Od petka do petka: Nedžad Novalić
Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.
Za sedmicu od 19. do 25. jula 2024. godine za čitatelje portala Preporod.info piše Nedžad Novalić, iz Centra za nenasilnu akciju Sarajevo, novinar i analitičar.
Petak, 19. juli 2024.
Od kad je čovjeka mjeri se i vrijeme. Kalendar je ključno pitanje i ogledalo svake civilizacije za koju do danas znamo. Iz toga se može vidjeti toliko toga, od vrijednosnog sistema jedne civilizacije do praćenja njenog uspona ili pada. Dokle je sezao u prostoru i koliko dugo je dominirao u vremenu neki kalendar skala je na kojoj hirurški precizno možemo utvrditi moć jedne zajednice.
O svemu ovome razmišljam dok su kolone automobila i višesatna čekanja na graničnim prijelazima na ulazu u Bosnu i Hercegovinu. I moja rodbina je u toj koloni. Slika je to koja se ponavlja u proljeće i zimu zbog blagdana u evropskim državama, a ljeti zbog sezone godišnjih odmora. Navikavamo se da svoje susrete, porodična okupljanja, vjenčanja i druženja usklađujemo sa Danom njemačkog jedinstva, Kraljevim danom u Nizozemskoj, Danom državnosti Austrije... Za roditelja je, razumljivo, blagdan i istinsko "crveno slovo u kalendaru" kad mu dolazi dijete. A djeca imaju neke nove kalendare, sa nekim novim praznicima ucrtanim u njima, teško prevodivim i još teže razumljivim.
Možda je jedina istinska podjela danas u Bosni i Hercegovini, a i šire, na one koji su, prihvatajući realnost, na svojim zidovima već okačili neke druge kalendare i one koji to nisu, ali su u strahu da je pitanje dana kada će morati.
Subota, 20. juli 2024.
Dovršavam čitanje odlične knjige Momčila Đorgovića "Ko je ubio Jovana Skerlića". Iako se već skoro stoljeće u historiografiji govori o "procesima dugog trajanja" (F. Braudel) pokušavajući da se fokus sa događaja pomjeri na procese koji imaju znatno duže trajanje od života i pamćenja jedne generacije, otrežnjujuće je vidjeti koliko stvari kojima danas svjedočimo su ustvari zakonitost koja traje duže od jednog stoljeća.
Tako Đorgović pokazuje da su, naprimjer, Aleksandar Vučić i njegova de facto jednopartijska vlast ustvari zakonitost, a ne izuzetak: Srbijom od 1889. vlada jedan čovjek i jedna stranka. Radikale Nikole Pašića naslijedili su komunisti koji su, uz jednu promjenu dresa 1990-ih, štafetu predali Vučićevim naprednjacima. Iz perspektive poznatog ishoda, Đinđić je ustvari klasični interregnum. BiH sad već duže od stoljeća ima, manje ili više izraženo, status nekog corpus separatuma (zasebnog tijela) kako je to definirano u vrijeme austrougarske okupacije. Ostajući uvijek između mijenjale su samo Scile i Haribde.
Možda i najbolnija spoznaja jeste da niti jedna država na ovim prostorima u više od 100 godina nije napravila popis žrtava. I to onih žrtava za koje je svaka od tih država tvrdila da su svoje živote ugradili u njene temelje. Nije to učinila ni prva ni druga Jugoslavija, nije to učinila niti jedna država nastala nakon raspada Jugoslavije. Dva svjetska i barem tri balkanska rata, nekoliko miliona ubijenih i nestalih, i niti jedan popis.
Nedjelja, 21. juli 2024.
Nikad se u BiH nije bolje živjelo. Još preciznije: Nikad toliko mnogo ljudi nije tako dobro živjelo. Ne ulazeći u kompleksna pitanja kao što su iseljavanje i koliko porastu standarda imamo zahvaliti činjenici da je zemlja opustjela, koliko standard dižu doznake dijaspore, kako je moguće da se živi sve bolje uz sve goru vlast, kako se mjeri kvalitet života, šta je sa nemalim brojem onih kojima ipak ne ide najbolje i koji jedva spajaju kraj sa krajem, opet valja ponoviti: Nikad se u BiH nije bolje živjelo.
Iako za statistiku kažu da više sakriva nego što pokazuje, statistički podaci nisu za odbaciti. Vlada FBiH nedavno je pokrenula izmjenu propisa kako bi olakšala izdavanje radnih dozvola stranim radnicima što je dokaz da je dogorjelo do nokata: Nezaposlenih nema, ili barem nema onih koji bi radili. Ali zanemarite statistiku i okrenite se oko sebe. Zanemarite i manjak majstora i enormne cijene, manjak stanova i cijene kvadrata, broj automobila i hronični nedostatak parkinga... Pogledajte koliko se putovalo i putuje i sve će vam se kazati.
Na kraju krajeva, nikada BiH nije imala liste čekanja za odlazak na hadž, ljetni aranžmani rasprodati su već na proljeće, u Antaliju i Dubai ide se kao nekada na sijelo u susjedno selo, gdje je u Hercegovini kuća pitanje je dana kad će niknuti i bazen... Žal za prohujalim vremenom liječi se po etno selima do kojih se dolazi u klimatiziranim autima sa pogonom na sva četiri točka.
I Bogu hvala da je tako. Ali otkud sveopće nezadovoljstvo i kuknjava? Je li to opreznost, grč, neka vrsta patnje taložene generacijama i nesvjesno prenošene? Što bi rekao jedan banjalučki novinar: Ubi nas kuknjava više nego promaha.
Ponedjeljak, 22. juli 2024.
