Minka - Usud žene Bošnjakinje (Pod granatama Travnika i svjetlima Granade)
Piše: Meadin Mrndžić
Roman Minka, autorice Zinete Subašić, novo je djelo pod književnim bosanskohercegovačkim nebom, u izdavaštvu Karađoz-begove medrese.
Pojavila se Minka pod ovim našim nebom baš u onim mjesecima u kojima se planski sprovela agresija na Bosnu i Hercegovinu, kao roman podsjetnik na teški usud žene Bošnjakinje, njenog naroda i njene domovine. Pojavila se Minka da progovori o agresiji na Bosnu i Hercegovinu u periodu 1992-1996. godina, o teškoj sudbini Bošnjakinje koja je rođena u vezirskom Travniku, a sa samo četiri godine – da bi ostala živa – što je bila namjera i želja njenih roditelja – dospjela na tlo Španije, u Granadu.
Minka je izraz zahvalnosti svakoj ženi koja je dala ogroman doprinos borbi i opstanku Bosne i Hercegovine tokom agresije, ali i čuvar našeg jezika, vjerskog i nacionalnog identiteta, baš kao što stoji i u samoj posveti na početku knjige i baš kao što su to i svi Bošnjaci razasuti diljem svijeta: ... ženama, tim nježnim, a hrabrim bićima što su pružile čeličan otpor u borbi za opstanak u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu i Hamzi i svim vjerskim službenicima koji mukotrpno uspostavljaju i grade džemate, čuvaju jezik od zaborava, jačaju vjerski i nacionalni identitet, ali i pružaju značajan doprinos u međureligijskom dijalogu...
Sudbina Minke je od samog njenog rođenja, pa do perioda do kojeg je autorica prati kao glavnu protagonistkinju (do tridesetih godina života) romana teška i bolna. Njeno samo rođenje, odnosno rano djetinjstvo obilježeno je ratom, agresijom, granatama, pucanjem, vojnicima... U toj agresiji poginula je njena sestra, a roditelji – da bi spasili bar jedno svoje dijete – Minku daju španskim vojnicima.
Onaj dan kad sam je dao španskim vojnicima, znao sam da je posljednji put vidim. Ali dao sam je kao što je i Musaova majka dala njega u divlje i goropadne talase rijeke Nil. Sedmerica vojnika je Minku odvelo. Dao sam je iako im ne vjerujem, ali vjerujem Allahu. Jedan od njih se zvao Augusto, on je Minku uzeo u naručje kad su pošli.[1]
Zapravo, glavni protagonist romana jeste imam Aziz, ali i on i svi ostali likovi: Naza, fra San Hose, don Augusto, Ibn Ammar, Adolf i drugi, samo su tu da bi usmjerili radnju na Minku/Moniku (ime koje je dobila od španskog vojnika) i njenu tešku sudbinu. Fabula je upravo podređena Minki, u svakom smislu i u svakoj situaciji. Prostor u kojem se odvija njen život jeste prostor Travnika (do četvrte godine) i prostor Granade (od četvrte godine, pa do dvadeset i osme godine, dokle roman prati njen život).
Pomislili bismo da Travnik i Granada nemaju ništa zajedničko. Pri prvoj pomisli kazali bismo kakve to veze imaju vezirski Travnik u jednoj "ratom pogođenoj Bosni" i Granada u grandioznoj Španiji, kakve to veze imaju protagonisti romana sa ta dva prostora i kakvu to sudbinu žena Bošnjakinja može (do)živjeti na ulicama jednog španskog grada. Baš ta dva prostora, ta dva grada i te dvije zemlje povezuje rat, protjerivanje, ubijanje, silovanje i uništavanje jednog naroda – muslimanskog ( u Španiji prije preko 500 godina, a u Bosni i Hercegovini – ako brojimo sve ratove i genocide – više puta, a posebno tokom agresije 1992-1996. godina). Baš ta dva prostora povezuje Minka/Sol (ime koje će dobiti pokrštavanjem od strane Crkve svojim dolaskom u Španiju), djevojka koja će propitivati sebe cio svoj život o tome ko je ona i šta je to čini drugačijom od ostalih.
Propitivat će Minka svoju ličnost, svoj život, svoju prirodu i temperament. Propitivat će svoje poimanje Boga, svoje vjerovanje. Otkrivat će neke nove svjetove u ljudima, za koje do određenog trenutka nije ni znala da postoje. Otkrivat će zapretene tajne historije Granade i Španije, baš kao što će to činiti i imam Aziz u potrazi za Minkom.
Začudno je koliko ove generacije ne mare za historijom Španije, a možda je začudnije što ona još misli o tome, što se često pita jesu li zidovi crkvi zaboravili glas ezana ako je zvono stoljećima prisutno. Je li kamen granadski zna onaj što je ugrađen u temelj života, kome je pripadao, šta ako je i njena crkva nosila jedan takav pečat, možda se zato odbijala njena duša koja svakako nije od ostalih, možda je Bog nju predodredio da se pobuni protiv uzurpiranja?[2] – pitala se Sol/Minka dok je tragala za životom, dok je tragala za pravdom, dok je tragala za čistotom, kako svojom tako i ljudi oko nje.
