Od petka do petka: Jasmin Hodžić

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 26. jula do 01. augusta 2024. godine za čitatelje portala Preporod.info piše dr. sc. Jasmin Hodžić, direktor Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu.

Petak, 26. juli 2024.

Dan je počeo naprasnim buđenjem telefonskim pozivima i porukama, a ja sam bio odlučio malo odišćiliti te sam, kako to uobičajeno biva uoči petka, legao negdje tek poslije sabaha. Ipak, rutinski sam uspio riješiti dva nova mala poslovna izazova, Bogu hvala, šaleći se da je već jako dobro počeo prvi dan godišnjeg...

No, ubrzo vidjeh vijest da se radnici Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine okupljaju ispred zgrade NUB-a. Duže vrijeme već nemaju plaću i govori se o tome da će se NUBBiH zatvoriti. Baš jučer sam poslao zahtjev za CIP i ISBN za izdanje Instituta za jezik kao veoma važnu knjigu iz oblasti bosanske gramatike i na trenutak se iznova zabrinuh da se ono na šta smo već javno upozoravali možda već počelo događati – nećemo više moći objavljivati knjige, niti čitati one koje smo napisali, niti ćemo imati dostupno naše knjiško nacionalno blago koje je stvarano generacijama? Vlada ipak najavljuje podršku i svi vjerujemo da će ovo izaći na dobro...

Razbudih se, i ne htijući. Turbulentno, opet. Prisjetih se da prošli godišnji (ili ono bi pretprošli?) kao da nisam ni imao... Konačno sam na jugu, sa svojima na okupu. Djevojčice uživaju u našoj mostarskoj cvjetnoj avliji o kojoj supruga pažljivo brine baš kao i o njima. A ni meni ništa ne fali. Kad je na mejl ubrzo iz NUB-a stigao onaj CIP (te sam ga, brže-bolje proslijedio kolegi da ga obradujem i da mu mubarećleišem) konačno sam mogao da se potpuno razrahatim.

Nafriško je stigla i pošiljka iz Stoca. Mama i babo su, osim svoja umilna i topla lica i srdašca, donijeli domaćih proizvoda: crnog i bijelog grožđa i svježih smokava, jako sočne i velike neke kasne breskve, nekolika pipuna (dinje) i nekolike karpuze (lubenice). Ni ublizu ih ne možemo pratiti u ovome i prihvatamo da će oni i dalje biti ti preko kojih nam stiže opskrba. Trešnje i kajsije u našoj avliji su davno prošle, a kruške, japanske jabuke, smokve, šipci i mandarine tek treba da zriju.

Supruga je pripravila domaći sok od mente. Uživamo u hladu palme i lovorove višnje. Nije ni mnogo vruće, pa se može.

Džuma u Bijeloj džamiji, kod Sulje efendije, kome inače naše kćerkice dolaze na mektebsku pouku, iako živimo u Sarajevu. Hutba o stidu, časti, čestitosti i odijevanju. Spram ljetne žege. Na ulazu u džamiju stoji poruka iz kur'anskog ajeta koji sinovima Ademovim skreće pažnju na lijepo oblačenje prilikom obavljanja molitve, odnosno dolaska u mesdžid (v. Kur'an 7: 31).

U Stocu počinje festival Slovo Gorčina. Neki zanimljivi sadržaji...

Hadžija Šaban poslao mi je svoje zapise sa sijela kod h. hfz. Halida ef. Hadžimulića iz 1985.  

Počeh čitati – suho zlato...

Subota, 27. juli 2024.

Supruga Elmedina uz jutarnju kahvu pita kako baš to da je hadžija Šaban aktivno pisao (piše) bosanskom arebicom, kako je pisao i svoje zapise sa sijela kod hadži Hafiza, davnih osamdesetih, pitajući se je li je negdje posebno morao učiti jer nije baš da su mnogi u to vrijeme znali pisati tako... Ja podsjetim da je i Abdulah efendija (Elmedinin dedo) isto aktivno pisao arebicom i napomenem za njegov mevlud i druge primjere kako se masovno u narodu upravo iz mevluda direktno učilo s arebice, npr. iz Gaševićevog originala.

Naša ulema je čuvala arebicu, a i običan svijet.

