Prof. dr. Almir Fatić: Uvod u kur'anske nauke (32. dio) - Pogledi na nesh - derogaciju

Radio BIR svakog petka od 10.00 sati emituje serijal Uvod u kur'anske nauke s profesorom Almirom Fatićem, rukovodiocem Katedre za tefsir na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu.

U okviru ovog serijala prof. dr. Almir Fatić će govoriti o znanju koje je povezano s istraživanjem Kur'ana, kao što su fenomen Objave, sakupljanje i raspoređivanje Kur'ana, mekanski i medinski ajeti, povod Objave, derogirajući i derogirani, jasni i nejasni ajeti, kao i drugim temama koje su povezane s Kur'anom Časnim.

Pogledi na nesh - derogaciju

Neki učenjaci, kao što su Hibetullah b. Sellameh (u. 519/1125)  i Ebu 'Ubejd, preuveličali su postojanje nesha (derogacije, opoziva) postavljajući ga na nevjerovatan nivo ističući da mnogi ajeti, možda njih stotinu ili više (500), potpada pod tu kategoriju.

Na primjer, Hibetullah tvrdi da je prva polovina određenih ajeta opozvana, dok je druga polovina ostala važećom. Objašnjavajući ajet E'araf (183) on kaže da je početak ovoga ajeta: وَأُمْلِي لَهُمْ A i vrijeme ću im davati derogiran ajetom  Tevbe (5) (فَإِذَا انسَلَخَ الْأَشْهُرُ الْحُرُمُ Pa kada prođu svetei mjeseci... – ovo je tzv. ''ajet u sablji''), dok je ostatak ajeta ostao važećim.[1]

Nadalje, Hibetulla tvrdi da je prvi dio ajeta Ma'ide (105): ا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا عَلَيْكُمْ أَنفُسَكُمْ O vjernici, brinite se o sebi, derogiran drugim dijelom istoga ajeta: لا يَضُرُّكُم مَّن ضَلَّ إِذَا اهْتَدَيْتُمْ ۚ إِلَى اللَّهِ مَرْجِعُكُمْ جَمِيعًا فَيُنَبِّئُكُم بِمَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ Neće vam nauditi onaj ko je zalutao. Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome što ste radili.[2]

Drugi ekstremni primjer je Ibn el-'Arebijevo mišljenje da je prvi i posljednji dio ajeta E'araf (199) derogiran: خُذِ الْعَفْوَ وَأْمُرْ بِالْعُرْفِ وَأَعْرِضْ عَنِ الْجَاهِلِينَ Praštaj, traži da se čini dobro i kloni se neznalica, dok je njegov središnji dio važeći.[3]

Daljnje pretjerivanje u ovom kontekstu bio je stav da su običaji i navike Arabljana, koje su postojale u predislamskom vremenu, poništene ili derogirane Kur'anom.[4] Primjeri za ovakvo šta uključuju brak s jednom od očevih žena, propise o plaćanju krvarine i odmazdi. Isto tako, derogacija se zahtijeva u slučaju dopuštenja muslimanima da konzumiraju hranu koja je ranije zabranjena Jevrejima i kršćanima.[5] Međutim, prema savremenom učenjaku Subhi es-Salihu, mnoga ulema takve slučajeve, zapravo, izuzima iz kategorije nesha.[6]

Hibetullah b. Selame kaže, npr., da je ajet o zekjatu خُذْ مِنْ أَمْوَالِهِمْ صَدَقَةً تُطَهِّرُهُمْ وَتُزَكِّيهِم بِهَا وَصَلِّ عَلَيْهِمْ إِنَّ صَلاَتَكَ سَكَنٌ لَّهُمْ وَاللّهُ سَمِيعٌ عَلِيمٌ Uzmi iz imetaka njihovih zekjat, da ih očistiš njime i čednim učiniš, i blagosiljaj ih, zaista je tvoj blagoslov smirenje njima. A Allah sve čuje i sve zna. (Et-Tevbe,103) derogirao sve druge pozive na davanje.

