Svesrpski sabor i velikosrpska imagologija

U Beogradu je 8. juna ove godine održan prvi "Svesrpski sabor" na kome su učestvovali zvaničnici Srbije, entiteta RS i Srpske pravoslavne crkve. Ovo političko-folklorno-vjersko okupljanje najavljivano je već duže vrijeme i već u najavi označavano kao "Vaskršnje", ali je pomjereno zbog Rezolucije o genocidu u Srebrenici koja je 23. maja izglasana u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. Dakako, važan momenat je i prijem Kosova u Savjet Evrope. Naime, sredinom aprila, Parlamentarna skupština Savjeta Evrope usvojila je preporuku o prihvatanju prijave Kosova za članstvo u ovoj organizaciji, ali se ono uslovljava otpočinjanjem koraka za formiranje Zajednice opština sa srpskom većinom, što je kosovski premijer Aljbin Kurti eksplicitno odbio.

Ideje zamijenjene slikama

Dakle, ovo su, po svemu sudeći dva neposredna povoda koja su izazvala jedan pompezni nacionalistički imagološki vašar u glavnom gradu Srbije, gdje se na trpezama našlo svega i svačega, od rezolucije o srpskom jedinstvu, preko avio manevara, potpisivanja memoranduma saradnje između različitih sportskih i kulturno-umjetničkih društava do igranja kola i mahanja zastavama na mitingu koji je mnoge promatrače iznenadio skromnim brojem prisutnih. "Pušteni su beli golubovi koji označavaju slobodu, a velika srpska zastava razvijena je na Trgu…" pišu srbijanski tabloidi čiji se urednici i novinari natječu u pomnom praćenju svakodnevnih odlučujućih i historijskih koraka svesrpskog imagologa Aleksandra Vučića. Međutim, suštinski razlog je status državne imovine, njeno bestijalno krčmljenje i planovi za dalje rastakanje.

Očigledno je da se ovim beskrajnim propagandnim igrama želi paralizirati demokratski razvoj Bosne i Hercegovine i njene euroatlantske integracije. Otuda se ovaj fenomen "proizvodnje vijesti i priča" ponajbolje razumijeva kroz paradigme koje je krajem 1980-ih godina opisao češko-francuski pisac Milan Kundera u svom romanu Besmrtnost. Naime, Kundera uvodi koncept "imagologije", postmodernog masovno-konzumerističkog nasljednika koncepta "ideologije" iz 20. stoljeća. Ideologije su pripadale historiji, dok vladavina imagologije počinje tamo gdje historija završava. Po njemu su veliki narativi zamijenjeni lakše pamtljivim slikama svakodnevice, običnih gesta i govora koje produciraju političari. A to današnji mediji, posebno kada su upregnuti u autoritarnim režimima najbolje pokazuju. Kundera tvrdi da imagologija zapravo leži u središtu čovjekove opsjednutosti svojom besmrtnošću, pa se ljudi neprestano projiciraju kroz slike i iracionalne postupke kako bi potvrdili svoju individualnost i značaj. "Imagolozi stvaraju sisteme ideala i antiideala, sisteme koji imaju kratak vijek i koji su brzo zamijenjeni drugim, ali koji usmjeravaju naše ponašanje, naše političke nazore i estetski ukus, boju tepiha i izbor knjiga, jednako snažno kao što su nas nekad znali usmjeravati sistemi ideologa," piše čuveni češko-francuski autor Kundera.

I, doista, opseg neukusa i primitivizma u Vučićevim i Dodikovim imagološkim igrarijama podudara se sa spomenutim konceptom. Ideje su zamijenjene slikama. Naslovi i tekstovi brojnih privatnih tabloida, režimskih javnih medija, pa i objave estradnih ličnosti - svi udruženo zapravo pokazuju jednu dubinsku krizu društava koja ne uspjevaju mobilizirati dovoljno potencijala primordijalnog predatorskog identiteta. Zato su poruke Dodika i Vučića primarno okrenute srpskom čovjeku rastrganom između realnosti činjenica i laži imaginarija koje mu sa svih strana podastiru režimski plaćenici. Najbolje to ilustruju naslovi poput onog koji objavljuje portal lista Večernje novosti: "Posle Svesrpskog sabora: Sarajevo puca od muke zbog jedinstva Srba" ili pak dnevnih novina Informera: "Vučić razvalio Ambasadu SAD! Žestok odgovor američkim hejterima, sutra slede i pitanja…" Vrijedi li uopće civilizirano komunicirati s vulgarnim konstrukcijama i ciljanim izbjegavanjem da se kaže istina i suoči sa prošlošću? 

