Petstota godišnjica Careve džamije u Stocu - Džamija iz koje izvire Grad
Nebrojene su blagodati koje je tokom pola milenija sobom u civilizacijskoj uzavrelosti donijela sultan Selimova džamija u Stocu, ne samo Stocu već i cijelom bosanskohercegovačkom društvu.
K’o Bregava čist nijjet
Nigdje, čini se, kao ovdje jasnije nije prepoznatljiva namjera (nijjet) njenog vakifa i nigdje ljubomornije nije sačuvana tajna uspješnog ljudskog uspravljanja kroz vrijeme. Sultan Selim (vladao od 1512. do 1520. godine), u čije ime i čijim novcem je sazidana džamija nasred riječne kotline Bregave, u historiji je zapamćen kao vladar koji je Osmansko Carstvo učvrstio u Perziji i Egiptu, prvi osmanski vladar koji je i službeno postao zaštitnik i čuvar časnih gradova Mekke i Medine, vladar koji je posebnu brigu posvećivao džamijama i obrazovnim ustanovama. Na jednom od proputovanja, nakon vojnih pohoda u Damasku, izgradio je i bogato ukrasio džamiju pored mezara Ibn Arebija i odredio da u njoj stalno šejhovi i glasoviti učenjaci uče Kur’an i njeguju duhovnost. Za najprisnijeg prijatelja smatrao je Ahmet-pašu Hercegovića, sina Stjepana Vukčića Kosače. Naša historiografija je zabilježila da je ovaj glasoviti Hercegovac, koji je u različitim periodima četiri puta obavljao dužnost velikog vezira, u nasljedstvo dobio zemlju i zaostavštinu od svog oca. O kojim se krajevima tačno radi i da li se to nasljedstvo odnosi i na Stolac, nauci još uvijek nisu dostupni podaci. I upravo u navedenim činjenicama lahko je pročitati višestoljetnu opredijeljenost stolačkih Bošnjaka, čiji hod ka univerzalnim principima slobode počinje od naglašene ljubavi prema rodnom kraju.
Lokalitet džamije nakon rušenja i dislociranja ostataka
Iako nisu do kraja istražene naslage civilizacijskih doprinosa i odnosa tamošnjeg čovjeka prema sveopćem rodoljublju, tesavvufu, znanosti, književnosti, pitanja njihovog odnosa prema vlasti, pravdi, prefinjenom naukovanju, ipak oni su u svakoj historijskoj epohi čitljivi i prepoznatljivi, pa čak i onda kada se činilo da su stege komunističkog jednoumlja bile spržile svaku nadu dostojanstvenog življenja. Takve prefinjene niti njegovane duhovnosti na najljepši način provrele su u drugoj polovini XX stoljeća, kada se vjera nije mogla transparentno prakticirati, jer upravo su Stočani, poput Maka Dizdara, Alije Isakovića i drugih, ponijeli žezlo bošnjačke nacionalne samobitnosti u svojim rukama. Stolačka sklonost promišljanja svijeta i prirođena mudrost komuniciranja u javnom prostoru nikada nije ni prestajala. I danas je u ovom gradu napretek ima. Bez sumnje sultan Selimova džamija kroz minula vremena u svemu je imala presudnu ulogu. Čak i onda kada se mrak totalitarizma bio duboko uvukao u njene zidine, jer su kao refleksija na „nemoć njenog govora“ uslijedila individualna i kolektivna součenja sa suštinama života.
Jedna od najstarijih džamija u Hercegovini
Sultan Selimova džamija slovi kao jedna od najstarijih džamija u Hercegovini, odmah iza Sinan-pašine džamije u Mostaru i Sultan Bajazidove u Nevesinju. Izgrađena je 925. hidžretske godine (3. januara do 22. decembra 1519.). Usmena predaja u njenu sudbinu je učitala brojne legende i predanja, ne samo bošnjačkog već i drugih bosanskohercegovačkih naroda. Otvaranjem procesa denacionaliziranja Bošnjaka kao autohtonog naroda, početkom XX stoljeća, pod njene temelje su „podmetnute“ ničim utemeljene priče da je izgrađena na temeljima manastira ili crkve, zavisno od potrebe velikosrpskih ili velikohrvatskih političkih aspiracija. Gradili su je, navodno, majstori s otoka Korčule, vični klesarstvu. Predanje dalje kaže, kako su iznevjerili obećanje i neobavljena posla s novcem pobjegli svojim kućama. Baš ova nimalo bezazlena legenda, na najfiniji način upozorava Bošnjake na prevrtljivu narav njihovog okruženja i poziva na krajnji oprez. Džamija je trebala biti potkupolna, ali iz navedenih razloga ostala je sa četverostrešnim krovom. Građena je od tesanog kamena. Osnovica joj je pravougaonik izdužen u smjeru istok-zapad i sa stranicama 16,55x9,25 metara. Mihrab bez stalaktitnog dekora, i kameni minber, sagrađeni su u središnjem dijelu pročelnog zida. U uglu desno od ulaza nalazi se mahfil, koji se do 1930. godine protezao u širini cijele džamije. Lijevo od ulaza sagrađena je 1930. godine mala prostorija u kojoj za vrijeme ramazana boravi mu’tekif. Uz desni zid joj je prigrađena kamena munara, prizmasta oblika, visoka 26 metara. Pred džamijom se nalaze prostrane sofe sa šadrvanom. Kao i druge carske džamije nije imala vakufske imovine. Službenici su finansirani iz carske hazne.
