Devedesetogodišnji Huso Pleh: Goraždanin čiju su sudbinu odredili ratovi

Devedesetogodišnji Huso Pleh: Goraždanin čiju su sudbinu odredili ratovi

Huso Pleh iz Goražda o svojih 90 godina knjigu bi mogao napisati, a za Anadolu Agency je podijelio samo dio svojih sjećanja na vrijeme u kojem ga je život nosio od prognanika do vojnika, od ratnog zarobljenika do minera, koji je gradio pruge i puteve širom bivše Jugoslavije.  

"Majka Rahima bi izjutra stavila komad kukuruze u onu torbu od botanije. Pored table od kamena i pisaljke na čemu smo pisali i računali, brisali i tako učili. Cipela nisam im'o nikad, u opancima 'putravcima' sam iš'o u školu. Zimi snijeg, dođi kući mokrih nogu, ozeb'o. Djeca mala, ja najstariji, pa sam mor'o poslije škole u drva. Nasiječem konak drva i tako imamo za tu noć da se grijemo", priča Huso, opisujući svoje djetinjstvo u siromašnoj porodici sa desetero djece u zaseoku Krčevine kod Zapljevca.

- Preplivao Drinu pred četnicima -

U školu je kilometrima pješačio, a siromaštvo težim činila je sklonost oca Juse ka alkoholu i ženama. Imao je 16 godina kada je počeo drugi svjetski rat. Goražde podijeljeno, četnici i Italijani na desnoj, ustaše i Nijemci na lijevoj obali Drine, granica NDH i velike Srbije na drvenom mostu, jedinom u Goraždu u to doba.

"Pred četnicima sam prepliv'o Drinu. Majka mi je ostala na desnoj obali, stanovala u Luci, pa ih naveče zovem. Jeste li svi živi? Jesmo. Majka pita jesam li gladan. Jesam. Onda bi donosila hranu na most, prolazila kontrole, pa se ponovo morala vraćati nazad. Takav je to život bio", priča Huso za Anadolu Agency (AA).

A onda je mobilisan. U grupi sa 150 Bošnjaka pješice je sproveden u Ustipraču, pa vozom do Alipašinog mosta u Sarajevu, u sabirni centar iz kojeg su upućeni u Zagreb.

"Tu su nas okupali i dali nam novo odijelo, sve novo. Mi smo više njemačka vojska, uče nas jezik, komandama i odatle nas otjeraju u Zemun i tu nam je obuka bila mjesec dana. To je bila Handžar divizija. Isprva smo imali one fesove zelene, pa su nam skinuli fesove, a dali nam prave kape one njemačke sa mrtvačkom glavom na čelu. Odatle nas spakuju u voz i u Nojhamer u Njemačku. Tamo smo dali zakletvu i tu su nas obučavali tri mjeseca. Onaj nam govori na njemačkom, onaj drugi prevodi, a ti stojiš i držiš ruku na srcu i ponavljaš. Tu sam dobio prve cipele u životu i bilo mi milo. Bilo je to 1943. godine, im'o sam 18 godina", kaže Huso.

Bio je šofer u 27. regimenti u Lionu u Francuskoj, 60 kilometara od obale na koju će uslijediti savezničko iskrcavanje. Nakon neuspješne pobune u gluho doba noći, tokom koje je ubijen jedan broj njemačkih oficira, Husinu regimentu, koju su činili uglavnom mobilizirani sa prostora bivše Jugoslavije, razoružale su SS trupe, priča naš sagovornik.

"Nisu nam vjerovali više. U stroj i svaki treći strijeljanje. Tako obredali dva puta. Poslije svakog petoga. I to su podmirili, a nas ostale pošalju u Dahau", sjeća se Huso.

- Dva mjeseca u logoru -

Dva mjeseca proveo je u logoru, a onda su ga oslobodili jer Huso o pobuni ništa nije znao. Nijemcima su Amerikanci već bili „pritužili“, oslobađajući francuske gradove, a i Rusi nadirali sa istoka, pa sa jedinicom odlazi u Mađarsku. Kao vozač često je bio blizu frontu, ali u borbama nikada nije učestvovao. Povlačenje je bilo neminovno, pa je njemačka vojska odlazila ka Sloveniji.

"Bježali smo pred Rusima, otpor davali samo da se njima ne predamo. Predali smo se Amerikancima i Englezima u Gracu", kaže Huso Pleh.

Oko 12.000 zarobljenika upućeno je u Rimini, Ankonu, Napulj, pa Bari.

"Niko me nije tuk'o dok nismo došli u Jugoslaviju. Iz Trsta nas je 300 prešlo u Sloveniju. Imali smo novu, englesku garderobu na sebi. Po dva para cipela. Puni rusakovi svega. Dočekali su nas partizani. To je golo, boso, izderano, jadno i čemerno, a mi k'o gospoda. Oj, kome sam se doš'o predati. Krivo nam svima bilo", s osmijehom kazuje Huso.

Prvo su im oduzeli sve što su imali, oteli odjeću, a dali pocijepanu, te ih proslijedili u Sarajevo na ispitivanje. Uz pomoć rođaka iz tadašnje UDBA-e i majke Rahime pronašao je svjedoke koji su potvrdili da u njemačku vojsku nije otišao dobrovoljno već da je silom mobilisan. Oslobođen je i u rodnim Krčevinama majku, braću i sestre pronašao kako žive u pušnici pokrivenoj sa paprati.

- Radio na izgradnji pruge Šamac-Sarajevo -

Zaposlio se 1947. godine na pruzi Šamac - Sarajevo, minirao tunele Vranduk i Zlatibor, trasu pruge Nikšić – Titograd, uz pomoć eksploziva kopao sklonište Soča kod Goražda. Opasan posao radio se na primitivan način pa je Husu znalo stijenje zatrpati, a od desetina hiljada mina koje je aktivirao u 30 godina minerskog staža danas slabije čuje.

"A, koliko sam ja tih mina upalio treb'o sam biti gluh k'o malj", priča Huso za AA.

Između Durogog svjetskog i posljednjeg rata Huso je obavljao dužnost predsjednika mjesne zajednice i u „njegovo doba“ izgrađeni su putevi prema Zapljevcu, Trebeškom brdu, Zakalju. Bio je i odbornik u Skupštini općine Goražde. U posljednjem je ratu organizirao zbrinjavanje izbjeglica iz susjednih općina.

"U bivšoj državi svaki dan očekivao si nešto novo i bolje, dok se sa današnjom politikom možeš nadati samo gorem", pojašnjava Huso.

Bilo je nezamislivo u to doba da šef u radni odnos „prekoredno“ primi brata ili rođaka, priča Huso, "dok je u Bosni danas to ustaljena praksa".

"Država sama sebi mržnju stvara. Narod se muči, pati, s kim god pričaš ima prigovor na državu i politiku. A prave države nema čim je stranac tu i od njega se očekuje naredba, zabrana, politika. Ne valja nikako", kaže 90-godišnji Goraždanin.

Ovaj devedesetogodišnjak danas je ogorčen zbog statusa velikog broja bivših boraca i invalida proteklog rata.

(Anadolu Agency)

Podijeli:

Povezane vijesti