Iftarski program na Radiju BIR – hafiz Emin-ef. Grošić: Snaga muslimana bila je u vjeri i predanosti Allahu

Sedamnaesto izdanje Iftarskog programa radija BIR posvećeno je podsjećanju na historijske okolnosti koje su dovele do bitke na Bedru, a svoje kazivanje sa slušaocima je podijelio hafiz Emin-ef. Grošić, imam džemata Stari grad Bužim.

Zbog teškog pritiska i zlostavljanja, muslimani su bili prinuđeni da napuste Mekku. Odselili su u Medinu, iza sebe ostavljajući sve što su imali, noseći samo vjeru u prsima. Mekkanska ekonomija ovisila je o trgovini i dva značajna trgovačka putovanja – zimskom i ljetnom. Kurejšije su tradicionalno trgovale sa sjeverom, tj. Šamom i jugom, tj. Jemenom.

Ova dva godišnja putovanja donosila su Kurejšijama ogromnu zaradu. Budući da se Medina nalazi na sjevernom putu, na putu za Šam, pojavila se opasnost za Kurejšijsku trgovinu. Muhammed, a.s., je sklopio ugovore sa plemenima koja su okruživala Medinu i tako uspostavio kontrolu nad sjevernim karavanskim putem.

Ako tome dodamo da je izvidnica koju je predvodio Abdullah ibn Džahš uspjela doprijeti nadomak Mekke i zarobiti jednu manju karavanu koja je dolazila iz Jemena i dovesti je sigurno u Medinu, onda možemo razumjeti sa kakvim se stahom suočio jedan prosječan mekkanski trgovac, mušrik, ali i općenito mekkansko društvo, podsjeća u svome kazivanju hafiz Emin-ef. Grošić.

Kurejšije su opljačkale imovinu muslimana koju su oni ostavili kada su obavljali hidžru. Tu istu imovinu su pridodali svojoj trgovačkoj robi i po Ebu Sufijanu poslali u daleki Šam, da je prodaju. Kada su muslimani saznali za ovaj karavan, odlučili su da ga sačekaju i zarobe. Bedr je od ranije bio poznat kao odmaralište karavana na putu za Šam. Ta karavana bila je i povod bitke, kazuje hafiz Grošić. Karavan im je ipak uspio promaći, pa su morali sačekati njegov povratak, za nekoliko mjeseci. Druge godine po hidžri, u mjesecu ramazanu do muslimana su stigle vijesti o dolasku mekkanske karavane.

Ebu Sufijan saznao je za namjeru muslimana, te je poslao poziv za pomoć u Mekku. Navodi se da je Ebu Sufijan platio izvjesnog Demdema, koji je teatralno ušao u Mekku. Navodno, okrenuo sedlo naopačke na svojoj kamili, izranjavao je, poderao svoju košulju, a onda uzbunjivao Mekkelije da je njihov karavan u opasnosti. U Mekki se skupila vojska sa izuzetno bogatom opremom i potrepštinama. S druge strane Poslanik je skupljao muslimane.

Poslanik je tada bio tužan. Naime, njegova kćerka Rukajja, koja je bila udata za hazreti Osmana, bolovala je svoju smrtnu bolest i Poslanik je imao išaret da se sa njom više neće vidjeti na ovom svijetu. Bilo mu je teško da ostavi svoju bolesnu kćerku, ali je interes islama bio preči.

Poslanik je bio siguran u lojalnost muhadžira. Međutim, sada se suočava sa novim izazovom – sa njim su i ensarije, kojih je većina. Oni su ranije obećali podršku Poslaniku i dali prisegu da će ga štititi, kao što štite svoju čeljad. Međutim, ovaj put je drugačija situacija, jer su oni dali prisegu da će ga čuvati u Medini. Biti na Bedru značilo je biti van Medine. Stoga je Poslanik bio u određenim sumnjama i potencijalnom strahu da možda ensarije neće biti voljne da ratuju protiv Kurješija van Medine.

Njegove strahove rasplinuo je Mikdad r.a. rekavši: „Božiji poslaniče, mi nećemo biti kao Benu Israil koji su govorili Musau idi ti i Gospodar tvoj, pa se borite; nego ćemo reći idi ti i Gospodar tvoj, a i mi ćemo se s vama boriti.“ Na to se nadoveza i Sad ibn Muaz r.a.: „Božiji poslaniče, mi te volimo, slijedimo i uvažavamo, kada bi ti zagazio u more i mi bismo s tobom krenuli i ne bismo te ostavili.“ To je Poslanika ohrabrilo i on je nastavio dalje.

Pred muslimanima su bile dvije situacije: ili da se dokopaju Ebu Sufjanovog karavana koji je imao vrlo malo obezbjeđenje ili da se sukobe sa jakom kurejšijskom vojskom koja je krenula prema Medini naoružana do zuba. Muslimani su, naravno, priželjkivali plijen od karavane, ali se ipak desilo ono što je Allah dž.š. odredio – da se sukobe sa vojskom, što će se pokazati kao najbolja opcija.

Ebu Sufijan je uspio izbjeći zasjedu muslimana, pa je poslao poruku Kurejšijama da je sada siguran i da vojska nije potrebna. Međutim, Ebu Džehl je bio tvrdoglav, te je želio da pokaže kako je arapska vojska najjača sila na arapskom poluostrvu, pa je predložio da odu na Bedr i zadrže se nekoiko dana i pokažu moć i bogatstvo.

Snaga muslimana bila je u vjeri i predanosti Allahu. Muslimani su poduzeli ono što je u njihovoj moći, obezbijedili se, zauzeli strateški bolji položaj, zauzeli izvore vode, tako da su Kurejšije bile iznenađeni kada su vidjeli da nema vode.

Poslanik je neprestano dovio Gospodaru: “Gospodaru moj, ispuni mi ono što si mi obećao; Gospodaru moj, daj ono što si mi obećao… Allahu, ako propadne ova šaka muslimana, neće Ti se robovati na Zemlji nakon nje.”

Nakon Bedra, muslimani Ummet je iz dana u dan jačao sve do konačne pobjede na cijelom arapskom poluotoku.  

(Tarik Dautović/Preporod.info)