Napomenuh kako je i babo moga ahbaba Enisa i u školi u svoju svesku pisao arebicom, samo da bi brže stigao. Sjetih se i kako je moj Ćamil efenidija za program Televizije BIR nekoć rekao da je on kao dijete prvo učio bošnjeviju, pa tedžvid. Poslije mi se potvrdilo da se ovo narodsko bošnjevija ili knjiško bosnevija odnosilo i službeno upravo na pisanje na bosanskom jeziku arebicom, pa smo našoj alhamijado literaturi već vratili ime bosnevijska (بۉسنەویيسکا) literatura. Ovih dana sam baš razmišljao o tome da moguće već postoji i objektivna okolnost da se u određenoj mjeri aktivnije vrati u život ovo naše tradicijsko pismo. Ahbab Elvir kaže da bi možda on prvi bio protiv toga, ali da nije za baciti ideja da se barem u Islamskoj zajednici javni natpisi na bosanskom jeziku počnu pisati i arebicom. Uostalom, to je već pomalo i praksa, pa tako recimo obnovljene stolačke džamije imaju natpise i na bosanskoj arebici.

Lagahnu nervozu i početni umor nakon nešto više deveranja oko zamjene vode na bazenu iza kuće popravio je domaći burek ispod sača. Elmedina se baš potrudila. Ljuljuškamo se na  novopostavljenim kućnim ljuljačkama pored bazena i jedemo burek, razumije se, rukom. Kazah joj: Najbolji do sada!

Popodne je. S najstarijom kćerkom, Umihanom, sjedim za klavijaturom i pokušavamo uhvatiti taktove ilahije Kad procvatu behari. Poslije kraćeg vremena, Umihana uspijeva. Radosni smo. Puštam je da ide za svojim poslom nakon što mi je polahko odsvirala sve tako da ja to snimim kao video, da bih i sam mogao uvježbati. Na kraju uspijevam i ja, i pravim snimak za zvukom violine koji potom radostan dijelim s prijateljima. Dobijam komentar da se osjeti sjeta u zvuku, što mi je bilo posebno važno.

Poslije akšama s djevojčicama šetnja po Mostaru. Vrućina se vratila – čak 30 stepeni, a noć je. Gužva. Brzo se vraćamo kući na ugodnijih 26.

Za kraj dana s mojim zemljakom Merisom dopisujem se preko vibera arebicom. Elmedina se ibretom ibreti.

Nedjelja, 28. juli 2024.

Tik nakon buđenja dobijam pozivnicu na javnu tribinu Vašingtonski sporazum – 30 godina poslije, koja će se ubrzo održati u Stocu. Ne znam hoću li ići. Ne znam šta da mislim o Vašingtonskom sporazumu kojim je formirana Federacija Bosne i Hercegovine. Znam da je bila planirana i konfederacija s Hrvatskom, ali da se to nije desilo. I neka nije! U konačnici, formirana je federacija „hrvatskih i bošnjačkih gradova“ u Bosni i Hercegovini, šta god to značilo. Ne znam kome je legitimno neki grad u Bosni i Hercegovini zvati hrvatskim, ali znam da i sada na ulazu u moj rodni Stolac stoji vidljiva poruka s početka devedesetih: "Dobro došli u hrvatski Stolac". To me i sad podsjeća na sarajevski natpis "Ovo je Srbija" i dopisano: "Ovo je pošta, budalo!" (Čim ima potrebe da se nešto označava novim imenom, Bog zna tu se najvjerovatnije radi o izmišljanju ili nekakvom prekrajanju...)

Isto tako znam da je formiranjem Federacije ukinut suverenitet Republike Bosne i Hercegovine i njene multietničke vlade. Također, znam da je upravo formiranje Federacije omogućilo Republiku srpsku u ostatku bh. teritorije. Prije trideset i jednu godinu u ovo vrijeme bio sam s majkom i sestrama u hrvatskom logoru za civile, a babo u zloglasnom koncentracionom logoru. Tik prije nego što će biti presuđena Haška šestorka za hrvatske zločine u Bosni i Hercegovini objavio sam roman ili knjigu ratnih priča. Knjiga već ima nekoliko izdanja, od kojih je i jedno američko. U Stocu još nije bila promocija. Ne znam hoće li i treba li i biti...

Na Slovu jučer i danas neki zanimljivi sadržaji. Izdvajam ediciju Historija Bosne i Hercegovine Instituta za historiju, recital Emira Hadžihafizbegovića Sidranov san, te sjećanje na književnika Hadžema Hajdarevića, rahmetli. Hadžem je bio vjeran ovoj manifestaciji.

Spiker najavljuje Ensara Bugarija, rođenog u Medini da će skočiti sa Starog mosta. Meni odmah toplo oko srca. Ensar je isti babo. Prošao je u finale. Finalni skok bio je bolji od prethodnog. Ocjene: 9,5 – 9,5 – 9 – 9,5 – 9,5.

