"Hadžibeg 5 - Jah, šta ćeš": Sarajevska mahala u novom ruhu

Nakon četiri knjige naslova “Hadžibeg” koje su naišle na izuzetan prijem kod čitatelja, njihov autor Kemal Čopra ponudio nam je i objavio petu po redu, s podnaslovom “Jah, šta ćeš!“

Prepoznatljivost ovih knjiga oličena u evokativnosti i evolutivnosti moći jezika, i ovoga puta nije izostala. Štaviše, obogaćena je novim savremenim situacijama koje svoje uporište traže i pronalaze u sučeljavanjima sa prošlim. Jezik ovdje jeste specifikum i osnova koju narator koristi kako bi prenio priče koje su se uglavnom dogodile a koje svoju svrhovitost i ovaploćenje pronalaze u sadašnjosti.

Zapravo, on priče revitalizira i u njima otkriva nove životne relacije, nedoumice i nemirenja s aktuelnim stanjem. Kao narator koji potiče i oko kojega se odvija radnja, Uzeir Hadžibeg promatra stvarnost oko sebe, svoj grad i sugrađane, mahale i život u njima, običaje i društvene odnose otkrivajući nam nove egzistencijalne, pa i psihološke lomove. Njegovi pogledi tako postaju opservacije na historijska i filozofska promišljanja o Sarajevu u kome su ljudi izloženi raznoraznim iskušenjima, problemima i pritiscima. Rekli bismo, i promjenama koje uveliko otkrivaju i sam njihov karakter, porive, potrebe, snove, tuge, ljubavi i sl. Na taj način ono stvarno, što se tretira i tiče egzistencijalne suštine, pretvara se u priču i metafizičku esenciju bivstvovanja.

Životne prilike su se promijenile, izugubile svoje vrijednosti (posebice moralne), i poprimile nova pravila i ponašanja. Ljudi su se, naprosto, otuđili i udaljili jedni od drugih. Hadžibeg ukazuje kako se danas grade naoko lijepe i udobne kuće, i kuće na spratove, ali džaba to kad “topline u njima i u nama haman kao da je sve manje,” jer sve manje se družimo i komuniciramo. Biva, povlačimo se u “svoju čamotinju, mrskotinju i škrtost, jer su insani baš kao one svijeće, kad zasijaju i zasvijetle, pa same sebe pojedu i utrnu.”

Osvjetljavajući ljudske karaktere i mahane, reći će da “oni koji zulum čine, sve kvare, samo sebi grabe,” a takve namjere se mogu ogledati i u njihovoj djeci koja se “nikad nisu znala igrati sa drugom djecom.” Vodeći računa da koga riječima ne povrijedi, išareti će kako su nekad ljudi bili dosljedni slijedeći svoja djela i svoju vjeru, a da danas se povode za vlašću i kovertom.

U priči ‘Domovina' ističe kako su “najljepše priče o ratu napisali i ispričali podrumaši i dezerteri” koji su potom “zauzeli najbolja mjesta i upropastili sve”, a da ovu državu “najviše vole i najbolje je brane oni koji imaju najmanje koristi od nje, biva obični narod, dijaspora i sirotinja.” Suzdržano i onako mudro, u priči “Mahalska politika” progovara o mentalitetu, pa kaže: “Mi smo toliko merhametli narod da lahko puštamo najgore od nas pred sebe i toliko dobri da čak krijemo njihovu sramotu. Nema nas, meni se čini, na dunjaluku boljih - za uzjahati.” O Bošnjacima će dodati: “Ima jedan narod koji nikome ne vjeruje, u svakoga sumnja, svakome nalazi mahanu, a tako lahko nasjeda na sve i svašta... Zadugo trpi krivog i dužnog, a istresa se na pravog i nedužnog.” (Priča “Ima jedan narod”).

Međutim, Hadžibegova opisljivost i pronicljivost nisu tu samo da bi kritizirali niti da bi ismijavali bilo koga. Njegove britke riječi pozivaju na sabur i na dobro, na mišljenje svojom glavom. Propitujući se i time tragajući za svojim identitetom i mjestom u egzistencijalnom svijetu, Hadžibeg se suprotstavlja svakoj netrpeljivosti i isključivosti. U ovom vaktu i zemanu njegove priče otuda hrabre i plijene, poručuju da se život uvijek nastavlja “pa čak i kad ti se učini da uspori, zastane ili prestane. Jah!”

(Selman Selhanović/IIN Preporod)