Za ajet, koji se spominje kao ''ajet o maču'' (ajetu s-sejf - dosl.: ajet o maču, tj. o borbi), kaže se (npr. Ibn Hazm, Ibnu l-'Arebi) da je derogirao drugih 114 ajeta:

• فَإِذَا انسَلَخَ الأَشْهُرُ الْحُرُمُ فَاقْتُلُواْ الْمُشْرِكِينَ حَيْثُ وَجَدتُّمُوهُمْ وَخُذُوهُمْ وَاحْصُرُوهُمْ وَاقْعُدُواْ لَهُمْ كُلَّ مَرْصَدٍ فَإِن تَابُواْ وَأَقَامُواْ الصَّلاَةَ وَآتَوُاْ الزَّكَاةَ فَخَلُّواْ سَبِيلَهُمْ إِنَّ اللّهَ غَفُورٌ رَّحِيمٌ

Kada prođu sveti mjeseci, ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte ih i dočekujte na svakom prolazu! Pa ako se pokaju i budu klanjali namaz i davali zekjat, pustite ih njihovim putem. Zaista Allah prašta i samilostan je (Et-Tevbe, 5).

Ovaj ajet je, kaže npr. Ibn Džuzejj, derogirao sve druge ajete o pomirenju ili primirju u Kur'anu. Ibn Džuzejj ovdje je nabrojao ajete za koje smatra da su derogirani 216. ajetom sure el-Bekare i 5. ajetom sure et-Tevbe koji se naziva ajetu's-sejf U čitavom svom komentaru Kur'ana on će se, u odnosu na nabrojane ajete, referirati prvenstveno na ajetu's-sejf ističući da se njime derogiraju svi ajeti, odn. 114 ajeta  koji govore o nevjernicima i općenito odnosu prema njima Olakšani komentar Kur’ana).

Ovakav pristup neshu (derogaciji) imali su i drugi muslimanski klasici, npr. kako smo već naveli, Hibetullah (u. 519./1125.) je smatrao da je ajet o zekjatu (Tevbe, 103) derogirao sve druge pozive na dobrovoljno davanje (sadaku).

Neki učenjaci su u četvrtom/desetom stoljeću identificirali 250 primjera derogacije. Ovo se može smatrati jednim od pristupa pitanju derogacije u Kur'anu. Naime, ni među klasičnim učenjacima ne nalazimo potpuni konzenzus (idžma') oko ovog pitanja, a što je jedan od načina da se ustanovi da je neki ajet derogiran.

Zapravo, ni sami ashabi nisu imali konsenzus oko toga šta je derogirano, a što derogirajuće u Kur'anu. Poznat je slučaj različitog poimanja derogacije ajeta o naslijeđu od strane Ali b. Ebi Taliba i Ibn Omera.

U četvrtom/desetom stoljeću neki učenjaci identificirali su 235 primjera derogacije, i na kraju je taj broj udvostručen. Nadalje, trend se obrnuo i broj ajeta za koje se tvrdilo da su derogirani postepeno se reducirao (v. Abdullah Saeed, Interpreting the Qur'an, Roulludge, New York, 2006, 78.).

Sujuti (u. 1505) je taj broj smanjio na dvadeset (El-Itqan fi 'ulumi l-Qur'an, Daru l-kutubi l-'arabiyye, Bejrut, 2/658)

Mustafa Zejd, pak, navodi da u Kur'anu ima nešto oko deset ajeta koji su derogirani (En-Nesh fi l-Qur'an, Daru l-wefa', Misr, 1987)

Šah Welijullah (u. 1762) smanjio ih je na samo pet primjera (El-Fevzu l-kabir fi usuli t-tefsir, Daru l-gawsani, Damask, 2008, 68).