Ehlimana i Umihana s drugaricom iz komšiluka slave Dan prijateljstva. Razmjenjuju poklone. Slatke su. Iznenađenje dana - puštaju mi snimak himne prijateljstva koju su same napravile. Na neku muziku na klaviru uspjele su nalijepiti i uklopiti svoje pjevanje. Zvuče odlično, dostojanstveno i svečano. Stihove je pisala Umihana (11).

Blago negoduje na male stilske izmjene koje sam predložio, mrmljajući za sebe da se tako mora hvatati u koštac s cjepidlačenjem oko (na)pisanog teksta neko kome su i babo i majka profesori bosanskog. Kažem da i ja svoje tekstove šaljem urednicima i recenzentima i da je to sasvim normalno. Iako je i bez sitnih stilskih izmjena za tu priliku pjesma izgledala odlično, ovdje objavljujem njene stihove u zavšnoj formi:

Umihana Hodžić:

HIMNA ZA DAN PRIJATELJSTVA

Od dana kad se sretosmo

pa sve do trenutka sad,

volimo se ti i ja,

bila sreća ili jad!

Pa slušaj sada glas ti moj,

još družit ćemo se mi,

do trena tog kad život nas

sam ne rastavi!

Nek život sada vodi nas

kud trebamo god mi,

dok on nas čuva zajedno,

voljet ćemo se mi!

I svake godine iznova,

Dan prijateljstva slavimo mi,

i slavit će se to ti znaj,

dok žive smo i mi!

P.S.

U prvoj strofi je umjesto "volimo se" pisalo "volili smo se". U drugoj strofi je umjesto "do trena tog kad" stajalo slično kao u prvoj "do trenutka kada". U trećoj strofi je umjesto "dok on nas čuva zajedno" stajalo slično kao u drugoj "dok on nas sam ne rastavi". U četvrtoj strofi je umjesto "iznova" stajalo "ista stvar". Umihana je, naravno, prihvatila izmjene, iako na kraju nisam siguran da su baš i bile potrebne...

Ponedjeljak, 29. juli 2024.

Iako mi je prvi neradni ponedjeljak na odmoru, dan započinjem komunikacijom s autorom nove bosanske gramatike. Knjiga je, na obostrano zadovoljstvo, odaslata prema štampariji. Bit će to vrijedno djelo, u nekoliko tomova. Na čast i autoru i bosanskom jeziku i bosnistici, ako Bog da. U ladici držim projekat slične tematike, ali malo drukčije orijentacije – Praktična bosanska gramatika zasnovana na ishodima učenja. Tek treba doći na red. Ovu manju će, izgleda – zapravo, ne izgleda, nego je već tako – preteći (će) ova veća, ozbiljnija. I neka će, i treba da je tako!

Po već utvrđenom planu starije dvije djevojčice idu sa mnom u istraživačku avanturu. Jedan od mojih novih filoloških ljubavnih entouglova – arebički natpisi na nišanima na bosanskom jeziku (otkako sam, prije četrnaest godina počeo pisati prve radove, konstantno radim istovremeno na nekoliko tema). Stolac i okolina izgleda prava oaza upravo za ovu pomalo kod nas raritetnu temu. Ranije sam znao za jedan jako zanimljiv stihovani arebički tarih na bosanskom jeziku na jednom nišanu u okolini Stoca, potom sam otkrio još njih nekoliko, a ni današnja filološka nova avantura nije prošla bez ulova. Plijen je, na prvu, bio jedan latinični tarih sličan stihovanim arebičkim za koje znam. A sve na bosanskom. U međuvremenu sam bio otkrio još nekoliko sličnih latiničnih, pa sam novim malim ulovom bio jako zadovoljan. Ipak, kad sam kod kuće detaljno pregledao sve fotografije – mubareć – otkrivam još dva bosanska arebička tariha, jedan na muškom, drugi na ženskom nišanu. Tridesete godine prošlog stoljeća.

Utorak, 30. juli 2024.

Sa sabaha jak vjetar. Plan da porodično otputujemo na jednu privatnu plažu zamijenili smo varijantom kupanja u svom kućnom bazenu. Predveče se ipak uspijevam dogovoriti s muškom rajom da odemo do stolačkog kupališta Pjene. Poslije ikindije uglavnom nema niko i imate osjećaj da je Bregava baš vaša. Raj na zemlji. Čista, s pjenušavim vodopadom, zelena, pa se osjećate kao da plivate u beskonačnoj zelenoj boci mineralne vode. Nakon jednog kupanja i malo ćaskanja s muškom ekipom, za kraj se ispisujem samo još jednim skokom – da me drži do Mostara.

