadnika manjina ili onih koji se etnički ne izjašnjavaju, ostali bez stvarnog političkog utjecaja. Ovaj nastavak etnokratskog sistema bi, osim što bi produbio političku nestabilnost, dodatno izolovao BiH na evropskom putu, jer EU ne može prihvatiti zemlju čiji ustav i politički sistem direktno krše osnovna načela ljudskih prava i demokratije. BiH bi ostala ilustracija, ne napretka, već neuspjeha u procesu demokratizacije.

S druge strane, ukoliko Sud odbaci Schmidtov argument i podrži presudu u korist Slavena Kovačevića, to bi moglo otvoriti vrata za ozbiljnu ustavnu reformu koja zahtijeva političku volju u BiH i među međunarodnim predstavnicima. Sudeći prema dosadašnjim potezima, ta volja je minimalna. Zbog svega ovoga salonsko "pozivanje" na poštivanje ljudskih prava više nije dovoljno. Posebno stoga što je, očito, selektivno.

Promjena sistema bi tražila promjenu u kojoj više nema mjesta za one koji profitiraju na etničkim podjelama i temeljnim podrivanjima ljudskih prava. A tvrdnje da bi "mir i suživot" mogli biti ugroženi ukoliko se odustane od postojećih etničkih mehanizama vlasti su suprotne osnovnim evropskim načelima demokratije i ljudskih prava. Da li bi Schmidt mogao pronaći sličnu praksu u bilo kojoj drugoj evropskoj zemlji? Naravno da ne bi, jer bi takav sistem bio smatran uzurpacijom demokratije.

Ono što Schmidt zaboravlja jeste da demokratija ne može biti selektivna. Ne može se jednoj grupi osigurati povlastice, dok se drugoj uskraćuje osnovno pravo na izbor i ravnopravnost. Šta se to očekuje - da će se građani zadovoljiti time da se njihova sloboda sistematski suspendira?

Građani Bosne i Hercegovine zaslužuju mnogo više od lažnih obećanja o stabilnosti. Oni zaslužuju sistem u kojem će svi biti ravnopravni građani, bez obzira na etničku pripadnost.

Vrijeme je da međunarodni predstavnici, uključujući i Schmidta, prestanu manipulirati strahom i počnu raditi u interesu stvarne demokratizacije i evropske budućnosti BiH. Bosna i Hercegovina nije igračka u rukama međunarodnih i domaćih političkih elita -njeni građani zaslužuju pravo na budućnost u kojoj će biti jednaki i slobodni.

(IIN Preporod)