Najnovije studije govore o samo jednom derogiranom ajetu

Sve nam ovo govori o tome da su mnoge od ovih ovih razlika bile povezane sa različitim konceptima i poimanjima nesha. Tome treba dodati i činjenicu vremena, odn. konteksta u kojem je određeni mufessir živio, što je, vjerovatno, utjecalo na njegovo poimanje nesha. Imajući na umu ovo navedeno, Ibn Džuzejjevog pogled na nesh jedno je od mišljenja i mogućih pristupa koji ne mora imati svoju punovažnost u vremenu u kojem mi živimo.

Naime ajeti koje on spominje kao derogirane u našem vremenu moguće je čitati na jedan drugačiji način, odn. oni su aktualni na jedan nov način.

Subhi Salih o pitanju derogacije

Subhi Salih (u. 1986) problematiku derogiranih i derogirajućih ajeta razmatra unutar teme postepenog objavljivanja Kur’ana. Kur’an je pratio arapsku i ranu islamsku zajednicu i bio je postepeno objavljivan, kako bi se mogao primijeniti.

Nasih i mensuh ajete, tvrdi on, možemo ubrojati u primjere postepenog objavljivanja Kur’ana i to kao jedan od načina olakšanja u prihvatanju onoga što je slijedilo i onoga što slijedi.

Salih uočava da su mnogi mufessiri pretjerivali u svom nabrajanju nasih i mensuh ajeta.

Derogacija se javlja samo onda kada je posrijedi kur’anski tekst iza koga slijedi drugi kur’anski tekst koji ga derogira, odnosno mutevatir Sunnet koji derogira izvjesni ajet ili dio ajeta.

Nadalje, Subhi Salih uočava da mnogi ajeti nisu derogirani već su to ajatu n-nes’i (ajeti koji predstavljaju odgodu nekog ajeta).

Radi se o tome da su mnogi ajeti o nekoj temi na jednom mjestu koncizniji, a an drugom opširniji.

Mnogi su uvidjeli, veli Subhi Salih, da se mnoštvo ajeta za koje se smatralo da su derogirani ili da su derogirajući, svode, ustvari na odgodu. Mnogi su problematiku derogacije razmatrali u kontekstu amma i hassa.

Subhi Salih pribjegava sredini: nije mnogo nasih i mensuh ajeta, ali ih ne treba potpuno ni nijekati. Okolnosti recepcije Objave se mijenjaju: nekada će biti aktuelan jedan ajet, a nekada drugi ajet.

Svi ajeti su punvažni, ali svi nisu u isto vrijeme aktualni. Otuda S. Salih spominje sintagmu ‘’vrijeme potrebe’’, da se neki ajet zaista primijeni kao aktuelan i zakonski punovažan.

Nije, prema tome, nesh potpuno poništenje ajeta kao što su to tvrdili stari autoriteti, već se radi o postepenoj primjeni Kur’ana u svakom vremenu i svakom mjestu.

U svjetlu ovog objašnjenja kome, čini se, pribjegava Subhi Salih, ajeti npr. o alkoholu ne pojavljuju se kao međusobno derogirani (u smislu vremenskog slijeda), već se pojavljuju kao ajati koji su uvijek aktualni (Karić, Tefsir, 207).

Pitanje nesha, dakle, mora se razmatrati u u kontekstu nastajanja islamske zajednice zajedno sa promjenljivim potrebama u smislu napućivanja i ustanovljavanja propisa. Shodno tome, brojni raniji propisi bili su promijenjeni i zamijenjeni novim propisima.

