Religijski dijalog i ekologija: Može li se zajedno za prirodu

Piše: Senada Tahirović

U vremenu kada su prirodni resursi sve više ugroženi, a voda i zemlja svedeni na robu, postavlja se pitanje uloge religijskih zajednica u Bosni i Hercegovini u zaštiti okoliša. Da li mogu zajedno ponuditi novi zamah borbi za očuvanje prirode?

"Kad se umivamo, kao da lica svoja ne mijemo vodom, već bezbrojnim valovima Božanske milosti, koji nam danonoćno pritječu!" (Enes Karić, Slovo o vodi)

Prema učenju islama, ali i drugih religija, postoji temeljna veza između duhovnosti i prirode. A ona se svakodnevno, pred našim očima, uporno i dugotrajno skrnavi. Desetljeća nesavjesnog odnosa prema prirodi ostavila su dubok trag, ne samo na prirodu, nego i na duhovnost. Pozivi da se tome stane u kraj postaju sve jasniji. Religijski autoriteti često pozivaju na etički odnos prema prirodi kao svetosti – Božijem stvaranju.

Priroda, a posebno voda, kako to piše akademik Enes Karić u esej “Slovo o vodi” u Kur’anu je spomenuta u različitim oblicima, podsjećajući nas na Božiju moć stvaranja. Također, ona nas podsjeća da Božije blagodati, poput vode ili zemlje, nisu samo instrument naših vjerskih obreda, već neodvojivi dio njih. No, čini se da smo to zaboravili. Vodi smo, naprimjer, “oduzeli” njenu metafizičku supstancu i, uz plošno razumijevanje i zaborav, prihvatili smo, poput drugih eksploatatora, vodu samo kao instrument i potrošnu robu. Da nije tako, svjedočili bismo kako aktivizam dostojan vjernika prednjači u zaštiti prirode. Glasno bi se čuo pred nasrtajima na Neretvu, Kruščicu, Plivu, Sutjesku ili Unu, koje se izgradnjom mini hidrocentrala brutalno uništavaju. Ili pred planiranom eksploatacijom litija u Srbiji.

Bosna i Hercegovina je zemlja iznimno bogata prirodnim resursima, no, također se suočava s brojnim ekološkim problemima poput zagađenja vode, degradacije šuma i gubitka biodiverziteta. Ovi izazovi ne pogađaju samo ekosisteme, već imaju duboke socijalne i ekonomske posljedice za sve građane, posebno one najranjivije bez obzira na njihovu religijsku ili etničku pripadnost. Da li je ovo trenutak da se podsjetimo šta nam naša vjera zaista govori o očuvanju prirode i zaštiti onoga što nam je Bog povjerio?

U vrijeme kada se prirodni resursi brutalno iscrpljuju i etičke norme marginalizuju pred interesima kapitala, religijske zajednice mogu postati istinski predvodnici i zagovarači zaštite okoline. Etika koju propovijedamo treba se manifestovati u konkretnim akcijama, a međureligijska saradnja u oblasti ekologije može biti značajan faktor u ovom procesu. Potencijal međureligijske saradnje za očuvanje prirodnih resursa, mogao bi služiti i kao platforma za izgradnju mira i povjerenja među različitim religijskim i etničkim zajednicama.

O ovoj temi razgovarali smo s Alenom Kristićem, teologom i zagovaračem međureligijskog dijaloga, koji vidi ekologiju kao ključni prostor za saradnju među vjernicima u BiH. On ističe da bi ovo polje moglo značajno produbiti međureligijski dijalog, čineći ga društveno-politički relevantnijim i autentičnijim u religijskom smislu. Smatra da bi zajednički napori na očuvanju okoliša – rijeka, šuma, izvora i planina – mogli pomoći u prevazilaženju nacionalističkih podjela. Kristić se nada da bi ovaj zajednički rad mogao postati prostor za izgradnju mira i pomirenja i podsjeća da nas priroda, kao Božije stvaranje u kojem je sve međusobno povezano, može podsjetiti i na našu međusobnu povezanost. Upozorava da ćemo svi opstati ili propasti zajedno. U vremenu kada kapitalizam nemilosrdno eksploatiše resurse, uključujući i naše prostore, Kristić naglašava da je krajnje vrijeme da prepoznamo prirodnu okolinu kao Božiji dar koji nas sve povezuje.

Ovaj poziv na kolektivnu akciju dolazi u trenutku kada su ekološki izazovi u Bosni i Hercegovini postali i previše očiti da bi se ignorisali. Rijeke su zagađene, šume se nemilosrdno krče, a zagađenje zraka postaje sve veći problem u urbanim sredinama. U ovom kontekstu, međureligijski dijalog i saradnja na pitanjima ekologije mogu postati ključni faktori za rješavanje problema.

