O romanu "Kad sam bio hodža" - Uskraćivanje slobode
Proživljene patnje i strahove u svojevrsnom getu na Grbavici, gradskom naselju koje je tokom opsade Sarajeva 1992-1995. bilo u rukama i pod kontrolom agresora, Damir Ovčina uobličio je u roman intrigantnog naslova “Kad sam bio hodža” pobudivši time veliki interes javnosti i dobivši za objavljenu knjigu brojne nagrade.
Među njima je i Međunarodna nagrada ”Mirko Kovač” kao i nagrada “Hasan Kaimija.” Nesumnjivo, ova knjiga to i zaslužuje.
Kako je "getoiziran" i u tematskom smislu nakon postavljenih barikada u gradu ostao s one druge strane, akter-autor romana već zbog samog svog imena biva osuđen i prinuđen spašavati svoj život. Kao zatočenik takvog sistema i uslova kojima je bio svakodnevno izložen, on je u toj borbi za opstanak bio ponižavan i ugnjetavan na sve moguće načine. Bilježeći te dane u stanu u kojem se skrivao, zapravo, zapisivao je tako ne samo svoje nego i kolektivne užase, torture i razgradnju ljudskih psiha onih koji se samo drugačije zovu.
Ovčina čak u romanu ni ne spominje imena. Ukazujući na tu tamnu stranu zločinaca koji su sebi uzimali za pravo da ubijaju i kroje sudbinu nevinih i nedužnih, autor kao akter i svjedok tih događaja, ni jednom rečenicom ne ističe nacionalnu mržnju ili bilo kakav vid ostrašćenosti.
Čovjeku se može oduzeti kuća ili lična karta, ali njegovo tijelo i duša ne može. Čovjek pamti, a njegovo tijelo prima patnje i nastoji preživjeti nametnute tegobe. Kakve su i kolike te strahote, govori to da su po odvođenju dvojice stanara Bošnjaka od strane srpske policije, njihove supruge nisu smjele ostati u stanu nego su spavali na balkonu plašeći se da ovi opet ne dođu.
Ako već krenu i po njih, mislile su, onda bi se radije bacile, jer “nemaju se čemu nadati.” Takvo stanje postalo je toliko nesnošljivo da “čovjek više ne spava, ne jede, trese se, kaže, smrt nije ništa, ovo je mora.
Čeka da opet dođu, da ga se sjete. Kad, jedno jutro ga nema.” Ljudi su tako odvođeni na saslušanje ili već na radnu obavezu i više se nisu vraćali. Zlo je bilo na svakom koraku i budale i banditi su zavladali. Takvog stanja su i sami bili svjesni: “Sad su svi veliki Srbi a još prije godinu dana galamili su da su reformisti.” Smrt, silovanja i pljačke su postale nešto sto je bilo normalno i svakodnevno. Ovčina razgrađuje analitično nijanse emocija i reducira slike u kratkim i jezgrovitim rečenicama:
“Mrak pada na Grbavicu. Farovi od Jadranke kratko. Mitraljezi se javljaju jedan drugom od rijeke na brdu, pa u planinu. Udar granate prema trolejbuskoj stanici. Zatvorim, zaključam pa do sigurnog stana.” Pisac je duboko svjestan kako u takvom svijetu svaka stvar može biti opasna i čovjek se može izložiti neprijatnosti. Otuda, depersonalizira svoje traume i sebi kao subjektu pridaje formu udaljene slike, kao da se njega to ne dotiče.
No, Ovčina ne želi sklanjati glavu u pijesak i sebe i druge obmanjivati. On naprosto priča svoju agoniju bez uljepšavanja i njome nastoji upozoriti i uključiti svoje čitatelje. Život treba intenzivnije živjeti, ne treba biti statičan a ni paničan. Nužno je sučeliti se sa zlom, ne podleći mržnji, nego i dalje tragati za čovječnošću i pravdom. Život se i dalje odvija i teče svojim tokom. Uostalom to je čudo bosanskog otpora i bosanske književnosti.
(Selman Selhanović/IIN Preporod)