Jedan primjer ovih promjena jeste propis u vezi sa konzumiranjem vina. Kur'an je prvo istaknuo da je pijenje vina (i svih vrsta alkoholnih pica) veliki grijeh (ithm kebir);[7] onda je izjavio da vjernici ne ti trebali pristupati molitvama (salat) pod utjecajem vina;[8] i konačno, Kur'an je obznanio da se vjernici trebaju u potpunosti suzdržati od vina.[9]

Daljni primjer su kur'anske naredbe medinskim muslimanima o tome kako da se odnose prema agresiji od strane mekkanskih nemuslimana. Dok je muslimanska zajednica bila slaba, Kur'an ih je pozvao na strpljenje i toleranciju spram Mekkelija.[10] Međutim, kada su muslimani postalo relativno moćni i kadri da se odupru Mekkelijama, Kur'ana je rekao da se muslimani mogu boriti u samoodbrani.[11]

Mnogi derogirani ajeti bili su objavljeni u Medini, u posljednjoj deceniji Poslanikova života. Za to postoji nekoliko razloga. Muslimanska zajednica u Mekki bila je vrlo mala manjina. Oni nisu bili u stanju da se odbrane od stalnih progona od strane njihovih mekkanskih protivnika i imali su neznatnu kontrolu nad ključnim odlukama koje su donošene u vezi sa upravljanjem Mekkelijama. Ovaj nedostatak političke moći jasno se pokazuje u činjenici da su Mekkelije koji su postali muslimani tokom ovog perioda bili proganjani, posebno ako su bili iz nižih robovskih klasa i drugih marginaliziranih grupa.

Situacija sa muslimanima značajno se promijenila njihovim iseljenjem u Medinu. Osim velikog broja mekkanskih muslimana, masovne konverzije Medinelija značile su da je većina medinskog stanovništva postalo muslimansko, i da je Poslanik de facto postao religijski i politički vođa tadašnje muslimanske zajednice. Jevrejsko stanovništvo Medine koje nije primilo islam postepeno je odlazilo, a njih je odmijenila sve pouzdanija muslimanska zajednica, u smislu broja i snage. Medina je tako postala dom zajednice vjernika (mu'minun), sa političkom, ekonomskom i vojnom moći. Ovaj osjećaj autonomije značio je da su zajednici potrebna pravila za vladanje, za održavanje reda i mira i za održavanje odnosa unutar i izvan svojih granica.

Sa promjenom od slabe do relativno moćne zajednice i autonomne 'države', također se, na neki način, promijenio i smjer kur'anske upute. U ranom periodu islama u Mekki (610.-622.) fokus je bio uglavnom na duhovnom i moralnom razvoju pojedinca. Tu su i propisi za podršku siromašnih i lišenih materijalnih dobara.

Osim uputa poput ovih veoma malo Kur'ana u mekkanskom periodu govori o upravljanju zajednicom i održavanju harmoničnih odnosa među različitim grupama, klanovima i plemenima, budući da takva uputa nije bila relevantna. Pomjeranje naglaska dogodilo se u Medini. Jezik kao i ton Kur'ana promijenio se u skladu sa promjenama u zajednici. Ova promjena, do određene mjere, utjelovljena je u konceptu nesha (šire v.: Abdullah Saeed, Interpreting the Qur’an. Towards a Contemporary Approach. Routledge, London and New York, 2006).

Više o derogaciji, vidovima i vrstama derogacije i pogledima na ovaj fenomen v. u: Karić, Tefsir, 195-207; Subhi Salih, Mebahis fi 'ulumi'l-Kur'an, 259-274.

^{[1] Hibatullah, al-Nasikh wa al-mansukh fi al-Qur'an, str. 70.}

^{[2] Ibid., 64.}

^{[3] Suyuti, Itqan, 3/78-79. Hibatullah također ima isto mišljenje; v. njegov al-Nasikh wa al-mansukh, str. 70.}

^{[4] Suyuti, Itqan, 3/78.}

^{[5] Ibid., str. 68.}

^{[6] Subhi Salih, Mabahith fi 'ulum al-Qur'an, 273-274.}

^{[7] Q.2:19.}

^{[8] Q.4:43.}

^{[9] Q.5:90.}

^{[10] Q.16:126-127.}

^{[11] Q.9:5.}

^{(Preporod.info)}