Dokumenti kao osnova za ekološki dijalog

Dva važna dokumenta, Papinska enciklika Laudato Si i islamski koncept Al-Mizan: A Covenant for the Earth, pružaju ključne smjernice za religijske zajednice koje žele aktivno učestvovati u očuvanju prirodne okoline. Enciklika Laudato si, koju je papa Franjo objavio 2015. godine, poziva na “brigu za zajednički dom” i ističe povezanost između ekologije i socijalne pravde. U isto vrijeme, islamski koncept, predstavljen u dokumentu Al-Mizan, naglašava ravnotežu i odgovornost koju ljudi imaju prema Zemlji kao Božijem stvorenju.

- Na globalnoj razini, svijest da je zaštita okoline jedan međureligijski imperativ sazrijeva tek posljednjih petnaestak godina. Danas, na sreću, imamo i Al-Mizan: Savez za Zemlju, i nekako je vrijeme da to što se događa na globalnoj razini spustimo na našu lokalnu razinu - kaže Kristić, ističući važnost primjene ovih principa u Bosni i Hercegovini. Oba ova dokumenta zaslužuju veću prisutnost u našoj javnosti. I dok je Laudato Si predstavljena kroz razne projekte, dokument Al-Mizan i koncepti koje zastupa tek to trebaju biti. Profesor Kristić ističe da se na tome, u saradnji s izdavačkom kućom Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, El-Kalem, već radi.

Međureligijska saradnja na lokalnom nivou

Bosna i Hercegovina, sa svojom bogatom kulturnom i religijskom raznolikošću, predstavlja jedinstven kontekst za razvoj međureligijske saradnje na ekološkim pitanjima. Primjeri ove saradnje uključuju projekte poput Zelene Akademije, gdje su se okupili civilni ekološki aktivisti i predstavnici različitih religijskih zajednica kako bi razmotrili zajedničke načine za zaštitu prirodne okoline.

- Jedan od izazova na početku ovih inicijativa bio je prevazilaženje predrasuda i stereotipa, ali na kraju su ljudi otkrili prirodne saveznike, ljude od kojih mogu učiti. Bilo je fascinantno kada je jedna ekološka aktivistica, koja nije religiozna, rekla da je za nju najveće otkriće Akademije bilo upoznavanje sakralne, duhovne dimenzije prirode - prisjeća se Kristić.

Ovi napori su se, također, konkretizovali kroz izložbe poput creAction, koja spaja umjetnost i religiju u službi zaštite prirodne okoline. Ova izložba, koja je već putovala iz Sarajeva u Jajce, Boračko jezero, Fojnicu, Zenicu te Konjic, će i dalje biti promovirana po cijeloj državi, a kombinira snažne vizuale i duhovne poruke iz enciklike Laudato Si, pozivajući na zaštitu prirode i podizanje ekološke svijesti.

Mladi kao nositelji promjena

Jedan od najvažnijih aspekata ovih ekoloških inicijativa je uključivanje mladih. Kroz razne projekte religijskih zajednica koje provode, naprimjer, Mreža mladih Islamske zajednice, te onih poput Zelene Akademije i Škole Mira, mladi iz različitih religijskih zajednica imaju mogućnost učiti o značaju ekologije kroz prizmu religijskih učenja i aktivnog angažmana. Kristić ističe jedinstvenu ulogu religije u pružanju nade i glasa protiv nepravde u zaštiti okoliša, a to mladi imaju snagu prepoznati. Naš dom nas sve obavezuje, ali o tome treba graditi svijest. Mlade vjernike treba ohrabrivati na tom putu, a srž te priče najbolje sukusira ono što je profesor Kristić u razgovoru kazao:

- Voda je, možda, najsnažniji simbol Božije besplatne ljubavi. I ako nas išta veže to bi trebao biti stav da voda ne smije biti roba ili luksuz. Nema duhovnog, ni fizičkog života, ni za kršćane, ni za muslimane bez nje. Ali, ako voda postane zagađena, ako postane roba ili luksuz, ona više ne može biti znak Božije dobrote i milosti. Ona je, onda, znak izrabljivanja. Dakle, gdje god se brani voda, morali bismo biti u prvom redu. Jer je to pitanje i našeg duhovnog i fizičkog preživljavanja.

Kristić naglašava važnost edukacije mladih.

- Važno je da ih edukujemo kroz projekte koji kombiniraju umjetnost, religiju i praktični aktivizam kako bi razumjeli svoju odgovornost prema prirodi i društvu - ali, navodi, edukacija nije sama po sebi dovoljna.

