Od petka do petka: Adnan Rondić
Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.
Za sedmicu od 19. do 25. januara 2024. godine za čitatelje portala Preporod.info piše Adnan Rondić, novinar Al Jazeere Balkans.
Petak, 19. januar 2024.
S radošću sam prihvatio "zadatak" uvaženog Alema Dedića da bilježim, pišem, dan po dan, ono što će obilježiti narednu sedmicu. No, kada sam krenuo s pisanjem, shvatio sam, zapravo, da posljednjih stotinjak dana moga života liče "k’o jaje jajetu". Jedna riječ to najbolje objašnjava: Palestina.
Da, može zvučati kao fraza, ali ovih više od tri mjeseca i omrknem i osvanem uz misao o Palestincima i genocidu koji se provodi nad njima.
Tako je i ovaj petak počeo. Prvo provjeravam kako su naši u Gazi - moje kolegice i kolege koji danima, sedmicama, mjesecima izvještavaju u nemogućim uvjetima, o smrti i iz smrti. Hvala Bogu, dobro su. Molim Boga Velikog da tako i ostane.
Pregledam vijesti iz Gaze, gledam brojeve - svjedoke genocida. I smrznem se dok čitam: U zadnja 24 sata, u Pojasu Gaze u izraelskim napadima ubijeno je... i povrijeđeno... i nižu se brojevi. Kako rekoh, svjedoci genocida nad jednim narodom.
No, postoje i neki drugi brojevi. Koji vraćaju nadu. Jedan od njih je - 18.000. Toliko se, naime, u stotinu dana izraelskih napada na Gazu, rodilo beba. U prosjeku, svaki dan, 180. Svakih deset minuta jedno dijete Gaze dolazi na ovaj svijet. Život pobjeđuje. Ma koliko bio "česma suza i svirala jauka", kako nekoć reče rahmetli Derviš Sušić.
Subota, 20. januar 2024.
Reakcije na stavove profesorice s Ekonomskog fakulteta u Sarajevu Sabine Silajdžić ne stišavaju se, posebno nakon njenog sinoćnjeg gostovanja u jednoj televizijskoj emisiji. Najprije je prof. dr. Silajdžić, u svom "otvorenom pismu" problematizirala karakter rata u Bosni i Hercegovini, te dovela u istu ravan neustavni 9. januar i 1. mart - Dan nezavisnosti države Bosne i Hercegovine, članice Ujedinjenih naroda. Pri tome, ističe da je neustavni 9. januar izraz "legitimne političke volje jednog naroda u BiH...", da su odluke tog neustavnog 9. januara donijeli "legitimni predstavnici srpskog naroda"...
Na kraju "obraćanja javnosti", a u svrhu postizanja "minimuma konsenzusa", poziva na "prihvatanje činjenica o ratu u BiH, sažetim u presudama Međunarodnog suda u Hagu".
Ona ih, očito, nije čitala. Doduše, nije ni morala. Samo se trebala "sjetiti" da su svi ti "legitimni predstavnici srpskog naroda", upravo zbog sprovođenja odluka donesenih neustavnog 9. januara, u Hagu presuđeni na dugogodišnje robije. Dakle, ovo pisanje profesorice Silajdžić je - pisanje "uz vjetar".
Nedjelja, 21. januar 2024.
Radna nedjelja. Nakon posla, odlazim da mira nađem kod amidžinog, adžinog zlata, mog Alija. Koji još nije napunio šest. No, razumije sve. I suosjeća. I spreman je s drugima dijeliti sve što ima. Nakon igre i razgovora, pratim ga na spavanje. Čitat će se, uslijedit će dova za djecu Palestine.
Kaže mi: Adžo, ja Boga mnogo volim!
Suznih očiju, smješkam se. Bog te Milosni uvijek volio, dragi moj Ali. Utom, stiže i radosna vijest iz Gaze. Naš kolega Sami postao je daidža. Rodila se Amani. Rodila se nada i želja.
Ponedjeljak, 22. januar 2024.
Genocid u Palestini potaknuo mi je, dodatno, potrebu za sjećanjem na naša stradanja devedesetih, na posljedice agresivnih ratova vođenih protiv Bosne i Hercegovine.
Ovog snježnog i sunčanog ponedjeljka, ovog 22. januara, mislio sam o sarajevskog djeci ubijenoj jednog snježnog i sunčanog dana, prije tačno 30 godina. Četničkom granatom, ispaljenom na sarajevsko naselje Alipašino Polje.
Mislio sam o Indiri i njenoj sestri Jasmini, Mirzi, Danijelu, Nerminu, Admiru.
I pred očima su mi bili brojevi: 13, 5, 8, 11, 13, 9.
Brojevi koji označavaju njihove godine, u trenu kad su ubijeni. I koliko god ljudi, dakako, nisu brojevi, oni su važni jer pojašnjavaju mnogo toga, i karakter rata u našoj zemlji i namjeru da se jedan narod zbriše s lica zemlje i sistem koji je stajao iza te namjere i krvavog pokušaja njenog sprovođenja.
Utorak, 23. januar 2024.
U studiju sam. Iz Gaze se javlja naš zlatni Tarik Ebu Azum. I dok Tarik priča, smireno, staloženo, jasno, bez greške, ja mu u sebi govorim: "Sunce naše drago. Neka te Bog čuva i sačuva..."