Vučićeve "poruke mira"

Ipak, u ovoj igri i nadmetanju pozitivna je stvar što su ključne države sjevernoatlantskog svijeta počele da shvataju ko je ko i ko kome "pripada" na Zapadnom Balkanu. Kao prilog ovom osvrtu donosimo samo neke od potvrđenih izjava sadašnjeg srbijanskog predsjednika koji je 1990-ih godina bio aktivni dobrovoljac učesnik u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, a kasnije generalni sekretar Srpske radikalne stranke (1993-2008), bliski saradnik presuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Ti Vučićevi stavovi se suštinski nisu promijenili, već su samo zadobili novu komunikacijsku formu u skladu s promjenjenim okolnostima. I to je sada svima u demokratskom svijetu jasno. Pokazao je to sam Vučić na sjednici Generalne skupštine UN-a 23. maja ove godine psihotičnim performansom sa srbijanskom zastavom. Rezolucija o Srebrenici je jednostavno ogolila njegove manipulacije i unatoč svim oblicima negiranja genocida, o Srebrenici se danas najviše govori upravo u Srbiji. Složit ćemo se, to je "velika pobjeda" Srbije u Ujedinjenim nacijama, samo njeno društvo još nije u stanju prepoznati tu pobjedu na pravi način. Nadat se da će to razumjeti generacije koje dolaze, jer to je jedini put u mirnu budućnost i napredak.

Ali, vratimo se "Svesrpskom saboru". Nakon što je na Trgu republike u Beogradu tog 8. maja održana ventralna manifestacija tog novog imena za velikosrpsku distopiju pod sloganom "Jedan narod, jedan sabor Srbija i Srpska zajedno” i nakon što je Vučić, kako to čini posljednje dvije decenije, uobičajeno odaslao "poruke mira" pažljivo upakovane u imagološke fraze "uvek poštujući Dejtonski mirovni sporazum i prozivajući neodgovorne inostrane faktore koji ruše Dejton" širom regiona su uslijedile brojne reakcije i odgovori od političara i javnih ličnosti. Njegov glavni bosanski ađutant predsjednik entiteta RS Milorad Dodik je ipak odigrao svoju ulogu da kaže ono što Vučić nije smio izreći, te je u žongliranju konfuznim porukama o "državnosti" entiteta RS, u svom očigledno akutnom opsesivno-kompulzivnom političkom stilu čak i neke dosadašnje krajnje sporne stvari jednostavno, pobrkao, odnosno "isporučio" kako to voli kazati srpska opozicija. Dodik je komentirajući neke odrednice "Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda" zapravo jasno ukazao kako kreatori ovog dokumenta, dakle Srbija i entitet RS, najavljuju ugrožavanje međunarodnog prava i izlaze iz evropskih političkih okvira integracije. Naprimjer, u 29. i 30. od 49 zaključaka deklaracije koju je usvojio "Svesrpski sabor" stoje opasne anketirajuće najave koje ozbiljno narušavaju suverenitet i teritorijalni integritet države Bosne i Hercegovine. Najave ujedinjenog i zajedničkog proslavljanja 15. februara kao "Dana državnosti Republike Srbije i Dana državnosti RS" su valjan osnov da država Bosna i Hercegovina traži izjašnjenje Vijeća sigurnosti UN-a i da pred međunarodnim pravosudnim institucijama tuži Srbiju za povrede ove vrste. Dakako, na ove i ostale dimenzije i opasnosti ovakvih poruka ukazali su brojni političari u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Kosovu, ali je pozitivna stvar što i predstavnici ključnih međunarodnih aktera na prostoru Zapadnog Balkana sve više uviđaju i razumiju Vučićev i Dodikov politički "ruski rulet".

