Ko gradi džamije na temeljima crkava!?

Jedna od starih bosanskohercegovačkih predrasuda koje se provlače i u naše vrijeme je spočitavanje da su džamije građene na temeljima crkava. Takvih slučajeva ima širom Bosne i Hercegovine. Najčešće se takvi prigovori istaknu u procesima novog uređenja političkih odnosa između Bošnjaka i Hrvata ili između Srba i Bošnjaka. Islamska zajednica, podsjetimo se, pred početak obnove Atik džamije u Bijeljini najprije je trebala arheološkim nalazima dokazati da ispod Atik džamije nije bilo nikakve crkve. Slični pokušaji bili su i u obnovi Osman-pašine džamije u Trebinju.

Islamska zajednica u Mostaru se suočila sa sličnim tendencijama prilikom obnove džamije Ali-bega Lafe u naselju Podhum, na tzv. zapadnoj strani grada. Ozbiljni istraživači, odgovorni historičari negiraju mogućnost da je ikakva džamija izgrađena na crkvi, jer naprosto vakufname, pravne regulative o gradnji džamija, sprječavaju takve mogućnosti. Odluku da se na temeljima crkve izgradi džamija mogao je donijeti samo sultan, a on to, koliko je nama poznato, na prostoru BiH nije radio. Naprotiv, nigdje na svijetu kao u Bosni i Hercegovini udaljenost bogomolja različitih vjerskih zajednica nije bliža. Na području drugih evropskih zemalja takvo što bilo je nezamislivo. Iako su neki bošnjački naučni radnici, iz ko zna kojih razloga, pristajali citirati srpske izvore za Fethiju u Starom Teočaku, obilje dostupnih historijskih dokumenta to nedvosmisleno pobija. U minuloj deceniji izmišljanja da su džamije građene na crkvama postala su posebno česta u Mostaru. Jasno je i zašto!

Srednjovjekovni Zalik

U nedavnoj službenoj polemici između biskupa Perića i mostarskog muftije Dedovića u vezi biskupove Promemorije hrvatskom članu predsjedništva Draganu Čoviću, sa jasnim zahtjevima o tome šta je Čović obećao i šta bi trebao uraditi, gdje je muftija Dedović nedvosmisleno zatražio jednak tretman svih vjerskih zajednica i svih nacionalnih skupina u Mostaru, ponovo se „pojavila“ jedna crkva ispod jedne džamije. Nakon pisama biskupa Perića i muftije Dedovića službeno se oglasio i generalni vikar mostarske biskupije don Željko Majić kako bi pojasnio određene kontekste i namjere. No u tom pojašnjenju bezočno je spočitao muftiji Dedoviću kako je džamija u nekadašnjem Sjevernom logoru, današnjem Univerzitetsko sportsko-rekreativnom centru, napravljena, ni manje ni više, već na crkvi.