Važno je da tome pristupamo i iz svoje vjerničke perspektive. Naš sagovornik ističe potrebu da se zapitamo o našem odnosu prema prirodnim resursima poput vode i struje, kao i prema životinjama, odjeći i modi. On naglašava da, kada to prevedemo na teološki jezik, shvatamo da su sve vrste dio božanskog kozmičkog sklada, svaka sa svojom jedinstvenom svrhom u Bogu. Gubitak bilo koje vrste predstavlja udar na samog Boga, a to je nešto o čemu često ne razmišljamo.

Izložba creAction je izvrstan primjer kako umjetnost može biti snažno sredstvo za podizanje ekološke svijesti. Ova izložba poziva na zaštitu onoga što nam je svima sveto – našeg zajedničkog doma.

- Prvi dio izložbe nas podsjeća na duhovnu, sakralnu, dimenziju prirode, dok drugi dio prikazuje konkretna mjesta gdje se priroda u BiH razara. Treći dio izložbe budi nadu i poziva na ekološko obraćenje naših religijskih zajednica - objašnjava Kristić.

No, to je samo jedna dimenzija. Iako je ova priča na samim počecima, Kristić ističe kako je sretan da svjedoči njenom rastu te da u različitim aktivnostima učestvuju mladi Bosne i Hercegovine. Naglašava da u aktivnostima u radu na međureligijskom dijalogu i ekološkom prosvjećenju kroz Centar za mirovno obrazovanje imaju podršku institucija religijskih zajednica i njihovih predstavnika na svim nivoima. Navodi kako je u te projekte uključena Frama – franjevačka mladež, Skauti – katolički izviđači te da će uskoro će biti uključeni i Rendžeri – protestanski ekološki omladinski pokret. U ove aktivnosti uključena je i Mreža mladih IZ u BiH – posebno odjeli iz Jajca, Zenice, Sarajeva, te odjel mladih iz Nahle – Tignum. Ističe saradnju sa Islamskim pedagoškim fakultetom iz Zenice.

Odgovornost jeste na institucijama države, ali briga nam je zajednička

Državne institucije su najodgovornije za brigu o javnom dobru. Politička volja i zakoni moraju biti u službi toga. No, postoje mehanizmi kojima se vlast mora podsjećati na to. Pritisak javnosti je jedan od njih. Među njima su i vjernici koje treba ohrabriti da to traže i da je to i dio njihovog vjerničkog života. Ne samo kroz pojedinačne promjene života, ekološki osvještenije, nego je važno podsjećati i da je pritisak na vlasti dio našeg vjerničkog poslanja. I u tome treba biti glasniji, prema učenjima naših religija.

Kristić podsjeća da koncept zaštićenih područja potječe iz islamske tradicije, gdje je Poslanik Muhamed, a.s., formirao prva takva područja, dok je nešto slično radio i sveti Franjo Asiški. Međutim, u Bosni i Hercegovini imamo samo nešto više od 3% zaštićenih područja, dok bi, prema preporukama Evropske unije, taj procenat trebao biti 30%. Apeluje da bi bilo sjajno kada bi religijske zajednice bile glasnici za povećanje ovog procenta barem na 10%, kao znak naše religijske i ekološke mudrosti.

Kristić naglašava da Bosna i Hercegovina ima jednu od najvećih koncentracija biodiverziteta na Balkanu, te da postoji prostor za proaktivnost u zaštiti prirode. Ističe da ekološka svijest nije prolazni trend, već povratak našim duhovnim izvorima. Kako kaže, naše religije bi trebale ponovo oživjeti svoju zelenu, božansku dimenziju jer su islamska, katolička, pravoslavna i protestantska ekoteologija izuzetno bliske i omogućavaju prostor za saradnju.

Takođe, Kristić primjećuje srodnost između sekularnih i religijskih ekoloških koncepata koji, prema njemu, dijele zajedničke korijene što dodatno otvara prostor za zajednički rad na zaštiti prirode.

Međureligijska saradnja u oblasti ekologije u Bosni i Hercegovini ima potencijal ne samo za očuvanje okoliša, već i za izgradnju bolje budućnosti za sve građane. Projekti poput izložbe creAction pokazuju kako umjetnost, vjera i mladost mogu zajednički djelovati u zaštiti prirode.

- Vrijeme je da se religijske zajednice i mladi ujedine u zaštiti našeg zajedničkog doma. Ako sada ne podignemo svoj glas, kada ćemo? - zaključuje Kristić.

(Ova publikacija je urađena uz pomoć Evropske unije. Sadržaj ove publikacije je isključiva odgovornost autorice S. Tahirović/MRV i ni u kom slučaju ne predstavlja stanovišta Evropske unije)

(IIN Preporod)