Napad na Dejton i državne institucije Bosne i Hercegovine

Precizno, otrežnjujuće i blagovremeno je reagirala Ambasada Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini što je opet izazvalo bijes i pomalo prijeteću najavu odgovora Vučića. Američka ambasada je u saopćenju 10. juna, poručila da Republika srpska nije država, već entitet koji može postojati samo unutar Bosne i Hercegovine. "Zaključci usvojeni na svesrpskom saboru koji se odnose na Dejtonski mirovni sporazum i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu ukorijenjeni su u pravnim dezinformacijama i prožeti greškama", navodi se u saopćenju. Također se u reakciji Američke ambasade navodi da ti zaključci ne predstavljaju odbranu Dejtonskog mirovnog sporazuma, kako donosioci tvrde, već da su namjerni napad na taj sporazum i državne institucije Bosne i Hercegovine. "Ovo je opasno. Javne izjave zvaničnika Republike srpske, a posebno predsjednika RS-a Dodika i predsjednika Narodne skupštine Republike srpske Stevandića, o zaključcima i planovima za ‘razdruživanje’ RS-a, drugo ime za otcjepljenje, predstavljaju i napad na Dejton i na teritorijalni integritet, suverenitet i multietnički karakter Bosne i Hercegovine", navodi se u saopćenju. Iz Američke ambasade u Sarajevu su istakli da Dejtonski mirovni sporazum i Ustav BiH izričito navode da je Bosna i Hercegovina država nasljednica Republike Bosne i Hercegovine sa svojom unutrašnjom strukturom modifikovanom tako da se sastoji od dva eniteta. "Ni Dejton, ni Ustav BiH ne daju entitetima, ili bilo kom drugom poddržavnom tijelu, pravo na secesiju, ‘razdruživanje’ ili bilo koji drugi nespretni sinonim za otcjepljenje koji su izmislili zvaničnici RS-a. RS nije država i može postojati samo unutar Bosne i Hercegovine. Ona nema pravni subjektivitet izvan Bosne i Hercegovine. Dodikovi planovi i akcije dovode u opasnost mirnu, demokratsku i prosperitetnu budućnost u evroatlantskim institucijama koju građani BiH, uključujući i stanovnike RS, žele i zaslužuju", poručili su iz Američke ambasade.

Kako je i najavio, Vučić je odmah sutradan, 11. juna, zapravo otkrio suštinski razlog svesrpske halabuke koji stoji iza posljednje propagandne ofanzive, zatraživši od američkih partnera "da konkretno odgovore kako su došli do zaključka i na osnovu čega i kog akta da imovina pripada centralnim vlastima, a ne entitetima." Vučić je rekao da je "baš interesantna" bila kritika partnera iz američke ambasade u Sarajevu po pitanju "svesrpskog" sabora održanog u subotu, te u podužem videoobraćanju nastavio se baviti pravnim aspektima Dejtonskog mirovnog sporazuma. Na Vučićevo pitanje “gdje piše da imovina pripada državi, a ne entitetima, odgovor Amerikanaca je stigao promptno i koncizno: "Nema potrebe za ponovnim razmatranjem dobro dokumentovane pravne historije i sudskih presuda u vezi s državnom imovinom u Bosni i Hercegovini. "Kako je to pomoćnik državnog sekretara O'Brien naveo u svom govoru u februaru 2024. godine: 'Postoji način da se razgovara o imovini tako što će se o tome govoriti u relevantnim institucijama. Ali je polazna tačka i dalje jasna: imovina pripada državi'", navodi se u saopćenju Američke ambasade u Sarajevu. Podsjetit ćemo, u obraćanju iz februara ove godine Jamesa O'Briena, na koje se poziva Američka ambasada, ističe se da je BiH Dejtonom zadržala ulogu u međunarodnim organizacijama i sporazumima. "Godine 2001. BiH je potpisala Sporazum o pitanjima sukcesije bivše Socijalističke Federalne Republike Jugoslavije (SFRJ), koji je ratifikovala Parlamentarna skupština BiH i državnu imovinu pripisala Bosni i Hercegovini, a ne entitetima", rekao je tada O'Brien.

Nakon ove intenzivne prepiske i stotina analiza raznih “angažiranih analitičara” koji više projektuju u skladu s datim slikama, nego s realnim činjenicama, zaista je vrijeme postaviti pitanje vrijedi li uopće civilizirano komunicirati s vulgarnim konstrukcijama i lažima… Izloženost propagandnim kampanjama ove vrste očigledno je štetna posebno u društvima koja se još nisu riješila PTSP-a od agresivnih ratova i zločina koje je Srbija započela, vodila i izgubila prije tri decenije. Sada se u nedostatku oružja rat nastavio otrovnim psihološkim sredstvima - ponajviše medijskom propagandom. A od nje najviše stradaju oni koji su joj primarni konzumenti - društva i ljudi u kojima je sve više nasilja i monstruoznih zločina. Jer, kontinuirana laž i odbijanje suočavanja s avetima prošlosti ne može donijeti ništa drugo!

