Dan Armije RBiH: Šehidska krv je zalog opstanka domovine

Dan Armije RBiH: Šehidska krv je zalog opstanka domovine

Nema pedlja zemlje bosanske koja nije natopljena šehidskom krvlju. Domovinu su branili životom, a njihova borba sinonim je hrabrosti.

Izet Nanić, Hajrudin Mešić, Safet Hadžić, Safet Zajko, Mehdin Hodžić, Midhat Hujdur, Adil Bešić, Nesib Malkić i Enver Šehović.

Imena ovih bosanskih sinovova upisana su u historiju zlatnim slovima. Stoga, 15. aprila, kada se obilježava Dan Armije RBiH, posebno se trebamo sjeti njihove velike žrtve i hrabre borbe. 

Na linije gdje su se vodile žestoke borbe, odlazili su s osmijehom. Čizme su vezali žicom, kako se ne bi odvojio đon, borili se iako nisu imali uniformi, osvajali planine, oslobađali gradove.

Da rame uz rame nisu stali sa svojim saborcima u borbama, danas bi bilo upitna slobodna koju imamo. A, ta sloboda najhrabrije kao što su oni bili, odvela je u smrt, svoju krv utkali su u bedeme Bosne i Hercegovine.

Prije nego što su položili svoje živote vjerovali su da će, gradeći naš mir i slobodu, izvojevati svoju najveću pobjedu. I jesu. Najveća njihova pobjeda sa saborcima jeste opstanak Bosne i Hercegovine.

O njih devet se pripovijedaju mnoge priče. Devet je komandanata, boraca koji su odlikovani najvećim ratnim priznanjem Ordenom heroja oslobodilačkog rata, svih devet, nažalost, posthumno. Ovo je priča o njima i moramo je se uvijek sjećati i prenositi na generacije koje dolaze. 

Safet Hadžić

Rođen je 28. 8. 1952. godine u Strgačini kod Rudog. Radni vijek proveo je u Sarajevskom vodovodu. Bio je među prvim organizatorima otpora bosanskohercegovačkih patriota koji su se usprotivili podjeli države i organizirali Patriotsku ligu Bosne i Hercegovine.

Poginuo je 18. 4. 1992. godine u akciji izuzimanja naoružanja u Fabrici namjenske industrije Pretis u Vogošći. U to vrijeme obavljao je dužnosti predsjednika Kriznog štaba Patriotske lige za regiju Sarajevo. Posthumno mu je dodijeljen čin brigadnog generala i odlikovan je ratnim priznanjem Zlatni ljiljan 1992. godine, a Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine.

Mehdin Hodžić

U narodu poznat kao Kapetan Senad i Labud, rođen je 15. 10. 1952. godine u Tuzli. Do izbijanja agresije radio je kao policajac u splitskom Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Hrvatske. U agresiji na Hrvatsku stječe svoje prvo ratno iskustvo. Krajem 1991. godine vraća se u rodnu Tuzlu gdje se uključuje u rad Patriotske lige BiH.

Poginuo je kao vojnik 10. 5. 1992. godine u selu Zaseok u Sapni, gdje je njegovom zaslugom izvojevana jedna od prvih pobjeda buduće Armije RBiH nad agresorskim snagama. U toj akciji kapetan Senad i njegovi saborci zarobili su prvi tenk i samohotku za Armiju. Posthumno je odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata i ratnim priznanjem Zlatni ljiljan.

Hajrudin Mešić

U ratnim danima poznat kao kapetan Hajro, rođen je 1. 1. 1959. godine u selu Srednja Trnova u općini Ugljevik. Služio je JNA kao aktivno vojno lice sa činom kapetana. Bio je član Patriotske lige od njenog osnivanja, organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu na prostorima Zvorničke i Ugljevičke općine.

U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti: komandir policijske stanice u Ugljeviku, komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik - Teočak i komandant 1. teočanske brigade.

Poginuo je 30. 10. 1992. godine u selu Nezuk u akciji uspostavljanja koridora prema Srebrenici. Poslije toga 1. teočanska brigada dobija naziv Brigada “Hajrudin Mešić”. Zmaj od Majevice, kako su ga još zvali u narodu, dobitnik je ratnog priznanja Zlatni ljiljan i Policijske medalje za hrabrost.

Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine na Dan Armije 1994. godine posthumno ga je odlikovalo Ordenom heroja oslobodilačkog rata, a 1996. unaprijeđen je i u čin brigadnog generala.

b2a3a424-020b-4277-b510-0f013ee79b5f.jpg - Dan Armije RBiH: Šehidska krv je zalog opstanka domovine

Nesib Malkić

Rođen je u Gornjim Dubravama (Živinice) 5. 7. 1961. godine. Odmah po zavšetku osnovne škole u Gornjim Dubravama, kao pitomac 25. klase upisuje Srednju vojnu školu u sarajevskoj kasarni “Maršal Tito” kao odličan učenik i vojnik.

Nakon toga, upisuje i Višu vojnu školu - Odsjek ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana, nakon čega završava i specijalističku obuku u Zadru.

Odbranom Tuzle, Kalesije, Kladnja, Banovića, Lukavca, Gračanice, Srebrenika, Gradačca i Živinica, uvezana je relativno prostrana slobodna teritorija u ovom dijelu zemlje. Ipak, 210. brigada Armije RBiH, koju je ustrojio Nesib Malkić, tokom rata nikada nije mirovala. Jedan ili dva bataljona ove brigade uvijek su bili na zadatku.

