Učenjem Ja-sina i hatma dove obilježena 32. godišnjica zločina nad bošnjačkim stanovništvom u Odžaku kod Nevesinja

U prisustvu velikog broja raseljenih Bošnjaka iz Nevesinja, delegacija iz javnog i društvenog života u Hercegovini danas je obilježena 32. godišnjica stradanja civilnog stanovništva.

Centralnom programu kod spomen-obilježja u Kljunima prethodio je marš mira na relaciji Mostar-Sopilja-Kljuna i niz manjih vjerskih programa u nevesinjskim selima.

Pred podne namaz u subotu je proučen Ja-sin i poklonjena hatma dova nedužno ubijenim civilima u Odžaku, gdje je 16. junu 1992. godine na svirep način ubijeno devet starijih osoba, tri u mlađim, a ostale u poznim starosnim godinama.

- Nije bilo razmišljanja kod dušmanina koliko su stari i nemoćni, a većina ih je bila između 60 i 90 godina, nije im bilo bitno kojeg su pola, da li su vojno sposobni ili ne, za njih je bilo presudno da su Bošnjaci, musliman i da ih eliminišu sa ovog prostora - kaže Hamid Mutilović.

U večernjim satima, 16. juna, selo Čanje je bilo opkoljeno brojnim vojnim snagama. Preostalo stanovništvo koje nije bilo izbjeglo u gornja, bošnjačka sela nevesinskog polja, pozvana su megafonom na predaju. Mještani su mislili da će to biti tek kontrolna provjera i da im se neće ništa desiti, jer su cijeli život pošteno živjeli i niskim, ni na koji način, nisu ulazili u konflikte. Međutim, pripadnici JNA, policije i Vojske RS su frontalno ušli u selo i bez milosti ubijali sve pred sobom.

- Ubijali su ih na najsvirepiji način. Moga babu su ubijali čekićem, neki su klati. Muji Mutiloviću su smrskali glavu. To ljudski um ne može shvatiti da to nekom ljudsko biće može uraditi. Teško je to normalnom čovjeku razumjeti - kaže Hamid.

Tijela ubijenih su ekshumirana 17.7.1999. godine, a bili su bačeni u iskopanu masovnu grobnicu dubine 4 metra u ćošku mjesnog harema.

- Komisija za traženje nestalih je pokušavala pronaći tijela na tom mjestu i zahvaljujući pojedincima koji su nam dali informaciju da su tijela zakopana jako duboka, konačno uspjela. Mislili su da se njihova tijela nikada neće pronaći - nastavlja Hamid.

Tijela su identificirana u gradskoj mrtvačnici u Sutini u Mostaru, a dženaza  im je klanjana u Mostaru krajem jula 1999. godine gdje su pokopani.

Ovaj zločin je samo je nastavak kontinuiteta zločina koji je počinjen nad bošnjačkim stanovništvom u ovom kraju. Hamidovog babu Avdiju su na početku Drugog svjetskog četnici rata iz Žunovine uhvatili i poveli na strijeljanje. Za to su čuli njegove komšije Brenje i spasile su ga.

- Tada je bilo više ljudskosti u ljudima. Moj babo nije mogao vjerovati da bi ga neko mogao ubiti zato što ništa nije nikom bio kriv, niskim se nije zamjerio, pogotovo ne sa komšijama srpske nacionalnosti. Međutim, bilo je dovoljno što je bio musliman - priča nam Hamid.

Sličnu sudbinu, kontinuiteta zločina je imao i njihov komšija Juso Šarančić.  Njega su partizanske jedinice, 14. februara 1945. godine zajedno sa stotinu drugih civila, staraca, žena, djece, odraslih muškaraca, strijeljale kod Kričanja iznad Mostara.

Pao je ispod mrtvih. Imao je dvije prostrijelne rane. Uspio je preživjeti i vratiti se kući.

- Međutim, ovog puta nije preživio. U selu su bili ostali on ,moja majka, i još jedna žena, Bukuša. Gledali su mrtve po selu. Treći dan tijela su vojnici Rs-a otjerali u nepoznatom pravcu, a oni su krenuli prema Gornjem polju tražiti spasa. Juso je krenuo s njima, ali nije mogao dalje od jednog kilometra. Moja majka i Bukuša su se, Božijim proviđenjem, nakon nevjerovatne golgote, spasile. Jusina sudbina je jako čudna. Našli su ga u selu. Zaklali ga. Donijeli su gume, stavili na tijelo i zapalili ih zajedno. Nijedna njegova kost nije pronađena kako bi se zakopao dostojanstveno - kaže Hamid.

S gorčinom priča detalje kako je njegova majka dva dana, kriomice pokušavala zakopati tijelo njegovog babe ali, na koncu nije uspjela.

Mušanu Šarančiću su zločinci ubili suprugu u poodmaklom stadiju trudnoće i majku koja je pokušavala zaštititi. Tijelo Mušanove supruge je pronađeno na padinama planine Velež, u Kazazića gaju, iznad ulaza u Nevesinje iz pravca Mostara, dok za sudbinu majke još uvijek ništa ne zna.

- Teško je živjeti s tom boli, ali život ide dalje. Nije bilo noći da nisam sanjao i budio se. Ali, mora se živjeti. Našao sam utjehu u vjeri, sa kolegama i prijateljima. I otac prve moje supruge mi je sugerisao da nastavim sa životom, da osnujem novu porodicu. Hvala Bogu danas imam divnu suprugu, dvoje divne djece, koji su završili fakultete i koji će, koliko sutra, imati svoje porodice - potiskujući bol i prisjećajući se tih događaja kaže Mušan.

Za zločine počinjene nad civilnim stanovništvom u Odžaku pred domaćim i međunarodnim sudovima još uvijek niko nije odgovarao. Na području Nevesinja u junu 1992. godine ubijeno je 305 civila bošnjačke nacionalnosti. Tijela njih, više od stotinu, još uvijek nisu pronađena.

(Preporod.info)