O knjizi "Mogu nam uzeti život, ali ne mogu dušu" Eseta Muračevića

Svoja lična iskustva i svjedočenja o stradanju Bošnjaka u agresorskim logorima u Vogošći tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992 - 1995., novinar i književnik Eset Muračević, prenio je i uobličio u knjigu koja progovara o danima kada je zlo zavladalo a zločinci ispoljili svu svoju nemilosrdnost i mržnju.

Ono se posebno odnosilo na one nedužne i one koji su vjerovali u mir i zajednički život. No, nije tome povod bila samo spoljnja agresija koja je došla iz susjedne Srbije, nego je ona bila uzrokovana i iznutra.

Štaviše, i sam Muračević, koji je to osjetio na svojoj koži, bio je iznenađen i čudio se tolikoj mržnji komšija Srba s kojima je dojučer radio i dijelio hljeb u tvornici Pretis u Vogošći.

Međutim, zlo je samo raslo i potvrđivalo se. Tako je djevojku A.O. u jednom danu silovalo 12 njenih komšija Srba. Silovane su i M.Z. i A.Z. od silovatelja koje su predvodili Mladen Panić iz Mrakova i Velo Antić iz Svraka.

Sjedočenja kazuju i da su silovane još 23 žene iz Vogošće. Također, 4. jula 1992. g. zločinci su u naselju Tihovići mučki ubili više desetina mještana da bi njihova tijela potom stavili u automobilske gume i zapalili. Sve to govori kako su se “hrabri” vojnici-zločinci iživljavali nad nedužnim civilima, uglavnom ženama, djeci i starcima. Mnogi od žrtava su opljačkani, mučeni i za sudbine im se i danas nezna.

Pljačka društvene imovine, automobila i mašina iz UNIS-a koji su odvoženi u Srbiju posebna je priča.

Podaci koje Muračević iznosi ukazuju da je u logorima na području Vogošće tako ubijeno 400 nedužnih civila. Kao žrtva tih logora, Muračević opisuje nehumane uslove i preživljavanje zatvorenika u njima. Pogotovo su oni bili izloženi torturama i gnjevu kada bi četnici doživjeli poraz na bojnom polju.

Navodi: “U trenutku torture ne znaš šta je gore. Kad tuku tebe ili kad tuku nekog drugog. Imaš osjećaj da je lakše kad tuku tebe,” te dodaje: “Što te više tuku to i više oguglaš na batine.”

O tome govore i pojedinačna svjedočenja preživjelih, čime ova knjiga samo dobiva na svojoj dokumenatrnosti, obogaćenoj autentičnim fotografijama. Sve to ukazuje ne samo na fizičke, nego i psihičke strahote koje su provođene nad njima. Jedna od njih bila je i radna obaveza kada su logoraši korišteni kao “živi štit” na prvim borbenim linijima. Na taj način, zapravo, mnogi logoraši su odvođeni u smrt.

U knjizi su data i svjedočenja koja potvrđuju da je UNPROFOR-ov general Luis Mekenzi dolazio u logor “Kod Sonje” u koji su dovođene djevojke, iako on to demantira.

Ipak, i pored živih svjedočenja i tolikih počinjenih zlodjela, ono što knjigu čini posebnom jeste zločin učinjen nad porodicom Hasiba ef. Ramića, imama u Semizovcu.

Ne željevši ostaviti svoje džematlije, pred njegove oči zločinci pripadnici Vojske Republike Srpske su preklali četvero njegove djece: Muhameda (13 godina), Melihu (10), Ahmeda (4) i Aminu (staru svega 30 dana) da bi na kraju preklali njegovu suprugu Šefiku i njega. Knjiga Eseta Muračevića naslovljena posljednim riječima Hasiba efendije: “Mogu nam uzeti živote, ali ne mogu dušu”, ipak otkrivat će te i takve istine o zločinima i zločincima, sve do Sudnjeg dana.

(Selman Selhanović/IIN Preporod)