Ministarstva obrazovanja u FBiH još se nisu pokrenula s mrtve tačke kako bi se o genocidu u Srebrenici učilo u školama

Rezolucijom o Srebrenici 11. juli proglašen je Međunarodnim danom sjećanja na genocid počinjen u ovom bh. gradu što će znatno da doprinese upoznavanju cijelog svijeta sa dešavanjima od 11. jula 1995. godine.

Bitan element rezolucije je poziv da se činjenice o genocidu u Srebrenici uvedu u obrazovne sisteme u cilju sprečavanja revizionizma i pojave genocida u budućnosti. Očekivano je da će ovo dovesti, uz predan rad udruženja koja se bave obilježavanjem genocida, dijaspore i naučnog rada koji se obavlja kroz Memorijalni centar Srebrenica, da se genocid u Srebrenici nađe u udžbenicima historije u mnogim državama u kojima to nije slučaj.

Iako je genocid u Srebrenici “najdokazivaniji genocid” u historiji, o svemu što je tada učinjeno, a počinjeni su strašni zločini, mučka ubistva žena, staraca, djece tek rođene, beba, maloljetnih muškaraca, nove generacije će moći da uče. Jer, sve je dokumentovano, dokazano i DNK analizom potvrđeno. Svaka žrtva ima svoje ime, prezime...

Budući naraštaji učit će da je ubijeno 8.327, pa i više od ove brojke, Srebreničana u samo nekoliko dana. Na hiljade njih dnevno je ubijano. Cijeli svijet koji je tada sve gledao a šutio, sada će to glasno i izgovoriti, a sve kako se više nikada i nikome ne bi slično zlo dogodilo.

Preporod.info 29.maja, sedmicu nakon što je Rezolucija usvojena, poslao je upit na adresu Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke i umjetnosti u kojem smo ih pitali da li će se od nove školske godine u udžbenicima u Federaciji BiH učiti o svemu što se desilo u Srebrenici, a što su međunarodni sudovi potvrdili. Jer za očekivati je da o zločinu prvo uče djeca čiji su sunarodnjaci, rodbina, komšije ubijani. Oni prvi bi trebali istinom da se bore protiv takvog novog zla. Do danas iz Federalnog ministarstva za obrazovanje, nauku i umjetnost nismo dobili odgovor. A pitali smo na koji način će se nova historija pisati, koliko će trebati vremena da se zna sve o stradanju jednog naroda, Bošnjaka, te da li bi to mogli očekivati već od nove školske godine koja počinje u septembru. Ako ništa, da budući naraštaji što prije nauče šta znači etničko čišćenje!

Upit smo ponovili tokom jučerašnjeg dana, te zatražili da se očituju kada možemo očekivati odgovore kako bi javnost bila informisana o aktivnostima. Do ovog momenta nikakav odgovor nismo dobili.

Odgovor nismo dobili ni iz Ministarstva za odgoj i obrazovanje KS. Očito da novi ministri nisu bili baš poletni da se ovim pitanjem pozabave neposredno nakon usvajanja Rezolucije. Jer da jesu, rekli bi da li se išta po ovom pitanju radi ili uradilo.

Šta je posao nakon donošenja Rezolucije?

U obrazovanju, ako ništa, svih ovih godina trebalo se učiti šta se desilo jednom narodu na osnovu sudskih presuda. A, ima ih, ako će se oni koji su nadležni za to pozabaviti, na desetine hiljada stranica. Iz razgovora s članovima porodica ubijenih Srebreničana, pojedinim predstavnicima udruženja žrtava, saznajemo da je bilo sastanaka s kantonalnim ministrima gdje se govorilo o izučavanju historije na način kakva se ona zaista desila ’90-tih godina u Bosni i Hercegovini, ali i dešavanjima u Srebrenici. Ipak, niko od silnih ministara nije se udostojio organizovati sastanak na kojem će se svi pojaviti, te o ovoj temi razgovarati kako bi ona što prije bila dostupna učenicima. Takav sastanak, na žalost, nije organizovalo ni Federalno ministarstvo obrazovanja.

Poražavajuće je da ni 30 godina nije bilo dovoljno da se historija ispiše i takva uči. Još više je poražavajuće to što su pojedini ministri obrazovanja koji trenutno obnašaju te funkcije u kantonima, kazali da je to posao za koji će trebati “sto godina da se uradi”.

Očito je da, dok svijet priča o rezoluciji kao historijski važnom dokumentu i događaju, oni koji bi već trebali da rade na tome da se istina širi, šute. Sramota u najmanju ruku bi bilo ako bi prije naših naraštaja prvo Nijemci ili neki drugi narodi učili o genocidu počinjenom u Srebrenici.

Ministarstva koja smo kontaktirali trebala bi umjesto da šute biti na raspolaganju sa činjenicama i lekcijama drugim državama, jer ko će nam bolje napisati od nas samih šta smo doživjeli, a šta mnogi nisu preživjeli, i kako zlo na vrijeme mora biti zaustavljeno da se ne bi ponovilo.