Poginuo je na dužnosti komandanta 210. brdske brigade prilikom izviđanja u rejonu Crne Rijeke kod Olova, 25. 10. 1993. Brigada kojom je komandovao nakon njegove pogibije dobila je naziv 210. viteška brigada Nesib Malkić.

Bio je nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan od 1993. Posthumno je odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine.

Adil Bešić

Rođen je 5. 4. 1964. godine u Banjoj Luci. Završio je Vojnu akademiju kopnene vojske nakon čega je kao poručnik, a kasnije kapetan.

JNA službovao u Tolminu do povlačenja JNA iz Slovenije.

Kada je Slovenija proglasila nezavisnost 25. 6. 1991. godine, s jedinicama JNA prelazi u Hrvatsku. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu priključuje se Teritorijalnoj odbrani RBiH u Bihaću gdje ga raspoređuju na mjesto komandanta Odreda TO Vrsta.

Poginuo je pri izvođenju borbenog zadatka 28. 11. 1992. godine kao komandant bataljona 2. bihaćke, 502. slavne brigade u rejonu Grabeža. Za hrabrost i izuzetne zasluge u organizaciji otpora posthumno je odlikovan ratnim priznanjem Zlatni ljiljan i Ordenom heroja oslobodilačkog rata u činu majora ARBiH.

Midhad Hujdur 

Mito kako su ga zvali njegovi najbliži saborci i prijatelji rođen je 28. 12. 1953. godine u Mostaru. Od 1986. godine radio je u zemlji i inostranstvu za bosanskohercegovačku kompaniju Hidrogradnja.

U decembru 1991. kao rezervni policajac prijavio se u Stanicu policije Luka u Mostaru, a samo nekoliko mjeseci kasnije, aprila 1992. godine postaje simbolom otpora i snage Mostaraca.

Formiranjem Armije Republike Bosne i Hercegovine postaje komandant bataljona 1. mostarske brigade kojom je komandovao Arif Pašalić. Prelaskom Pašalića na mjesto komandanta 4. korpusa, Hujka preuzima komandu nad 1. mostarskom brigadom, koja će nakon njegove pogibije postati 41. slavna brigada Armije RBiH.

Poginuo je 30. 6. 1993. godine u borbama za deblokadu Mostara. Posthumno je odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata Armije RBiH.

Safet Zajko

Rođen je 1. 3. 1959. godine u selu Gaočić kod Rudog. Kao mladić Safet Zajko završio je renomiranu školu za rezervne oficire u Bileći kao jedan od najuspješnijih u klasi. Imao je čin rezervnog kapetana.

Za razliku od mnogih sugrađana i prijatelja koji nisu vjerovali da će Bosnu i Hercegovinu zahvatiti ratni požar iz Slovenije i Hrvatske, Zajko je svojim prijateljima govorio “Nešto veliko se sprema, bit će rata”. Po zanimanju je bio metalac.

Poginuo je na dužnosti komandanta 2. viteške motorizovane brigade, 17. 6. 1993. prilikom izviđanja neprijateljskih položaja na Mijatovića kosi, u jednom od najisturenijih rovova na brdu Žuč.

Ratno priznanje Zlatni ljiljan dobio je 1992., a posthumno je odlikovan i Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine.

Enver Šehović

Rođen je 15. 1. 1967. godine u selu Bujakovina, u općini Foča. Nakon osnovne škole upisuje Srednju vojnu školu u Sarajevu, a potom završava i Vojnu akademiju u Beogradu. Bio je prepoznatljiva nit nastanka i razvoja 13. novosarajevske brigade od koje je poslije nastala 1. slavna viteška motorizovana brigada.

Poginuo je u odbrani brda Žuč, 27. 7. 1993. Odlikovan je najvišim ratnim priznanjem Zlatni ljiljan, a posthumno i Ordenom heroja oslobodilačkog rata.

Izet Nanić

Rođen je 4. 10. 1965. godine u Bužimu. Do 1992. godine radio je kao aktivno vojno lice u JNA. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu postaje komandant jedne od najuspješnijih brigada Armije RBiH - bužimske 505. viteške brigade. Kao komandant brigade učestvovao je u ofanzivnim i defanzivnim operacijama 5. korpusa ARBiH, kao što su Oganj 92, Munja 93, Sloboda 94, Breza 94, Mostobran 94, Spržena zemlja i Oluja.

Poginuo je 5. 8. 1995. na dan kada su se spojile Armije BiH i Hrvatske u akciji Oluja.

Za svoje ratne zasluge brigadni general Izet Nanić odlikovan je Zlatnim ljiljanom 1994., a posthumno i Ordenom heroja oslobodilačkog rata. Krajišnici su njemu i njegovom poginulom bratu Nevzetu podigli spomenik u njihovoj rodnoj Nanića Dolini pokraj Bužima.

Šehidska krv nije uzaludno prolivena. Bosnu i Hercegovinu nikada niko neće uspjeti pokoriti. Sva ova imena i hiljade drugih koji nećemo i ne možemo spomenuti pričaju velike priče. Prije svega, one o čovjekoljublju, o istini, pravdi, ljudima mira, o bosanskim vrijednostima i Bosni, koja mora pobijediti.

Jedino će istina očuvati BiH od ponovnog stvaranja nekakvih srpskih svjetova, podjela u BiH, podjela zemlje. Zbog šehida ne smije se dozvoliti da se relativiziraju istine o agresiji, genocide, da se izjednačavaju strane, da se priča o nekakvom nesretnom sukobu. To nije bio nesretni sukob to je bila agresija na BiH, genocid, etničko čišćenje.

(A.N./Preporod.info)

Podijeli:

Povezane vijesti