Priča jednog partizana iz Kozarca o stravičnim četničkim zločinima u Rogatici
Piše: Mustafa Bećirović
Dugo je šutnja jecala na povratku iz Kozarca u subotu 20. jula 2024. godine. Možda se moja tuga najviše čula, pa me muftija, valjda da i sam izađe iz tuge, poče dozivati: "Muuujooooo, đe si bolan?"
Sjedio sam na zadnjem sjedištu, i naslonjen na dlan desne ruke, kroz zaprljana stakla, posmatrao velike i lijepe kuće s uređenim dvorištima, ukrašenim prelijepim ogradama. Same, usamljene, puste i napuštene.
Taj glas koji me je dozivao dolazio je iz neke daleke sadašnjosti u daleku prošlost u koju su me odvela sjećanja i skoro da me iz nje nije moglo ništa pomaknuti. Htio sam ostati tamo kao u svom zavičaju, u njegovoj toplini, u vremenu u kojem su zablude obećavale sretnu budućnost. Nisam se mogao odazvati niti dozvati..
Ipak, u stanju rovite duše, u nekoj vrsti razorenog "svetog trojstva" uma, tijela i duše, odazvah se muftiji Remziji i rekoh, i sam iznenađen što mi je ta misao došla u glavu:
- Karl Marks je rekao: "Historija napreduje zahvaljujući svojoj lošoj strani."
- Vidim, čitao si članak od Terry Eagletona "Odakle dolazi kultura" i "Zašto ne možemo reci istinu".
- Jesam, i nadam se da iz svoje teološke perspektive nećeš ovog mislioca proglasiti ateistom!
- Ja danas na kolektivnoj dženazi nisam osjećao nikakvu bol. Nekako me je iz ništavila spasavao jedino stid. Možda to više odgovara opisu "srozano stanje ljudskosti".
- Ako hoćete da vam otvorim dušu reći ću vam da sam jučer slučajno u arhivi pronašao dokument o dodjeli pomoći Jakubović Aidi koja je s djecom izbjegla u Zagreb, a muž ostao zarobljen. Sjećam se da više ništa nije mogla pričati. Danas smo bili na ručku u Mesdžidu u Kamičanima. Odatle je bila Aida, ili s tog kraja.. Bog zna gdje ih je oluja sudbine nastanila. Tu sam bio za ramazan prije skoro 40 godina.
Svega se sjećam. Sjećam se i Hamid-ef. Softića kojeg su ubili četnici. On je bio Imam koji je pokrivao to područje. Vrijedan i čestit.
Jednom kad smo bili na nekom velikom iftaru, naspram mene stariji čovjek jede lijevom rukom. Ja se k'o dijete zagledao u njega, a on mi reče: - Kada sam bio u partizanima, ost'o sam bez ruke. Ne prekidajući jelo i ne dižući pogled sa hrane, upita me odakle sam.
- Iz Rogatice - rekoh.
U istom momentu je spustio kašiku na bošču, uzdahnuo i dugo gledao u mene. Nekoliko puta je uzastopno izgovorio:
- Eee, moje dijete, eee moj sinko!
Lice mu se zajapurilo, a na čelu iskočila crna debela vena koja je igrala, iskakala iz svog ležišta, a krupne graške znoja su se cijedile i slijevale u mnoštvo potočića niz strmine njegovih obraza. Vidio sam da mu je plava košulja na prsima i ispod pazuha bila potpuno mokra. Vadio je lijevom rukom rubac iz džepića na crnom prsluku, brisao čelo, obraze, bradu i vrat.
Čekao sam s nestrpljenem da progovori jer se vidjelo da u njemu ima neka teška priča koju nosi cijeli život u prsima.
- Dragi moj softa, kad bi znao koliko je Rogatica stradala! Takve strahote i zla nisam cijeli rat vidio. Kad smo se spuštali niz Sjemec i tjerali četnike ispred nas, oni su iza sebe ostavljali sve popaljeno i pobijeno. Ali ono što smo u Rogatici zatekli, svi smo zanijemili. Na ulazu u samu čaršiju, uza zid jedne kuće bio je naslonjen kolac, nešto kao ražanj. Kad smo prišli vidjeli smo da su djete ispekli na ražnju. Dugo smo bili šokirani i kad smo se dovrandisali i krenuli za njima, čuli smo kako iz džamije dopire vrisak žena. Ne sjećam se koja je džamija bila, ona lijevo ili ona pri vrhu. Kad smo razvalili zakaparena vrata, imali smo šta vidjeti; mnoštvo golih mladih žena. Vrištale su i molile da ih ubijemo, jer ne mogu podnijeti sramotu i poniženje. Kasnije, kad smo ih spremili i zbrinuli ispričale su nam da su u džamiji morale stati u kolo i igrati u krug, naravno sa uperenim oružjem u njih, a oni četnici bi se po izboru iživljavali. Eto efendija, ispričah ti ovo da znaš.
Šutim, muftija, jer me je strah samih nas. Sjećanje na toliki broj ubijenih i poniženih u posljednjoj agresiji i zaborav žrtava svih ranijih agresija od istih monstruma koji u svakoj generaciji rađaju još veće monstrume. A mi kao da smo genetski kodirani da budemo naivni i da vjerujemo da će oni jednog dana postati ljudi.
U posljednjoj agresiji Rogatica je imala 1400 žrtava. Na obilježavanju sjećanja na stradale žrtve u junu svake godine jedva napunimo džamiju.
Mi nemamo sposobnost da izgradimo sebe na kolektivnoj spoznaji da monstrum e- zločince vidimo iza onog što govore u miru.
To je zato što mi u miru i komoditetu vidimo sebe kao "sopstveno djelo" i sve što radimo posvećujemo tom djelu. Izraslom i naraslom, uglavnom na budžetu, metodom ulizivanja, uljudnom i lijepom kulturnom ophođenju.
I pognute glave.
Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o
(Preporod.info)
