Prijedor: Mjesto stradanja, muke i patnje, ali i ponosa

Prijedorčani se danas prisjećaju mučenja, stradanja, ubistva kroz koja su prošli oni, a i njihovi članovi porodica. Bilo je to vrijeme straha, boli i borbe za preživljavanje. O tome šta su doživjeli Bošnjaci ovih krajeva najbolje svjedoče priče preživjelih, a jedna od njih je sudbina majke Have Tatarević iz Zecova kod Prijedora kojoj je ubijeno šest sinova.

Nimalo bolnije nisu priče drugih Bošnjaka tog kraja. Na području Zecova ubijeno je najmanje 150 civila bošnjačke nacionalnosti - u selu 69, na drugim lokacijama 20 civila, u logorima na području općine Prijedor 30 civila bošnjačke nacionalnosti, a ostali su ubijeni na drugim lokacijama i pod drugim okolnostima poslije progona.

O gnusnosti zločina govori i podatak da je najviše svjedoka Tužilaštva BiH govorilo o ubistvu žena i djece. Samo u zaseoku Gradina ubijeno ih je 32, nakon čega su tijela uklonjena u masovnu grobnicu i još uvijek nisu nađena.

Zlo je sve više uzimalo danak. Fikretu Bačiću kod Zecova je u jednom danu izgubio 29 članova porodice. I dalje traga za posmrtnim ostatcima supruge i dvoje djece. Zločin je počinjen, a zlodjelo živi, jer niko Fikretu koji svakodnevno neumorno traga po poljima, šumama, grobnicama, ne želi reći gdje su njihove kosti.

Zločinci nisu samo ubijali nevine, nego su u logorima mučili na hiljade dječaka, žena, muškaraca... U Trnopolju kod Prijedora danas se obilježena 32. godišnjice formiranja logora Trnopolje, jednog od najpoznatijih, najzloglasnijih i najmasovnijih logora na prijedorskoj regiji.

Logor Trnopolje, poznat je i po činjenici da je kroz isti, prema podacima Haškog tribunala, prošlo 23.000 logoraša, po čemu je najmasovniji logor za civile od Drugog svjetskog rata. Poznat je i po "logorašu sa žice", svjedoku u Hagu Fikretu Aliću. Otkriven je 5. augusta 1992. godine, kada su britanski reporteri i napravili fotografije izgladnjelih logoraša iza žice. Iz logora "Trnopolje" je 21. augusta izvedeno oko 200 logoraša, koji su kasnije ubijeni na lokalitetu Korićanskih stijena na Vlašiću.

Fotografija Fikreta Alića nastala u logoru Trnopolje kod Prijedora 5. augusta 1992. i koja je tih dana osvanula na naslovnicama svjetskih listova Guardian, Time, TN bila je zapravo prva istina o tadašnjim događanjima u Bosni i Hercegovini i stradanjima civila i ostalog nesrpskog stanovništva. Taj zaustavljeni trenutak užasa prijedorske kataklizme i “Čovjek sa žice”, kako je fotografija nazvana, na neki će način pomoći u zaustavljanju daljnjih stradanja i zatvaranju logora smrti. A upravo taj mršavi logoraš, “čovjek sa žice”, postat će jedan od simbola najcrnjeg razdoblja historije Bošnjaka i Bosne i Hercegovine.
Prema procjenama UN-a, logor je u jednom trenutku imao između 5000 i 6000 zarobljenika, od kojih su 300 bili djeca, 3000 žene a ostali muškarci starije dobi.

Logor su čuvali naoružani stražari, a njime je upravljao Slobodan Kuruzović.

U okviru logora formiran je čak i dječiji logor, kroz koji su prošli mnogi prijedorski mališani, među kojima je bilo i beba, od kojih su neke u njemu i rođene. Haški sud utvrdio je da je ovo bio i logor u kojem su vršena silovanja žena i djevojaka.

Nema tačnih podataka o tome koliko je ubijeno logoraša, ali je izvjesno da je iz logora 21.08.1992. godine izvedeno njih oko 200, koji su likvidirani na Korićanskim stijenama na Vlašiću.

Etničko čišćenje se nastavlja, vi nemate više u pojedinim mjesnim zajednicama sa pretežno bošnjačkim stanovništvom nijednog prvačića. Nema priznavanja statusa žrtve, sve je manje Bošnjaka, jer mladi odlaze, stariji umiru - kažu preživjeli.

Priča Prijedorčana se ne završava ni na tome. Majka Hava Tatarević, Fikret Bačić i Fikret Alić su samo pojedinci kroz čije sudbine možemo da vidimo omjer zla koji je zadesio Bošnjački narod u Prijedoru i okolnim mjestima.

Ruka zla nije zaobišla ni dr. Esada Esu Sadikovića, uglednog ljekara, specijalista za uho, grlo, nos koji je izveden 5. augusta 1992. godine iz logora Omarska s grupom logoraša i likvidiran nad jamom Hrastova glavica u općini Sanski Most. Imao je 44 godine.

- Doktora Esu niko nije mogao spasiti iz Omarske. Bio je "prejak" za njih da bi živio - govorili su prijedorski Bošnjaci.

Od egzekucije prijedorskog intelektualca i simbola ovog grada doktora Ese Sadikovića nad jamom Hrastova glavica protekle su 32 godine. Priču o tragičnoj porodičnoj sudbini, čuvanu od prijedorskih vlastodržaca, zamaglilo je vrijeme i prijeti da zauvijek ostane omotana velom tajne.
Ljekar, nekad član međunarodne organizacije “Ljekari bez granica” Eso Sadiković, s UN-ovim plavim pasošem iz logora Omarska odveden je 5. augusta 1992. godine, kada je i ubijen. Te noći u logor je došao jedan od njegove trojice najboljih prijeratnih prijatelja. Tadašnji gospodar prijedorskih života i smrti Mićo Kovačević.

Doktora Esu zločinci koji su ga ubili ni mrtvog nisu željeli ostaviti na miru. Sa željom da mu u potpunosti zametnu trag, da ga kao Bošnjaka, muslimana, uglednog Prijedorčanina, jednostavno čovjeka, zauvijek nestane, njegovu su djecu pokrstili. Sin Enis prekršten je u Filipa, a kćerka Alma u Veroniku. Međunarodni sudovi su utvrdili genocid i, iako nisu kaznili Srbiju, to će ostati pravna i historijska činjenica. Ali slučaj dr. Sadikovića je ljudska, emotivna, užasna i stravična definicija genocida u BiH.

Iako sve prijedorske žrtve jednog bezumnog vremena, njih 3.327, po ljudskim mjerilima ne zaslužuju manje pijeteta od Doktora Ese, njegov lik i djelo i 32 godine nakon smrti zrače neponovljivom energijom, koja na koru ove jadne Planete vraća priču o čudesnom čovjeku, humanisti i članu međunarodne ekipe "Ljekari bez granica".

Na današnji dan ostali smo i bez Izeta Nanića, slavnog komandanta 505. bužimske brigade V korpusa Armije RBiH.

Da nije bilo junaka Armije BiH koji su po cijenu svog života branili Bosnu i Hercegovinu, mnogi od nas doživjeli bi istu sudbinu Bošnjaka čija sudbina je na današnji dan zavijena u bol.

(A.N./Preporod.info)