Knjiga “Ušuškavanje i druge priče” - Sjećanje na rat djetinjstvo, neostvarene ljubavi i moralne dileme

Na tragu svojih prethodnih knjiga, Hasan Ćesić nam u svojoj novoj knjizi pod naslovom “Ušuškavanje i druge priče” donosi priče koje, nadasve, zaokupljuju pažnju svojom pitkošću i jasnoćom, čitljivošću koja plijeni. Baš onako kako su naše dede i nane, očevi i majke, svojim unucima i unukama pričali priče pred spavanje kako bi oni lakše i ljepše utonuli u san.

Prenoseći takav ton pripovijedanja kao vrlinu u svom pisanju, Ćosić oslikava stvarnost u njenoj jednostavnosti, bez suvišnog artizma i dodatnih izmišljanja. On, naprosto, ne želi u svojim pričama da kreira privid života i svijeta, nego nastoji slijediti istinu i ‘ono nešto’ - životno. A, to nešto jeste život koji sam sebe priča.

To je ona jednostavna istina koja ima svoj hronološki put, početak i kraj, svoju sudbinu. Kao svjedok zbivanja Ćesić kroz svoje likove prihvata svijet onakav kakav on jeste, bez uljepšavanja i bez suvišnih psiholoških nijansi i time dubljih značenja. Njegova pomirenost ogleda se zapravo, u njegovim likovima koji imaju taj stoički stav. Od sudbine se ne može pobjeći.

Pa, i kad priča i piše o fenomenu ustaštva u priči “Pitaju me đe ćeš to ti, Ramo” i vremenu kada žandari postaju “hrvatski oružnici” u Gacku i Borču, a četnici i partizani napadaju, ubijaju, pljačkaju i siluju muslimane, pa ih potom vode na saslušanje u zatvore pitajući ih: “Šta ste, četnici ili ustaše?” Ramo odgovara: ”Nama muslimanima ne preostaje ništa drugo, da ne bi dočekali još jednu četeres prvu kako smo je dočekali, nego da budemo jedinstveni i đe jedan tu svi. I moj bi prijedlog bio, a vi kako hoćete, da moramo uz vlast pa da ostanemo živi.”

Stavljajući se, u priči “Džeferdaru, moja puško zlatna”, u poziciju hroničara i fokusiravši se na dešavanje prije 300 godina, on primjećuje kako se historija do u detalja ponavlja, pa konstatira da otuda nema više mjesta za rezignaciju, nego je narod “odlučio da svoju sudbinu uzme u svoje ruke, da se uspravi i odupre zlu koje ga je napalo.” O tom zanosu “probuđenog duha i pokrenute energije bosanskog naroda” priča u priči “Zarastanje” u kojoj se osvrće na obilježavanje godišnjice osnivanja Druge brdske brigade na Borijama, prisjećajući se uslova i života u opkoljenom Sarajevu. Na pitanje jednog mladića nani Zemki, kojoj je ubijen sin jedinac, i potencirajući osvetu na način Stojanke majke Knežopoljke, o čemu se učilo u školi, nana onako mudro odgovara: “Ne znam ti ja, sine, reći nešto o tome, nije to nekako u našem običaju, ali znam da imaju zakoni, i Božiji i ljudski, oni će presuditi svakom prema njegovoj zasluzi.”

Priča prati tako sudbine Ćesićevih likova ne uplićući se u ono što bi moglo biti ili ono zagledano s onu stranu. Stoga su ove priče ponajviše objektivističke naravi gdje se ono pojedinačno i intimno, uglavnom, podređuje općem. S te strane, možemo reći da je ova proza skučena svojom realističnošću, ali pisac svojom neposrednošću i iskrenošću širi njene domete. Kada bi tu bilo više sopstvenih projekcija, sučeljavanja i višeznačnosti to bi, zasigurno, i ove priče bile i litererno potpunije. U svakom slučaju, priče Hasana Ćesića donose jedan osobeni hercegovački senzibilitet, sjećanje na rat i djetinjstvo, neostvarene ljubavi, moralne dileme i one sasvim ljudske emocije koje prikazuju dobro u čovjeku.

(Selman Selhanović/IIN Preporod)