Supruga i ja planiramo na mostarsku promociju posthumno objavljenog romana Envera Čolakovića – Melun. Program se održava u okviru manifestacije "Mostarsko ljeto". Organizatori dobro poznata i umilna lica. Srećemo drage ljude, među njima i direktora Narodne biblioteke i direktora Muzeja Hercegovine Mostar. Poseban susret i s uvijek zanimljivim Ajetom Arifijem, direktorom izdavačke kuće Connectum, koji je i moj izdavač.

Nekoć mi je, kako sam kaže, u prestižnoj ediciji Vrtovi, objavio kratku studiju Prilog kur'anskoj teoriji jezika i govora. Moj mali interdisciplinarni izlet u filologiju Kur'ana. Iako još nije imala zvanično javno predstavljanje, osim u nekoliko navrata medijsko, knjigu je pohvalilo već nekoliko poznatih i meni dragih bosanskih hafiza. Promocija romana Melun održava se u dvorištu gdje je nekoć bila Karađoz-begova medresa. Prekrasan pogled na Stari most. Tokom promocije – skok! A most pun publike. Publika na promociji nešto manja, ali zadovoljavajuća. Slušamo mnoge zanimljivosti koje nam prenose Ajet Arifi i prof. dr. Muhidin Džanko. Najavljeno je objavljivanje još nekoliko Čolakovićevih neobjavljenih djela. Sam Melun mi je posebno zanimljiv jer pravi uvid u život sarajevske čaršije, a u nekoliko navrata unutar romana veliča se slavna historija Bosne, koju je, bit će, Čolaković veoma dobro poznavao. Spominje i bosanski jezik i turcizme sarajevske čaršije.

Osim etapa o Bosni, meni posebno dragi pasaži o druženju s Hadži Mujagom, mogućom aluzijom na h. Mujagu Merhemića, nekadašnjeg sarajevskog mesnevihana. Poslije promocije uz druženje slušam zanimljivu zgodu kako je u Drežnici kod Mostara nekoć, ako sam dobro čuo i razumio, bilo dvanaest osoba s imenom Ibrahim Hodžić, a da je, opet ako sam dobro čuo, razumio i upamtio, šest od tih dvanaest imalo oca Huseina. Ibret.

Srijeda, 31. juli 2024.

Na samom početku novog dana primijetim i fotografišem natpis hemijskom olovkom na boku jedne stolice za trpezarijskim stolom. Jedva čitko i nevješto, piše: N I Z A M A  H O Z... i prije toga nacrtano malo srce. Valjda je trebalo pisati Nizama Hodžić, a prekinuta riječ govori ili o nevještom pisaru ili o pisaru uhvaćenom na djelu, odnosno, nedjelu. Inače, Z u Nizama je napisano naopako. Naime, ispostavilo se da je to pisala Nizamina sestra blizanka Halima, a sve kako bi podmetnula Nizami ili kako bi mama mislila da je to uradila Nizama. Nakon što je i Nizama glasno sve to potvrdila i sama uspjela zaključiti da će, od sada, kada se Halima potpiše i kao Halima, da bi opet mama mogla pomisliti da je to uradila Nizama – Halima je to iskoristila i na saksiji cvijeća se potpisla kao Halima, upravo opet s ciljem da Nizama bude okrivljena. Ne shvatamo to kao podlost, nije je ni bilo niti je ima među njima, već čisto kao igru mudrovanja i nadmudrivanja, a da tu igru znaju igrati, pokazale su već, Bogu hvala, u više navrata. Taktika duplog spina, u ovom slučaju samo prividno i djelimično uspjela, kako to sa spinovima često i biva.

Vjetar je stao i koristimo situaciju da izrealizujemo raniji nagovor ahbaba da potražimo privatnu porodičnu plažu na moru, u čemu i uspijevamo. Šaljem fotografije, da se zahvalim.  Djevojčice posebno sretne. Mlađe kući hoće da ponesu nekoliko boca slane vode, da naspu u bazen, a starije skupljaju školjke. Preko stotinu. Slažemo ih u redove 10x10, da lakše izbrojimo. Stvarno preko stotinu! Nestvarno...

Danas u dokolici uspijevam napisati prve riječi za uvod u knjigu o bosanskom jeziku i školstvu dva vijeka unazad. Ostao je još uvod i zaključak. Eto, ko nije znao, prvo se napiše sredina pa onda ova dva kraja. Sredinu, Bogu hvala, već imam (na 500 stranica).

