O knjizi “Hikaje iz naših halvata” Mesuda Puške

Jedan od dokaza vjerodostojnosti i postojanja bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti sasvim sigurno jesu hikaje - poučne priče o našoj duhovnosti, kulturi i tradiciji.

Kao takve one (hikaje), zapravo, predstavljaju proces svjesnosti i bošnjačke posebnosti u odnosu na druge, hrvatsku i srpsku stranu. Otuda hikaje, nadasve, možemo shvatati i prihvatati kao bošnjačko i bosansko bavljenje sobom i svojim vrijednostima. Riječ je o usmenoj književnosti i počecima vlastitog samorazumijevanja.

Posebice je važnost i potrebu razvijanja narodne svijesti potencirao Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak uobličivši prikupljenu literarnu građu u zbornike “Narodno blago” i “Istočno blago” (1896). Na taj način afirmirane su “narodne umotvorine” kao vrijednosti koje utemeljuju bosanskomuslimansku praksu, te ističu specifičnosti bosanskog jezika. Ovakav pristup u konačnici osvijetlio je put razvoja i doprinio ponajviše autentičnosti bošnjačke književnosti.

Svoj doprinos u tom smislu, prenošenjem usmenih priča koje je mahom kao dijete slušao od svoje rahmetli majke Fatime, Mesud Puška je pretočio u knjigu pod naslovom “Hikaje iz naših halvata.” S te strane, ove priče, prenošene s koljena na koljeno, imaju prvenstvenu ulogu da prenose znanje i iskustva starijih, te na taj način odgajaju mlade generacije.

Hikaje zastupljene u ovoj zbirci tako sadrže priče iz života Božijih poslanika, progovaraju o moralnim vrijednostima i islamskom načinu življenja, ali i o životu onih sasvim običnih ljudi i iskušenjima s kojima se oni svakodnevno susreću. U njima je obilje mudrosti, poruka i pouka. Tako u priči “Znanje bez muke” dedo savjetuje mladića da odviše ne trči za dunjalukom, jer on stalno izmiče. Mnogo je bolje paziti “da ne ogriješiš, da ne učiniš kakav haram i da ne tražiš ono što ne možeš uhvatiti.”

U priči “Babin emanet” babo svjestan rasipnosti svoga sina, prije nego što će umrijeti, kazuje: ”Kad nestane para, nestane i drugara”. Kad je rasprodao sve imanje i uvjerio se u istinitost tih riječi, sin čini iskrenu teobu i prekida s lahkoumnim životom.

Svojim sinovima u priči “Posljednja očeva želja” otac će dati savjet kako se pred Allaha nose samo djela, a od dunjaluka ni čarape ne možemo ponijeti. Također, poseban savjet muderis će uputiti softi: “Kad budeš silno želio da usniješ Muhameda, alejhiselama, ti ćeš ga i usnuti” (“Iskrena želja”). Svojevrsnu fiolozofiju života prezenirat će i dedo svom unuku u priči “Dva vuka”. Govoreći o čovjekovoj duši koja je u stalnoj borbi između dobra i zla, dedo će poredeći borbu u kojoj jedan vuk u sebi nosi zlo, mržnju, laž i sl., dok drugi nosi u sebi darežljivost, blagost i skromnost, na unukovo pitanje ko će pobijediti, odgovoriti: “Pobjeđuje onaj kojeg više hranimo.”

U svakom slučaju, svaka od ovih priča detektira ljudske negativnosti i pronalazi način kako da se one prevaziđu. Naslovi priča o tome sami za sebe govore: ”Upotrebljavaj svoju pamet”, “Nikad ne odustaj”, “Uvijek govori istinu”,”Kloni se glupa insana”, “Dobro se dobrim vraća”, “S đavolom došlo, s đavolom otišlo“, “Samo je u slozi snaga” i druge.

Hikaje sakupljene u ovoj knjizi nisu samo obične priče koje nas uče dobrohotnosti, moralnosti i iskrenosti, nego su to priče koje jačaju našu vjersku svijest i traže našu samorefleksiju. Prenoseći ove hikaje njihov sakupljač Mesud Puška dakako to zahtijeva od svojih čitatelja. Rekli bismo, s pravom.

(Selman Selhanović/IIN Preporod)