Ramazansko pismo iz Gaze
Novinar Al-Qudsa Al Arabiyya Suhejl Kaywan dobio je pismo iz Deir al-Balaha u koji izarelska vojska još nije ušla. Pismo je poslala njegova prijateljica kao odgovor na njegovo pitanje: Kako provodite ramazan? Objavio je sadržaj ovog pisma pod naslovom "Ramazansko pismo iz Gaze".
Prenosimo tekst pisma:
Istina je da u Deir al-Balah nisu ušli kopnenim putem, ali stanovnici istočnih regija su tu nakon što su raseljeni početkom rata. Nihovi domovi su razoreni. Ako prođete Deir al-Balahom, vidjećete mnogo razrušenih kuća od bombardovanja, a ima ih još i onih koje još stoje.
Grad je potpuno lišen ramazanske atmosfere.
Petogodišnja unuka moje male sestre plače svaki dan, želi da se vrati kući koja je granatirana, želi da se igra u svom dvorištu. Ponekad je majka malo udari da je ušutka. Nena je u bombardovanjima izgubila sina, kćerku, unuku i zeta. Potpuno je skrhana, prestala je da jede.
Deir al-Balah je bio miran grad. Većina autohtonog stanovništva u zemlji se bavila poljoprivredom. U zoru bi izlazili na polja i vraćali se iscrpljeni i rano išli na spavanje, a to je bio razlog da ih ismijavaju na društvenim mrežama.
Kako je nastao ramazan ljudi ulažu mnogo napora da usreće svoju porodicu, ali sve je bezuspješno. Ko nije izgubio nekoga iz porodice, izgubio je rođake ili komšije.
Moja nećaka se vjerila prije rata. Imala je velike planove oko vjenčanja, ali je, nažalost, otišla kod muža u jednom ogrtaču bez ikakvih ceremonija.
Bjes i tuga su vidljivi na našim licima. Odrasli smo dvadeset godina za pola godine, ako ne i više. Srce nam je posivilo prije nego su naše glave osjedile.
Ranije smo ponavljali "Ramazan će doći i dobro će doći sa njim." Ljudi su jeli ono što je bilo ukusno i dobro, bez izuzetka, između bogatih i siromašnih.
U ramazanu ovih dana, nema ničeg dobrog i ukusnog i ne može se recć da su dobrostojeći u nekom boljem položaju od drugih. Imaju novac, ali robe za kupovinu gotovo da nema, a svi smo podjednako izlozeni iznenadnom bombardovanju. Možda niste meta bombardovanja, ali nema sigurnog mjesto u Pojasu Gaze i niko nije zaštićen, ma koliko nemao nikakve veze s politikom.
Prije, prodavci su se spremali da dočekaju mjesec dobrote, izlažući svoju lijepu i raznovrsnu robu na ulicama, dok su veliki trgovački centri izlagali svoju robu s posebnim ponudama. Ljudi su se pripremali za ramazan sedmicu prije njegovog dolaska: pripremali su razne sireve, hurme napunjene orasima, domaće sokove... Sada nema ništa od toga osim hurmi, jer dolaze s humanitarnom pomoći. Na ulicama su improvizovane tezge s konzervama, susamovim uljem ili šećerom ukradenim iz paketa humanitarne pomoći. Ljudi gledaju robu i idu dalje...
Gotovo sam siguran da svi ljudi u Pojasu Gaze isto iftare, jer nema alternative - ne govorim o onima na sjeveru koji ništa ne primaju, koji gladuju.
Prije, kućna vrata su bila ukrašene, ulice okićene. Pijace su bile posebno okićene lampiona. Kupovali smo lampione za djecu, kupovali smo svjetleće zavjese, zvijezde i polumjesece. Neke od njih imamo i danas ali nema struje...
Ljudi su prije izlazili na ulice poslije iftara, ali sada je strah kralj.
Ljudi se iftare i ostaju tu gdje su.
Gdje da idu? Ulice su u mraku, nema sigurnosti.
Prije rata u stanu je živjelo nas šestoro. Sada nas je više od dvadeset jer nam je došla rodbina sa sjevera.
Noć je puna straha, u potpunom smo mraku. Ne čuje se ni šapat. Jedino se čuje zastrašujući zvuk aviona koji se vraćaju iz bombardovanja ili su došli da bombarduju. Prozori i vrata se tresu. Plašimo se da će stakla popucati i zato ostavljamo prozore otvorene, uprkos velikoj hladnoći.
Odvratan zvuk drona koji od početka rata nije prestajao ni za tren, osim u kratkim danima primirja, kod većine izaziva glavobolju i nervozu. Više je načina kako nas muče, kreiraju njihove nove modele...
Zastrašujući je i lavež pasa koji se okupljaju u čoporima čim padne mrak.
Bubnjar koji budi na sehur je došao samo prve noći i dok je lupao u bubanj vikao je: "Probudi se pospani, Ramazan Karim". Svojim prelijepim glasom dozivao je stanovnike našeg kvarta, svakog poimenice, ali upravo tad je ponovo počelo bombardovanja, i psi su se prepali i na njega nasrnuli kao da je on taj koji bombarduje. Uspio je pobjeći i više se nije vraćao.
Koristimo alarm na mobilnom da nas probudi jer se ne čuje glas mujezina. Većina džamija su srušene. Čak i akšamski ezan iz džamija koje još nisu srušene jedva čujemo.
Ponekad prekidamo post oko pet minuta nakon ezana, jer nismo sigurni da je to bio ezan. Bojimo se da se ne iftarimo prije vremena i tako izgubimo svoj post.
Za sehur jedemo konzervirani grah i egipatski sir. Većinu ljudi u Pojasu Gaze, do koje je došla humanitarna pomoć to sehuri. Nema alternative. Ja popijem šolju čaja.
Ima trgovaca koji koriste ovo stanje. Na primjer cijena jednog jajeta prelazi dva dolara, pa ko može nek izvoli.
Odlučio sam da mog petogodišnjeg sina usrećim za rođendan uprkos ratu. Kupio sam četiri jajeta za pripremu kolača. Ispostavilo se da su pokvarena. Poslao sam drugog sina da ponovo kupi jaja ali da ih trgovac sam razbije i istrese u kesu kako bi se uvjerio da nisu pokvarena.
Ima lopova koji kradu sve što im dođe pod ruku. Neki od njih su uzeli drvene stubove za struju sa ulica da ih iscijepaju i prodaju kao drva za ogrjev. Krali su automobile. Jedan od njih je ukrao auto i ušao u našu ulica, koja je slijepa - nije mogao dalje. Vlasnik automobila ga je stigao, a lopov je autom krenuo na njega. Ljudi iz komšiluka su izašli i vlasniku automobila, lopov je otvorio vatru na njih i pobjegao .
Ne, ne zaboravljam dobročinstvo koja vlada u narodu. Većina je bespoštedno otvorila vrata raseljenima koji su došli sa sjevera bez ičega. Neki od njih su stigli bosi.
A ima i onih koji služe okupatoru, koji nastoje da šire paniku među nama.
(Aiša Hafizović-Hadžimešić/Preporod.info)