Odluka Ustavnog suda BiH po apelaciji pripadnice Oružanih snaga Emele Mujanović-Kapidžije izazvala je minimalni interes javnosti iako će, nesumnjivo, imati dalekosežne posljedice. Ukratko, Ustavni sud BiH potvrdio je odluku svih ranijih instanci prema kojem je nošenje marame pripadnicima Oružanih snaga BiH zabranjeno dok su na dužnosti.
No, argumentacija Ustavnog suda BiH za bosanskohercegovačko društvo otvara toliko mnogo pitanja. Tako Ustavni sud BiH prvo maramu definiše kao isključivo vjerski simbol, iako istovremeno za nošenje brade ima razumijevanja jer se, osim vjerskog simbola, može raditi i o "modi, životnom stilu ili nekom drugom životnom opredjeljenju".
Dalje, Ustavni sud zauzima stanovište da je ograničenje u smislu zabrane nošenja marame "zakonito i ima legitiman cilj jer nošenje vjerskih obilježja u OSBiH, kao i u bilo kojoj drugoj javnoj službi, ili držanje takvih obilježja u službenim prostorijama može utjecati na zaštitu prava i sloboda drugih, uključujući mogućnost izazivanja negativnih međuljudskih odnosa".
Ovim se, suštinski širom otvaraju vrata da se marama zabrani u bilo kojoj javnoj službi ili instituciji. Treba podsjetiti da je ženama koje nose maramu prostor javnog djelovanja već itekako sužen. One ne mogu raditi u pravosuđu, nema ih u policiji, Oružanim snagama BiH, a na osnovu ove odluke Ustavnog suda BiH postoje pravni temelji da ih se i iz svih drugih javnih institucija, uključujući i obrazovanje gdje danas najveći broj žena sa maramom radi, protjera.
Zašto brada može biti modni stil, a marama ne može, da li i lično ime može biti također vjerski simbol, imali li nisko interesovanje za ovo pitanje veze sa činjenicom da je moć (kako u političkim tako i u vjerskim institucijama) dominantno u muškim rukama, samo su neka od pitanja koja se otvaraju. Valja primijetiti da se ova odluka poklapa i sa trendom protjerivanja žena iz javne sfere na koje mnogi blagonaklono gledaju kao i globalnim nastojanjem ograničavanja primarno ženskih prava. U svijetu koji se toliko mijenja možete uvijek biti sigurni da će opstati nastojanje da se ženi striktno propiše i ograniči mnogo šta.
Utorak, 23. juli 2024.
Vlada Federacije BiH ponovo je donijela uredbu kojom omogućava poslodavcima isplatu neoporezive pomoći radnicima. To je privremeno rješenje dok se čekaju sistemske promjene koje će smanjiti poresko opterećenje. Istovremeno, to je i potvrda da ova sistemska rješenja neće stupiti na snagu prije 2025. godine.
Tako će se navršiti punih deset godina prijedloga, nacrta, proračuna efekata i drugih čuda vezanih za poresku reformu u Federaciji BiH. Objavljivanje prednacrta zakona iz ove oblasti 2015. pratio sam kao novinar, a sve su prilike da ću konačno usvajanje dočekati kao penzioner.
Jednom kad se bude podvlačila crta iza ove Vlade FBiH, a vjerovatno i prethodne, njihov učinak mjerit će se samo po dvije stvari: Porezna reforma i energetska nezavisnost.
Srijeda, 24. juli 2025.
Sa mojim medresanskim profesorima Abdulgafarom Jukićem i Hajrudinom Mešićem obilazim svoj širi zavičaj, od Vlašića i Travnika, preko biljanske i kočevske doline do Zenice. Prvi put smo dan za druženje i obilazak naših zavičaja odvojili prošle godine kada smo išli da vidimo Cersku, Kušlat, Srebrenicu... Pokušavamo, uprkos obavezama, da se svako ljeto saberemo i zaputimo negdje.
Pojam učitelja imao je posebno mjesto u svakoj kulturi, to je riječ koja izaziva poštovanje. Često je srastala sa imenom ili ga u potpunosti mijenjala tako da postoje krajevi u kojima je dovoljno reći učo, ustaz, guru i da svi znaju na koga se misli. Između roditeljskog doma i svijeta, učitelji i učiteljice bili su siguran i postojan most.
Vremena se mijenjaju, danas učitelje sve više svode na puke administrativne radnike, a i učenicima sve manje treba bilo kakav most jer svoj svijet drže u ruci i vide na ekranu. Makar smo davno prešli na obalu odraslih i samim tim mnogo šta uobrazili, u močvari života lijepo je imati nekoliko sigurnih kamenova. Nemali dio ovog dnevnika protabirili smo zajedno.
Četvrtak, 25. juli 2024.
Nikada nije vladao manji interes za izbore u BiH kao za ove koji nas očekuju ove jeseni. Ni ranije nije bila pretjerana euforija kod građana o čemu svjedoči relativno niska stopa izlaznosti, ali se čini da po prvi put i same političke stranke u susret izborima idu sa minimalnim ili nikakvim elanom.
Izuzev ponekih čarkanja saopćenjima i statusima na društvenim mrežama, nema ničeg drugog na što smo navikli u izbornim godinama. Izostaju čak "predizborni" građevinski radovi, raskopavanje ulica, fotografisanje i obećanja da je rok za završetak radova već u novembru. Korona je u potpunosti promijenila predizborne kampanje (kao i toliko drugih stvari) na način da su veliki politički skupovi sa hiljadama pristalica danas nezamislivi.
Zato će biti izuzetno zanimljivo pratiti predizbornu kampanju kada ona jednom zvanično počne kao i sam odaziv birača.
(Preporod.info)