„A ne može se reći da nije bilo katolika i prije Osmanskog osvajanja i za vrijeme toga Carstva kada su brojne crkve srušene a na temeljima nekih od njih sagrađene džamije?“, pored ostalog navodi don Majić. On se ovom premisom poslužio kao povijesnom tražeći zaključak kojim će mu trebati da konstatira da je džamija u Sjevernom logoru izgrađena na crkvi. Međutim, i u relevantnim hostorijskim izvorima crkvene provinijencije za kakav se drži knjiga „Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji Cerkev V Jugoslaviji 1974.g.“ (izdavač Biskupska Konferencija Jugoslavije, Zagreb 1975.god.) crkvi nema pomena. Na stranicama od 386. do 400. stoji da na današnjem području Mostara, sve do vremena Ali-paše Rizvanbegovića, nema značajnijih katoličkih vjerskih objekata. I sama činejnica da je biskupija ovdje relativno kasno ustanovljena, a da su postojale u značajnom obimu na području Duvna i Trebinja govori zapravo o nečemu drugom, o migraciji stanovništva i o vjerskoj slobodi koju su uživali u to vrijeme. U istoj ovoj knjizi doslovno piše: „Kada je Hercegovina postala posebnim pašalukom u Turskom carstvu, zahvaljujući pomoći Ali-paše Rizvanbegovića i hercegovačkih prvaka u lomljenju bosanskog ustanka pod Husein-kapetanom „Zmajem od Bosne“ protiv sultana, odrazile su se nove prilike i na crkvenom polju. Godine 1884. povlače se iz Bosne franjevci, rodom iz Hercegovine i grade svoj prvi samostan na Širokom Brijegu (1846.g) kao središte samostalne misije, podignute 1852. na kustodiju i 1892. god. na provinciju. Paralelno s tim procesom ustanovljuje se apostolski vikarijat Hercegovine (1846.god.) i povjerava fra Rafi Barišiću (1852.) b. Apost. Vikaru „osmanlijske Bosne“, iz nje istisnutom u burnim trzavicama. Dočekan nepodijeljenim simpatijama franjevaca i naroda u Hercegovini kao i sklonošću carskog namjesnika postaje on prvim utemeljiteljem apostol. vikarijata kasnije biskupije, ostaje u uspomeni kao „čovjek koji se isticao svetim životom i veličinom svog djela“. Šematizam je (str. 390) na području Mostara registrirao sljedeće katoličke bogomolje: Crkvu sv. Petra i Pavla, ostatke rimske bazilike, dva samostana u Franjevačkom Provincijalatu i Biskupskom dvoru, 2 kapele, 9 vjeronaučnih dvorana i crkve: u Blagaju, Čapljini, Drežnici, Gabeli, Glavatičevu, Gorancima, Jablanici, Konjicu, Nevesinju, Potocima - Bijelo Polje.

Nikakvu crkvu nije primijetilo Ministarstvo hrvatskog domobranstva 1942. god.

Uprkos tome Majić dalje želi uvjeriti muftiju Dedovića da je džamija ipak izgrađena na temeljima crkve. „I evo nas u tzv. demokratskom vremenu i novom društvenom uređenju. I što imamo? Katolički vjerski objekt iz austrijskoga doba u Sjevernom logoru, nakon što ga je bezbožnička vlast pretvorila u muzej, za vrijeme posljednjega rata služio je za slavljenje sv. Mise, sada je pretvoren u džamiju, iako se znalo da je povijesno i stvarno katolički. U njemu je zatečen oltar i sve potrebito za slavlje sv. Mise; a crkva za župu od gotovo 20.000 vjernika nikako da se makne iz temelja“.

Crkvu je sad, prema Majićevoj tvrdnji, izgradila Austrougarska!?, a lokalitet je povijesno i „stvarno“ katolički.

Majić potpuno ignorira činjenicu da ja nemoguće procjenjivati vjersku pripadnost stanovnika sela mostarskog kraja u predosmansko razdoblje. Takav je slučaj i sa selom Zalik u kojem je popis iz 1468. godine, sproveden neposredno nakon osmanskog osvajanja koji je registrirao 5 domova (i 2 neoženjene osobe). Prema tome, konstrukcija ‘’katolički Zalik’’ je naučno potpuno neosnovana. Majić ignorira povijesnu činjenicu da se herceg Stjepan Kosača nije htio uključiti u nasilnu katolizaciju cijele Bosne, koju je 1459. godine provodio pretposljednji bosanski kralj Tomaš. Uz to, Herceg Stjepan (bio je Tomašev velikaš i punac) pružio je u Hercegovini utočište hereticima, tj. sljedbenicima Crkve bosanske, koji su tada protjerivani iz drugih krajeva zemlje. Majić upada u zabludu kada se bez ikakvih historijskih i arheoloških dokaza, izmišljena (srednjovjekovna) kapela može povezivati sa nekim molitvenim mjestom iz XX stoljeća. (npr. molitvenim mjestom talijanskih vojnika iz Drugog svjetskog rata, itd...)

Na skici koju je sačinila Austrougarska geodetska uprava za lokalitet Sjeverng logora na mjestu gdje se danas džamija nalazi nije bilo nikakve ucrtane zgrade. Precizna austrougarska administracija sigurno takav propust sebi ne bi dopustila. Potom treba imati na umu da je Mostar tih godina bio središte Pokreta za vakufsko-mearifsku autonomiju i da je kojim slučajem crkva napravljena u tom periodu posigurno bi bila uvršetna u dokazne popise mostarskih muslimana koje su koristili za dokazivanje opravdanog bunta.