Ima jedna sjajna Kunderina rečenica iz gorespomenutog romana, koja bi se mogla početi primjenjivati kao mogući zdrav odgovor na svu salvu luđački sirove propagande koja se iz sata u sat emitira s desetina portala i televizija, te hiljada profila na društvenim mrežama koji su pod čvrstom kontrolom Vučićevog režima. Ta Kunderinu preporuka o imagolozima i njihovim opsesivnim lažima koje kreiraju glasi kratko: "Vijesti se slušaju kao što se popuši cigareta i zgnječi u pepeljari!"

Šta je Vučić govorio o Dejtonu neposredno nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma

Na mitingu SRS-a u Bijeljini, 23. marta 1996. okupilo se više od deset hiljada građana, a među parolama bile su i poruke: "Kad Srbi osvoje Dedinje - Knin je opet naš", "Bolje cveće na šubari, nego cvet u kosi” i "Srpski narod je uz Šešelja". Građanima se obratio i generalni sekretar radikala, poručivši da "nikada srpstvo nije bilo tako poraženo i poniženo kao što je danas". "Republiku Srpsku Krajinu, najzapadniju srpsku državu, izgubili smo zahvaljujući Miloševićevoj izdaji i kapitulaciji. Ko zna koliko srpskih gradova je dato u ruke hrvatske ustaške vojske, a da ih više niko i ne spominje. Neko malopre pomenu tu nesrećnu državnu televiziju, mi je u Beogradu zovemo Lažovizijom, pa setite se kada su poslednji put spomenuli srpski Knin, srpski Benkovac, Vojnić, Glinu, Vrgin most, Kostajnicu, Dvor, Plitvice, Slunj… Zaboravili su na to. Više Srpska Krajina ne postoji, kao da nikad nije ni postojala. Više je ni u vremenskoj prognozi ne pominju. Misle oni – Srbi su zaboravili! Misle da Srbi ne znaju šta je srpsko i da će im biti srpsko ono što im kaže crveni tiranin s Dedinja. A, uradio je posle toga još veću izdaju u Republici srpskoj. (…) Vidite šta je uradio u Dejtonu. (…) Sećate se i kada se posle svega obratio i građanima Republike Srpske, želeći da ih obraduje, pa kada je rekao - sada da vam kažem šta smo sve dobili, da krenem od zapada, a ja mislim, dobro ako baš ne može Benkovac i Obrovac, može sigurno Knin i Gračac, kad reče Milošević - dobili smo Mrkonjić Grad i Šipovo. Bezmalo centar bivše Bosne i Hercegovine! Onda kaže - a, da vam kažem šta smo dobili u Posavini, dobili smo Derventu, Modriču, Šamac i Brod. Kao da to srpska vojska već ne drži, kao da Srbi nisu i dan danas tamo, uvek bili i ostali, nikad niko drugi tamo nije ni bio! Pa, gledam i mislim - ili je on lud, ili smo svi mi ludi! Ali pre će biti da je on, jer takve laži niko drugi ne može da izgovori! I, sada hoće da napravi od svih nas poslušnike koji treba da mu se zahvaljuju za ono što je učinio u Dejtonu. Da mu kažemo - odlično si uradio, ti si najpametniji i najbolji. Nema veze što si im ostavio Drvar, Grahovo, Glamoč, Jajce, Ključ, Srbobran, Petrovac, Sanski Most, Srpsko Sarajevo, Goražde… Nema veze, ti si nama sve dobro uradio! E, ne može tako. Ne može tako! Nikada to od nas, srpskih radikala neće čuti." (Velika Srbija, april 1996.)

U nastavku vatrenog govora, Vučić u Bijeljini najavljuje izbore u Republici srpskoj i poziva okupljene da glasaju za srpske radikale, koji su "uvek bili sa svojim narodom i uvek tamo gde mu je najteže", da bi onda poentirao:

"Srpska radikalna stranka ne misli da je sve izgubljeno. Srpska radikalna stranka ne prihvata okupaciju zapadnih srpskih teritorija. Mi ćemo se boriti svim svojim snagama, najpre demokratskim i mirnim putem, da učinimo sve da ono što je srpsko - srpski Knin i srpski Jasenovac i Srpsko Sarajevo - budu u srpskoj državi! Sve za srpstvo -srpstvo ni za šta! Živeli!" (Velika Srbija, april 1996.)