Džamijski ukrasi
No uprkos toj činjenici stari su je Stočani stalno ukrašavali i o njoj se brinuli putem svojih vakufa. Poklanjali su svoju imovinu kao trajno dobro, a sav prihod bio je podređen njenom funkcionisanju. Hivzija Hasandedić bilježi petnaestak takvih vakufnama. U jednoj od njih vakif je odredio da se kupuje i sadi cvijeće u njenoj avliji. Cijeli privredni i kulturni život Stočana vezan je upravo za nju kao centralno mjesto društvenih zbivanja. U osamdeset stolačkih vakufnama, koje se odnose na zgrade, posjede, kuće i poslovanje skoro centralno mjesto zauzimaju četiri gradske džamije, a među njima posebno Careva džamija. Sličan tretman ima i u sidžilu stolačkog kadije (1205-1228. hidžretske godine) I Šarića džamija, džamija Ali-paše Rizvanbegovića i hadži Alije Hadžisalihovića izgrađene su kao posljedica i potreba živopisnog duhovnog pulsiranja džemata Careve džamije. Uz Carevu džamiju vremenom je formiran i centralni gradski trg. Ovdje su se svijetu čitale i saopštavale sve naredbe koje su dolazile od centralne vlade u Istanbulu (fermani), vršile, preko telala, sve licitacije i prodavala sva pokretna i nepokretna imovina, pozivali ratnici u boj i drugo. Na njenom trgu je kao zadužbina Silahdar Husein-paše izgrađena musafirhana, a prekoputa nje i sahat kula. U prošlosti džamija je više puta opravljana, oko 1580. godine, šezdeset godina nakon njene izgradnje, (1788/89) godine, 1872. -1875. godine. Po ulasku u Bosnu i Hercegovinu austrougarske okupacione vojne snage su uzurpirale ovu džamiju i u nju smjestili vojna materijalno tehnička sredstva, oružje, municiju, barut, odjeću i obuću. U te svrhe Vakufskom povjerenstvu bili su dužni platiti kiriju. Munara ove džamije prezidana je 1938. godine. Unutrašnja dekoracija džamije bila je očuvana sve do posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu. Nema preciznih podataka ko su bili njeni imami i hatibi. Spisak koji je sačinio Hasandedić je posigurno nepotpun. Posebno bi bilo zanimljivo istražiti njihove biografije, jer usmena predaja među njih ubraja i hodžu Ahmed-ef. Žuju o kojem se i danas prepričavaju prelijepe hikaje o njegovom evlijaluku. Uz nju je rastao i posigurno u njoj stekao prva znanja o vjeri reisu-l-ulema Sulejman Šarac (dužnost preuzeo 26. VI 1910.).
Najljepše rime o rodu i narodu svome
Činjenica da je bila uvrštena kao spomenik kulture Bosne i Hercegovine nije spriječila zločince HVO-a i HV-a da je odmah po progonu Bošnjaka 22. augusta 1993. godine miniraju i potpuno poruše. Ostaci su dislocirani izvan grada s namjerom da potpuno zatru tragove bošnjačkog i muslimanskog postojanja u ovom gradu. Pričinjena materijalna šteta rušenjem Careve džamije u Stocu procijenjena je na iznos od 3.183.456 KM. Njena obnova (započeta imenovanjem građevinskog odbora 8.8.2001.) označila je prekretnicu za povratnike koji su do tada sa određenom dozom opreza i bojazni obnavljali svoje rodne kuće. Njeno poslijeratno podizanje i povratak Bošnjaka u Stolac bili su u neraskidivoj vezi. Careva džamija je, slobodno se može reći, postala simbol bošnjačkog dostojanstva, trajanja i prisutnosti. Period njene obnove obilovao je incidentnim situacijama, ponekad na rubu opasnog sukoba. No, odlučnost da se istraje je na kraju pobijedila. Građevinski odbor i odbor za rekonstrukciju susretao se sa brojnim opstrukcijama kako od strane lokalne vlasti tako i od predstavnika Katoličke crkve. Veliki doprinos u osiguranju naučnih i administrativno-pravnih argumenata u obnovi džamije dala je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika i u svakom momentu je nadzirala radove na njenoj obnovi. Svečano je otvorena 22.8.2002.godine. A potom su uslijedile obnove i ostalih porušenih džamija. Obnovom sahat kule i musafirhane na trgu ispred Careve džamije Stolac je ponovo dobio ono prepoznatljivo lice po kojem je bio poznat stoljećima. Stolac je čudesno čaroban grad, Stolac je živa otvorena knjiga naše bošnjačke i naše bosanskohercegovačke historije. Nigdje kao ovdje ne možete naći toliko značajnog i dragocjenog kulturno-historijskog naslijeđa. Samo su Stočani uspjeli očuvati spomenike iz minulih vremena, od paleolita do dana današnjega. I zato samo oni znaju ispjevati najljepše pjesme o gradu, o rodu, narodu svom.
Dio graditeljskog kompleksa sultan Selimove džamije u Stocu
Izgradnjom Musafirhane Stolac je ponovo dobio prepoznatljive obrise Grada