Po ovlaštenju mostarskog muftije Salem ef. Dedovića Majiću su odgovorili Šefik ef. Čavčić, imam u Zaliku, i Ilham ef. Puce, rukovodilac službe za vjerske poslove Mostarskog muftijstva, podsjetivši don Majića da je Austrougarska vlast za vrijeme svoje vladavine po Ugovoru o zakupu uzela na korištenje dio zemlje koja je pripadala bošnjačkoj muslimanskoj porodici Abaza zbog izgradnje bivše vojne kasarne u Sjevernom logoru. Također su ga informirali da je u zemljišno - knjižnom ulošku br. 5640 k.o. Mostar parcela k.č. 2231. k.o. Mostar, na kojoj se nalazi džamija u Sjevernom logoru, označena kao dvorište, da u upisu od 2. novembra 1941. godine pored broja 2231. stoji inom spadajuća magaza. Podcrtali su da nikakvu crkvu, kapelu ili bilo kakav drugi objekat na toj parceli nije evidentirao ni Građevni ured Ministarstva hrvatskog domobranstva u Zagrebu od 21. maja 1942., kada je na temelju molbe zabilježeno da su zgrade stojeće na k.č. 2231 i na drugim k.č. u A u krugu kasarne, gdje se danas nalazi džamija, pripisane tom Ministarstvu.

Poštivanje zakona i jednakopravan tretman svih vjerskih zajednica

„Vođeni onom starom narodnom mudrošću da “onaj ko radi taj i griješi”, mi Vam ovu grešku ne uzimamo za zlo, niti nam je cilj bilo kakva rasprava ili međusobno dokazivanje. Reagirali smo čisto iz razloga da se ne bi dogodilo da ostane i najmanja nedoumica u javnosti. Napominjemo da je Islamska zajednica, na čelu sa prethodnim muftijom Seid -ef. Smajkićem i sadašnjim muftijom Salem -ef. Dedovićem, među prvima dala podršku obnovi Saborne crkve u Bjelušinama, o čemu postoje dokumenti. Mi također zagovaramo izgradnju i jevrejske sinagoge u centralnoj zoni grada. Mi nismo ni protiv nastavka gradnje započete crkve Kristova Uskrsnuća, ali tražimo da se u isto vrijeme otpočne sa izgradnjom našeg Islamskog kulturnog centra na lokalitetu Lakišića vakufa koji nam je prijeko potreban i izraz je naraslih potreba Islamske zajednice u aktuelnom vremenu. Muftija je jasno i nedvosmisleno istakao da se zalaže za jednakopravan tretman svih vjerskih zajednica u ovom gradu“, navodi se u pojašnjenjima don Majiću. Majić u svom pisanju navodi podatak kako je u posljednjem ratu na tom mjestu bio molitveni prostor katoličkih vojnika, a ne spominje da je u okviru vojne formacije tadašnjeg HVO-a, u kojem je bilo i vjernika muslimana, na isti način bio organiziran prostor za obavljanje džume namaza.

Džamija u Sjevernom logoru izgrađena je kao vakuf dr. Mahmuda Tantawija. Dr. Tantawi je inicijativi kod opštinskog Sekretarijata za obnovu za dodjelu objekta 135 u kasarni Sjeverni logor s ciljem izgradnje džamije i pratećih objekata Fondacije „Daru-l-ilm“ pokrenuo 30.6. 1995.god.

Džamija je izgrađena na osnovu relevantnih rješenja Skupštine općine Mostar, Rijaseta IZ u BiH i Ministarstva pravde FBiH.

Islamska zajednica u Mostaru, što na najilustrativniji način svjedoči 14 godina čekanja rješenja za izgradnju Islamskog centra, ma koliko joj to bilo teško poštuje važeće zakone i zajedničke institucije ma koliko ih neko ignorirao. Za poštivanje zakona i konzumiranje sloboda zalaže se i biskupski Ordinarijat, koji podcrtao je Majić, nikada nije uvjetovao ili - ne daj Bože - osporavao gradnju bilo kojoj vjerskoj zajednici.

Hasan Eminović
(Preporod)