Od ideje Velike Srbije i granice Karlobag – Ogulin – Karlovac - Virovitica Vučić je počeo da se ograđuje ubrzo pošto je napustio Srpsku radikalnu stranku i osnovao Srpsku naprednu stranku 2008. Tada je tvrdio - "iz mojih usta niste čuli nikada za tu granicu, nikada”. Međutim, demantuje ga snimak s početka 2000. godine, u kom izgovara sljedeće: 'Vidite da danas mnogi s podsmehom kažu: gde su vam danas Karlovac, Ogulin, Karlobag i Virovitica? To nam ova nesrpska fukara, ovi mučenici i jadnici, što onima koji su ovu zemlju bombardovali skute ljube i ruke im ljube, oni hoće da kažu - gde ste vi danas, radikali, u tim srpskim mestima. Kao da Srbi nikad nisu držali ni Karlovac, kao da na samo nekoliko kilometara od Karlobaga i Virovitice nismo bili, kao da i danas nema preko 20 posto Srba u Ogulinu. Kao da to nisu srpska mesta. Raduju se i seire tome što su ustaše okupirale srpsku zemlju i hoće i nas srpske radikale da ubede da to nije srpsko, da smo mi govorili gluposti, da mi nismo znali šta je naše, a mi ni tada ni danas nismo hteli i nećemo ništa što je tuđe. Hoćemo samo ono što je naše, srpsko, a to jesu i taj Karlobag, i Ogulin, i Karlovac, i Virovitica, i sve te srpske zemlje. I to moraju da znaju. I neka se oni stide, neka se stide ti Srbi, samo rođenjem Srbi, koji s podsmehom govore o tim srpskim mestima, o tim srpskim teritorijama.’ (Otadžbinski kongres SRS, januar 2000.)

U Velikoj Srbiji iz septembra 1997. navodi se da je više od godinu dana Aleksandar Vučić redovni komentator Radio Indeksa, u emisiji "In medios pres". U radikalskom stranačkom glasilu objavljen je Vučićev komentar iz emisije, u kom komentariše situaciju na Kosovu. "Ove nedelje usledili su novi teroristički napadi na srpsku policiju i policijske stanice na Kosovu i Metohiji. Nekome je možda čudno da se to ponavlja, kada imamo, pod znacima navoda, jake policijske snage u tom delu naše države. Meni to ne predstavlja nikakvo iznenađenje, pre svega zato što je očigledno da Šiptari nisu bili spremni na takve metode borbe protiv države Srbije i srpskog naroda - te da iza njih direktno stoji Stejt Dipartment i njihove obaveštajne službe, očigledno da im oni daju logističku podršku i pomoć za svaki od tih napada i da je cilj tih napada politički cilj, a on je, pre svega taj da se vrši žestok pritisak na Srbe, da se oni zaplaše, da ponovo počnu da se prave straže u srpskim selima na Kosovu i Metohiji, i onda će se pojaviti ‘veliki spasilac’ Slobodan Milošević, koji će reći - evo vam, gotovo konfederalna jedinica Kosovo i Metohija, samo da vi ostanete u našoj Jugoslaviji. Imat ćete sva prava, svu državnost, maksimalan suverenitet, svoje teritorije, samo prestanite s terorističkim napadima. Onda će, u nekom novom Dejtonu, reći – evo, postigli smo najviše što se moglo postići, važno da je naš narod siguran i bezbedan. To je opasna i opaka taktika zapadnih moćnika, koju pokušavaju da sprovedu uz pomoć predsednika Srbije Slobodana Miloševića. Od jednog zapadnog diplomate sam čuo da je bilo dogovora da se sastanu Rugova i Milošević, ali da je minimum onoga na čemu Rugova insistira "nezavisnost Kosova", dok je Milošević u startu nudio autonomiju iz ’74. godine…" (Velika Srbija, septembar 1997.)

(Odlomci iz teksta "Šta si radio u ratu, Predsedniče Aleksandar Vučić?", Istinomer.rs od 11. juna, 2021. godine https://www.istinomer.rs/analize/sta-si-radio-u-ratu-predsednice/ )

(IIN Preporod)