In memoriam – Samir-ef. Muminović: Milostivi Bog se u nevolji na poseban način objavljuje

Samir-ef. Muminović, imam džemata Moševac, Medžlis Islamske zajednice Maglaj, preselio je na ahiret u nedjelju, 4. januara 2024. godine. Bio je vrijedan, čestit i uzoran imam, pasionirani čitalac. O životnim iskušenjima kroz koja je prolazio najbolje svjedoči njegovo pisanje koje imate priliku čitati u nastavku.

Dženaza Samir-ef. Muminoviću klanjat će se u utorak, 6. februara u 15.30 sati u Ravnoj (Maglaj).

„Čemu se može nadati i o čemu može sanjati mlad čovjek, pun da živi, u trenucima kada mu konzilij medicinskih stručnjaka kaže da boluje od teške autoimune bolesti koja je neizlječiva. Od leptirastog osipa na licu, zbog kojeg mi je glavna briga bila da li će se više ijedna djevojka u mene zagledati, do iščekivanja nalaza koji su pokazivali da u cijelome mome organizmu se dešava neki ogroman poremećaj, trajala je moja borba sa lupusom. Lupus erithematodes sistemicus!

Bože, zašto se doktori moraju razmahivati tim latinskim pojmovima kada dođu u vizitu – jutarnju posjetu i pregled pacijenata. Bio sam prepadnut. Bolest vezivnog tkiva, tako bi to bilo u prevodu, a ne zvuči toliko uznemirujuće. Lupus na latinskom znači 'vuk', i ja sam se, kao osamnaestogodišnjak, našao u čeljustima tog vuka koji me nije puštao.

Morao sam privremeno odložiti knjige u trećem razredu medrese, obući pidžamu i leći na bolnički krevet, prvo na Odjeljenju pulmologije u Zenici, potom Kardiologije u Sarajevu, pa Reumatologije u Tuzli, gdje su mi konačno postavili pravu dijagnozu.  Ogroman šok za poprilično razmaženo dijete koje se moralo izvlačiti iz duboke depresije koja nije bila uzrokovana samo iskustvom vlastite bolesti nego i prizorima očajnih bolesnih ljudi koji su umirali skoro svakodnevno umirali pored  mene.

I odjednom, lupus se smirio, a ja sam se vratio školskim obavezama, ponovo pun volje da nadoknadim sve lijepo što mi je promaklo u četiri mjeseca provedena u četiri monotona bolnička zida! Završio sam medresu, pa Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, i sve lijepo što mi se desilo u tim godinama, potisnulo je traume koje su me prethodno snašle.

Zdrava hrana, dovoljno sna, novi prijatelji i poznanstva, bili su sigurna garancija da me više ništa ne može poljuljati i baciti na koljena. Ali poslije pet godina, po završetku dodiplomskog studija, vuk se ponovo probudio. Sada je napao bubrege. Sada je bilo mnogo ozbiljnije! Od biopsije bubrega (ispaljivanja oštre poveće igle direktno na bubreg) do aparata za hemodijalizu, ponovo su nastupili dani neizvjesnosti i straha. Šest mjeseci borbe u kojima sam počeo gubiti nadu da ću ikada više živjeti normalno, da ću na bilo koji način biti na korist sebi ili drugima, šest mjeseci u kojima sam, pored brige o slabosti moga tijela, razbijao glavu kako namaknuti novac za skupe lijekove.

U takvoj bezizlaznoj situaciji, ostaje samo tračak vjere i nade da će se stvari nekako posložiti i izaći na dobro. Tada, kao nikada prije u svome životu, učio sam živjeti samo u jednome danu, bez sjećanja na teške dane koji su prošli, i razmišljanja o neizvjesnim danima koji tek dolaze.

Neko ko drži da vjeruje u Boga koji je pun ljubavi i milosti, koji u nevolji pomaže, ponavljao sam i posvješćivao sebi da me slabost moje vjere neće uništiti, da iskustvo Živoga Boga koji mir i utjehu daje mogu osjetiti i u trenucima kada se tlo izmiče ispod nogu. Ja sam to iskustvo doživljavao u istinskom saosjećanju sa ljudima koji su isto tako patili, možda i više od mene, u brižnosti mojih roditelja, doživljavao sam ga u pamćenju i učenju najljepšeg kur'anskog kazivanja iz poglavlja Jusuf, koje kazuje da nisam jedini koji doživljava manje lijepe trenutke u životu, da se Milostivi Bog u nevolji na poseban način objavljuje, i da postoji izlaz iz životnog ćorsokaka i teške situacije, ma kako nam u datom sve izgledalo beznadežno. Iskustvo bolesti pomoglo mi je da prevladam naivnost, da naučim ne mogu uvijek miriti ideale i stvarnost, da razlikujem istinske prijatelje i one koji se pretvaraju da to jesu, one koji nisu blagonakloni prema meni.

Danas, kada pišem ove retke, stjerao sam vuka u jazbinu i smjelo koračam kroz život, u trideset trećoj godini života, bez lijekova, sa spoznajom da život jeste stalna borba, praćena neizvjesnošću, ali isto tako i lijepim, ohrabrujućim trenucima koji mi pomažu da se fizički, psihički, duhovno, intelektualno, i na svaki drugi način oplemenim i osnažim. Shvatio sam da je sve do mene, do izbora koje svaki dan pravim, do životnih prilika i sadržaja koji mi život čine, do ljudi s kojima kafu pijem, jedem i sarađujem. U vječitoj borbi erosa i tanatosa, života i smrti, opredjelio sam se za život, takav život koji će se jednog dana osmjehnuti smrti, i reći: 'Da, živio sam, nisam životario, i dane nisam brojao samo po uzdasima u nevoljama, nego i po svim onim lijepim trenucima i prizorima u kojima sam ostajao bez daha!'

Veliki perzijski pjesnik i mistik, Dželaluddin Rumi, u trinaestom stoljeću, u stihovima je izrazio zakonomjernost koja podjednako važi u svakome vremenu, za svakoga:'Pleši, ako si sa sebe skinuo zavoje. Usred borbe, pleši! Pleši u svojoj krvi! Pleši, kad si savršeno slobodan ...'Pouzdano znam da u mjeri u kojoj oslobodim svoje srce i um za svu ljepotu i sve prilike koje mi život pruža, u tolikoj mjeri ću istinski živjeti. Oslobađati se stega straha, buditi ambiciju, i smjelo, sa osmijehom, 'plesati'! Živjeti!'“

(Preporod.info)