Enes-ef. Poljić - Volio je imamski poziv i džemat Osijek

Dvadeset i trećeg januara 2019. godine navršava se godina dana od preseljenja na Ahiret Enes-ef. Poljića, dugogodišnjeg osječkog imama. Nakon kratke i teške bolesti, na Ahiret  je preselio 23.  januara 2018. godine, a 25. januara na osječkom mezarju Bikara klanjana mu je dženaza i obavljen ukop. Dženazi su prisustvovali imami iz Hrvatske i BiH, njegova rodbina, komšije i prijatelji, džematlije Osijeka i pripadnici drugih konfesija.

Tako je Enes ef. Poljić, rođen 1954. godine u Priluku kod Živinica, nakon 38. godina službovanja u Osijeku, završio svoj ovodunjalučki život. Iza njega je ostala  kćerka Sanela, dok mu je supruga Jasmina preselila na Ahiret prije nekoliko godina.

Enes ef. Poljić je volio Osijek i osječki džemat, tu se oženio i tu je stekao veliki ugled i mnogo prijatelja. Uz uspješno obavljanje imamskog posla on je radio je na zbližavanju ljudi bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. To je bio i razlog da je 2006. godine dobio nagradu Hrvatskog helsinškog odbora Mašović-Vincetić-Nikolić.

Enes-ef. Poljić potječe iz ulemanske porodice. Njegov babo Muhamed, kao i djed bili su imami, a iz ulemanske porodice je i sa strane svoje majke Aiše. On je volio imamski poziv, imao je lijepu komunikaciju sa džematlijama, bio je blage naravi i uvijek je svojim primjerom pokazivao da treba njegovati život zajedništva i uvažavanja različitosti među ljudima. Nažalost, ratna vremena devedesetih godina 20. stoljeća i u Hrvatskoj i u BiH pokazala su da je uvažavanja i međusobnog razumijevanja bilo vrlo malo, pa je i on kao imam, a i džematlije, imali velikih neprilika.

Pošto me je Enes ef. Poljić, nakon mog sedmogdišneg imamskog rada u Osijeku, naslijedio na  toj dužnosti, nekoliko puta sam bio u prilici posjetiti i njega i džemat, pa mi je posebno ostala upečatljiva posjeta 27. septembra 1991. godine, kada je na Osijek dnevno padalo po 500 granata, ispaljenih sa srpskih položaja iz Baranje, o čemu sam u Preporodu od 1. oktobra 1991.  godine, uz ostalo, napisao:

“Pred samo podne stižem pred mesdžid. Vrata su zatvorena. Sumnja se nametnu da li se tu ikako klanja džuma. Odjednom se začu ezan. El-hamdu lillahi. Na džumi dvanaest ljudi. Imam i hatib Enes-ef. Poljić je na hutbi govorio o tome da  muslimani moraju biti čvrsti vjernici. Samo što smo se srdačno ispitali poslije džume, snažna eksplozija granate odjeknu u neposrednoj blizini. Mesdžid se potrese. Džematlije odmah odjuriše kućama.

Imponuje smirenost Enes ef. ,koji je ostao cijelo vrijeme ove ratne situacije u Osijeku. Ističe da je oštećen i njegov stan i da je u njemu našao zrna mitraljeskih metaka. Kaže da je bilo najteže od 13. do 20. septembra, kada su građani čitavu sedmicu bili danonoćno u podrumima. Ističe kako mu je u ovo doba godine u mesdžid dolazilo i do stotinu džematlija, a sada ih je deset puta manje, te kako je u Vinkovcima imao na pouci po 60 polaznika, a sada tamo ne može ni otići itd. Odlazeći iz Osijeka u večernjim satima, ponovo nam do ušiju dopiru eksplozije granata. Sutradan smo čuli da je i tu večer lijepi grad na Dravi žestoko bombardiran.“

Želimo Enes-ef. lijepi Džennet, a njegovoj kćerki Saneli, ostaloj rodbini, prijateljima i komšijama sabri-džemil.