Turski Lužani kod Dervente ne pamte da su ikad imali hadžije, ove godine ih je dvoje

Džemat Turski Lužani kod Dervente je povratnički džemat, a njegovi vrijedni domaćini su među prvima u Republici Srpskoj obnovili svoju džamiju.

Kažu da se ne pamti da je ovaj džemat ikada imao svoje hadžije, da sa milionima drugih borave na Arefatu i obave ovu petu islamsku dužnost.

- Supruga Mirsada i ja smo prve hadžije iz našeg džemata. Moja porodica ovdje datira još iz 18 vijeka, nedavno smo obnovili nišane našeg pradjeda. Zvuči malo nevjerovatno da naš džemat nikada nije imao svog hadžiju - kaže u razgovoru za Agenciju MINA Hajrudin Nuhić, mutevelija džemata Turski Lužani.

Kaže da su se svi čudili otkud da ove godine iz Turskih Lužana neko ide na hadž.

- Naš džemat je vrijedan, aktivan i dobro organizovan, ali ne znam objasniti zašto nikada nije bilo hadžija, neshvatljivo je - kazao je Nuhić.

Htjeli su i ranije obaviti hadž, ali su se pojavljivale određene prepreke, prvo korona, pa neki zdravstveni problemi, pa onda prošle godine nije bilo dovoljno mjesta, pa su se našli na listi čekanja.

Ove godine su bili Allahovi gosti.

- Čvrst sam čovjek, ali ovo je da ne povjeruješ. Tek kada se dođe ovdje, tek onda čovjek shvati smisao svega. Pogledaš ovaj kamen u Mekki, stijene žive. Ali da toliko da srce žudi da dođe da to vidi, to je neopisivo - ispričao je Hajrudin ne skrivajući suze.

Oko Kabe su zgrade silne, kula sa satom, sve puca od betona, ali Nuhić govori koliko je uistinu velika Kaba.

- Sve ovo okolo, koliko god da je veliko, tako je malo naspram nje. Ona je tu prkosna, gorda, ja sam to tako doživio. Niko ne obraća pažnju na sve ovo okolo, svako trči da pipne Kabu. Ona je mala tu naspram svega, simbolično, onako građevinski, ali Kaba je nešto nestvarno veliko, to je nešto što ostavlja utisak - ispričao je Nuhić.

Govoreći o prvom susretu s Kabom, kaže da je potpuno sve zaboravio, šta treba učiti, kazati.

- Kažu, spusti pogled kad je vidiš, zaželi dovu da ti se ostvari. Kako ćeš, kad vidiš, zaboraviš sve. I što si htio reći, ne znaš, izgubiš se. Nikad bez emocije i bez suze nisam mogao izgovoriti telbiju, kad pogledaš prevod i sve, to je toliko teško da brdo može pomjeriti - kaže Nuhić.

Kaže da će mu trebati puno više vremena da potpuno sabere sve utiske, pa da s nekim u miru može podijeliti ono što osjeća.

Pohvalio je organizaciju, vodiče i Islamsku zajednicu, ističući kako su i to segmenti koje je potrebno analizirati da bi se uvidjela veličina cijelog događaja, organizacije i obreda koji su obavljeni.

- Ovdje je sve pomiješano, i radost i žalost što neki ljudi nisu živi da znaju da si tu i onda činiš dove za njih, a tebi drago što si tu. Kad smo pravili četvrti umranski tavaf došli smo od jemenske strane i otvori se put i većina nas iz grupe 26 je prišao Kabi i pomilovao je, bez ikakvog guranja, velik je to i poseban osjećaj. Ne mogu nikako da ne pustim suzu, to je...Ne znam, ne mogu objasniti - kazao je hadžija Nuhić.

Ističe kako je velika čast biti hadžija.

- Golema je čast biti pozvan. Ima ljudi puno bogatijih i jačih, ali nečim su okupirani i nema tog poziva - istakao je.

Govoreći o boravku u Medini, hadžija Nuhić navodi osjećaj pitomosti koji se odmah primijeti u gradu Božijeg poslanika Muhammeda a.s.

- Ovdje je sve potamam, lijepo, tiho. Za nas je ova klima malo naporna, ali džaba sve, narod ne obraća pažnju i puno je tiše i pitomije nego u Mekki, možda i zbog drugačijeg i jačeg naboja - kazao je Nuhić.

Poželio je svoje Turske Lužane i domovinu Bosnu i Hercegovinu.

- Jesam, Boga mi. Živio sam ja i vani i svaki put jedva sam čekao slobodnih pet dana. I kada idem iz Belgije za Bosnu nigdje ne stajem, a kad se vraćam, odmah se do Zagreba umorim - kazao je hadžija Hajrudin Nuhić.

(MINA)