Njena sudbina je bila da doživi tragediju i traumu rata u Bosni i Hercegovini kao dijete, a kasnije i mnoge druge tragedije i traume na tlu Španije. Ona će, da bi joj se izbrisala iz sjećanja tragedija agresije i rata, biti silovana dolaskom u Španiju, i to u Crkvi od strane sveštenog lica (njenog najboljeg prijatelja fra San Hosea), a što je bilo planski rađeno od strane "Kristovih jaganjaca". Ta namjera bila je "plemenita", jer su smatrali da će se time iz Minkinog sjećanja izbrisati trauma rata i svega onoga što je doživjela u Bosni i Hercegovini. Uz to je i pokrštena u Crkvi "Svetog trojstva", gdje je i dobila ime Sol (Sunčana).
Upravo tim i takvim traumama progovaraju likovi romana. To su traume rata, silovanja, unutarnjih i vanjskih monologa koje vode likovi u romanu, a koji ne daju mira njihovoj savijesti, koji ne daju mira njihovoj duši, jer su od Boga obilježeni tim teškim, preteškim sudbinama.
Zato je roman Minka glas svih onih žena koje su doživjele tešku traumu silovanja tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Minka je glas koji se čuje umjesto svih njih, dok one u tišinama svojih života ćute svoju bol i tešku sudbinu. Ćute svoje traume i nose se sa životom onako kako znaju i umiju. Takve priče pratimo kroz likove Minke, Amele, Zibe u ovom romanu.
...nego moja Ziba, nakon što ju je on silovao u njihovoj kući u našem selu ne može više da živi u Bosni... Pa sam došao da pitam ima li kakva zemlja da nas primi, gdje su ljudi mali, gdje ne nose karirane košulje, gdje ne pričaju našim jezikom, ne bismo li ovo preživjeli?[3]
Roman je i glas i svih onih muškaraca koji su doživjeli ratne traume i danas se, godinama poslije završene agresije – bar one pucanjem i granatama – bore sa svim onim što su proživjeli ili sa emanetima koje su preuzeli, a kakav je i emanet imama Aziza, kada je obećao svom komšiji Osmanu da će, kada agresija završi, pronaći njegovu Minku i reći joj "da joj je babo". Jer, "volio bih da ima babu, a ne da čitav život bude siroče" – emanetom riječi ga zadužuje komšija Osman.
Zato će imam Aziz, nakon svih traganja za Minkom, nakon svih tegoba i iskušenja koja je prošao, u određenom trenutku, od tog preteškog tereta i emaneta – pitajući se je li ga ispunio, zavapiti da nikad više ne bude nerođene djece, velikih emaneta i dugog traženja. Neka ne bude izgubljenih ljubavi, prostranstava nevena bez mirisa, lokvi krvi po Balkanu, komšija koji ubijaju nerođene živote u nama, rovova u kojima truhnu mišići najboljih momaka, neka nikad više ne bude gladi i straha, neeksplodirane granate u mom dvorištu i ljudi što sjede u nevladinim organizacijama dok im prođe radno vrijeme. Neka nikad više ne bude rata...[4]
Autorica romana iznosi pred čitaoca i propitivanja likova o Bogu, njihovoj vjeri, životu, o naivnosti našeg naroda i zaluđenosti neprijateljom čim ga taj isti neprijatelj prestane ubijati, granatirati. Čitajući roman, osnažimo se autoricinim promišljanjima o Bogu, Njegovoj milosti nad nama, bez obzira kakva i koliko teška bila naša sudbina. Osnažimo se tim riječima vjere i s nadom u dobro koračamo uz Minku dok iščitavamo djelo. Koračamo uz tu stamenu Bošnjakinju, silovanu, ubijenu u dušu, siroče od malehna, nadajući se da će njena sudbina u određenom trenutku biti sudbina svijetlih i mirisnih cvjetova koje gaji, kao vrtlarka, u bašči imama Aziza.
Strepimo nad njenom sudbinom, kao što bismo to trebali činiti nad sudbinama svih Bošnjakinja i Bošnjaka, ma gdje oni bili. Propitujemo se, putujući s Minkom, o sudbini našeg naroda, o hrabrim borcima koji žive među nama, a koje smo tamo negdje zametnuli, o emanetu plemenitih šehida – koji, Bog zna, jesmo li i hoćemo li ispuniti, o ženama koje nose svoje traume života i životare među nama, a i ne znamo koliko su olovni i teški njihovi usudi, o našoj naivnosti da svima i svakome budemo dobri, pa makar poda se podastrli bošnjački ponos i bošnjačko dostojanstvo... Strepimo i pitamo se hoćemo li se ikada dozvati i hoćemo li imati crvenu granicu/liniju dostojanstva i ponosa, ispod koje više nikada neće ići sve gore navedeno.
Kako smo mi muslimani iz Bosne naivan narod?! Mi smo toliko željni da istina bude na našoj strani, toliko smo željni oprosta koji nam nikad nije došao ni s jedne strane; mi smo toliko željni pravde, da smatramo pravednim i najveće krvnike; mi smo toliko povrijeđeni da bismo najradije da više niko nikad ne doživi bol, zato propisujemo lijek i kome nije potreban.[5]
Minka je lijek nama. Bošnjakinjama i Bošnjacima. Lijek koji treba da probudi našu svijest i trzne nas iz učmalosti. Zarad čiste i jedine istine. Zarad usuda kojeg nosimo... Zato je autorica i piše!
[1] Zineta Subašić, Minka, OFF-SET, Mostar, 2024, str. 122. i 123.
[2] Zineta Subašić, Minka, OFF-SET, Mostar, 2024, str. 98.
[3] Ibid, 156.
[4] Ibid, 208.
[5] Zineta Subašić, Minka, OFF-SET, Mostar, 2024, str. 145.