Ahbab Enis koji se nafriško tek vratio s rađe iz Pariza i s kojim evo već nepunih godinu dana prikupljam materijal za knjigu radnog naslova Kur'anski korijeni u bosanskom jeziku, obavještava me danas da ne može da vjeruje da za korijen khā–lām–dāl (خ ل د) nemamo niti jednu riječ.

On to tako, direktno preko korijena traži naše riječi, a ja mogu samo obrnuto – nađem neki naš arabizam pa mu u slučaju da mu uspijem naći i korijen provjeravam da li se isti nalazi i u Kur'anu. Enis kaže da ćemo samo preko riječi bosanskog jezika, matematički gledano, moći razumjeti skoro pola Kur'ana ili više. Već imamo pola kur'anskih korijena. Danas ja uspijevam napraviti iskorak – dajem dva primjera za korijen koji je bio na dnevnom redu. Primjeri su: halidija (halidije) i halidijski.

Kad smo počinjali, najesen prošle godine, mislili smo da ćemo imati samo nekolike stotine primjera, ne više. Enis danas popodne javlja dvije delikatese: halidija i halidijski su nam 3999-ti odnosno 4000-ti primjer. Mislim da je pravo vrijeme da stanemo i knjigu pakujemo u korice. Ako šta izbacimo možda bude i nešto malo manje primjera. Kako god, dovoljno. I više od toga. S hajrom i berićetom, Božijim ićramom i nimetom, s dinom i imanom,  u zdravlju i rahatluku! Amin...

Četvrtak, 1. august 2024.

Rano ujutro putujem iz Mostara za Sarajevo. Hadžija Šaban i ja gostujemo u jednoj emisiji povodom izlaska iz štampe knjige kojoj potpisujem autorstvo "Bosanske kajde iz Najistana – Ilahije Šabana Gadže u duhu Mevlanine Najname s dersovima o Najnami hafiza Mehmeda Karahodžića".

Knjiga ima nekoliko imena istaknutih već na naslovnoj stranici kojima dodajemo i pokoje ime iznutra, gdje sva ta imena imaju i nečeg autorskog unutar same knjige. Zato kazah da je to knjiga kojoj potpisujem autorstvo, a moglo je biti i drukčije. Inače, počeo sam je pisati prije petnaest godina, kada sam bio napisao komentar Behara, nakon što mi se otkrilo da imaju 12, a ne 3 ili 4 strofe. Kad sam prije godinu susreo hadžiju Šabana i obećao mu poslati taj komentar, nakon što sam došao kući nisam ga mogao naći i morao sam pisati ponovo. Kako mi je rečeno da su i druge ilahije isto njegove (Ej, Vatan; Otkad se rastasmo, Zovemo Te...) ja sam tako nastavio pisati komentare. Na kraju – knjiga. Sada knjiga sadrži originalne tekstove spomenutih ilahija na jednom mjestu, i to mi je posebno drago.

Neplanski, valjda s manjkom samokontrole svijesti uslijed lagahnog umora i nenaspavanosti, izlanuh se u eter kako mladenci kad dođu kući s vjenčanja baš i ne čitaju knjige, a mi smo to radili – na stolu je bila Mevlanina Mesnevija, iz ostavštine Abdullah-ef. Maglajlije.

Zanimljivo, efendija će odigrati jednu važnu rolu u životu hadžije Šabana u vezi sa svijetom knjiga i bošnjačkom kulturnom baštinom, u vrijeme kad će ovaj biti srednjoškolac-klanjač, još u komunizmu. Mnogo godina poslije jedan mladi bračni par ulazi u svoj brak upravo na osnovu poznanstva sa studija književnosti. Njihovo djetinjstvo i mladost obilježit će ilahije Šabana Gadže za koje mnogi ne znaju ko im je autor (pa se kaže: Autor nepoznat, a autor kao da dovikuje: Pa, poznat sam! – Ali ne u značenju da je slavan kao istaknuta javna ličnost, već samo da je poznato ko je autor tih tekstova...).

Navečer smo u Tuzli gdje sam jedan od promotora nove knjige izreka hfz. Sulejmana Bugarija – Put, a ne usput. Golem ićram, a ima i bujruma. Boga mi i navale – blizu osam stotina ljudi. Red za potpisivanje knjige je bio toliki da su sami potpisi trajali jednako koliko i promocija. Kao i mnogi od nas, volim biti u bilo kojem kontaktu s hafizom Bugarijem. Da ga Gospodar ojača i osnaži na putu u kojem ni za čim neće tugovati ili na kojem se ničega neće bojati. Amin. Jedva čekam Bugarijev prijevod Kur'ana na bosanski jezik.

(Preporod.info)