Roman "Kapija" Medihe Šehidić - Između bolesnih i zdravih

Mediha Šehidić je, nakon knjige proze autobiografskog karaktera “Brodska cesta,” nedavno objavljenim romanom “Kapija” uveliko otvorila vrata savremene bosanskohercegovačke književnosti, pa i šire.

Pišući svoju životnu istinu suptilno je pretočivši u umjetnost, kao socijalna radnica koja je posljednje dvije decenije zaposlena u jednom Centru za socijalni rad u Beču, a ponukana ličnom opakom bolešću Mediha Šehidić je odlučila progovoriti otvoreno o njoj i kroz pisanje sagledati ljudsku cjelinu.

Sažimajući time ljudsko, psihološko i estetsko iskustvo ona je pronašla snagu u samoj sebi i kroz unutarnji monolog i unutarnju dramu dala i daje snagu i drugima da istraju kako u izliječenju tako i prevazilaženju svih prepreka koje život postavlja pred nama. U tom nastojanju, ona kao pisac prihvata realnost i svoju prozu stvarnosti oslikava kroz subjektivnu muku i opiranje sveukupnim ljudskim tegobama.

“Pusti ljude da ti pričaju o svom životu i saznat ćeš sve o njihovoj bolesti, ” navodi na bolesničkoj postelji odajući na taj način i svojevrsni psihoanalitički motiv ljudskih opsesija. Dospijevši 1995.godine u izbjeglički centar “Triestertrans 119” u Austriji gdje su smještene izbjeglice iz Bosne, pokazuje i svoj filozofski refleks: “Život se sastoji od privikavanja na ljude, pojave, mjesta, situacije, bolesti, riječi i bezvječnosti.”

Za nju život u tuđini postaje još ugroženiji saznanjem približavanja smrti i saznanjem obezličavanja “gdje je sve bez broja. Pošiljalac, primalac, kuće i ljudi.” Gubitkom majke i oca, jedina joj je realnost “Sad kad nemam nikoga više, kad su mi svi pomrli i otišli, sprijateljila sam se s Priviđenjem.” Nju više ne interesira toliko spoljni svijet koliko svijet pojedinaca koji doživljavaju i preživljavaju lične dileme. Sučeljavajući se s bolešćuzloćudnim kancerom gotovo pa intimizira : “Osoba koja se u našu kuću nepozvana i iznenada useljava zove se Gospođa Smrt. Ulazi drsko, nadmeno i moćno. Uvodi nova pravila u naše živote. Zatiče me...”

Svjesna stanja u kome se nalazi sam proces liječenja ovako doživljava: “Hemija ubija bolesne, ali i zdrave ćelije. Ubija ono što ne trebamo, i ono što trebamo, napada moždane ćelije i stvara neku novu pamet. Hemijsku.” Bolnica kao mjesto poprišta oko koje se odvija radnja postaje mjesto u koje se dolazi i odlazi, gdje kapija postaje granica između bolesnih i zdravih. “Kroz sirat kapiju moraju svi, pa i austrijske babe,” ističe ona ljudske sudbine. Priča nema ustaljene radnje, nego se ona prenosi na strah i brigu i tiče se toka svijesti. “Ljudi vole treća lica. Treće lice pokriva vlastitu lošost i pripisuje je drugima, onima koji kao nismo mi” zapisuje svoj filozofski refleks i dodaje: “Kakva nam je žudnja, takva nam je sudbina.”

Roman “Kapija” Medihe Šehidić, baš kako i sama autorica kakakterizira, najbolji je dar onima koji će ga i pročitati. Svesrdno je i mi preporučujemo.

(Selman Selhanović/IIN Preporod)