A u redakciji stalno pričamo o našim kolegicama i kolegama u Gazi. I imamo jedan san, da ih sve, kad ovo prođe, ugostimo u Sarajevu. Da ih "razmazimo". Da se odmore. Smjelo zamišljamo kako ih već ovog ramazana vodimo na ikindijsku mukabelu u Begovu džamiju. Da iftare u našim domovima. Da im pokažemo koliko su naši.
Dijelim ove misli, još dok sam u studiju, putem Facebooka. Redaju se stotine komentara naših ljudi, iz svih dijelova Bosne i Hercegovine i svih dijelova svijeta. Čine dovu da nam se snovi ostvare. Nude gostoprimstvo. Iskazuju svoju podršku Palestincima. Jasno, srčano, bez kalkulacija. Za razliku od značajnog dijela akademske zajednice u Bosni i Hercegovini, posebno onih koji su izgradili karijere na proučavanju i istraživanju genocida u Bosni i Hercegovini. Od kojih se očekivala neupitna podrška Palestincima. I ljudska, ali i svake druge vrste, kako bi i genocid u Palestini bio i naučno i pravno verificiran.
No, narod, hvala Bogu govori. Za razlika od brojnih uglednika. Koji šute. A i kad progovore, bilo bi - i njima i nama - bolje da su šutjeli.
Srijeda, 24. januar 2024.
Srijedu su obilježile dvije stvari. Jedna je potvrdila onu poznatu da čovjek snuje, a Bog određuje. Trebao sam imati slobodan dan, no kolegicin sinčić morao je na hitnu intervenciju koja je, Bogu hvala, prošla dobro. Preuzeo sam njene obaveze. I razmišljao koliko sam naučio od Palestinaca zadnjih sedmica.
Ne kažem da je ne bih i u nekim drugim okolnostima zamijenio bez problema, no jučer sam to učinio s jednom posebnom mišlju, samom sebi govoreći: "Adnane, jeste, isplanirao si slobodan dan. Mnogo toga. I sad sve to moraš promijeniti, otkazati, odložiti. I učinit ćeš to, bez da se namrgodiš. S pjesmom. Jer, ljudima se čitavi životi ruše u sekundi, a ti ćeš sit, odmoran, zdrav, u topao, uredan, dotjeran studio".
Da, naizgled bizarne misli, no to su oni važni trenuci kada čovjek osvijesti važnost zahvalnosti.
Kraj dana je obilježila jedna fotografija mojih kolega iz Gaze, Vaila Dahduha i Mutaza Azaize. Obojica su trenutno u Dohi, u Kataru. Vail je doživio ogromnu tragediju, u jednom izraelskom napadu ubijeni su mu jednogodišnji unuk, sedmogodišnja kćerka, petnaestogodišnji sin i supruga. Nekoliko sedmica kasnije, ubili su mu još jednog sina, mladića Hamzu. No, Vail nije prekidao izvještavanje. Ni nakon što je i sam zadobio teške povrede ruke u jednom od napada na Gazu.
Mutaz, dvadesetčetverogodišnji mladić, takoreći dječak. Neumorno, iz dana u dan, bilježio je sve ratne strahote u Gazi, dijelio ih putem društvenih mreža i bio jedan od ključnih palestinskih glasova koji su se probijali kroz sve blokade, cenzure...
Gledam im fotografiju. I na njoj dva simbola. Borbe jednog naroda za slobodu. Za dostojanstvo. Naroda, zahvaljujući kojem sam, u zrelim godinama, tek počeo spoznavati istinsko značenje tevekkula. Oslonca i pune predaje, povjerenja u Allaha, dž.š. Čini mi se da sada, u svakoj Palestinki, Palestincu, palestinskom djetetu, prepoznajem Ibrahima, a.s.
Četvrtak, 25. januar 2024.
Umjesto jučer, slobodan dan danas. No, ne može proći bez televizije. Ali i ja gostujemo kod drage i uvažene sestre Aide Čičak, novinarke i voditeljice BIR televizije. O ramazanu je riječ. Ali uživa u pažnji kojom je okružen, no, nije odveć razgovorljiv. E, zato je adžo tu i priča za obojicu.
Aidina energija je nevjerovatna. Razgovaramo o važnosti pružanja ljubavi, važnosti njenog iskazivanja, važnosti očuvanja dječije nevinosti u sebi, ma koliko da nam je godina, o prvim sjećanjima na ramazan…
Spomenuh rahmetli nanu. A nju kad spomenem, teško me zaustaviti u govoru. I dok razgovaram s Aidom, dok mi pogled blago skreće prema Aliju, koji se udobno namjestio pored mene i pažljivo sluša razgovor, opet momenat osvješćivanja, i spoznaja koliko je nana utjecala na gradnju i razvijanje moga identiteta, koliko je njena ljubav koju je i iskazivala i pokazivala, bila presudna u mom formiranju i formatiranju.
I na ovom mjestu je prilika da donekle korigiram stav o tevvekulu, koji sam zapisao jučer. Jer, moja je rahmetli nana, uz sva teška životna iskušenja, bila živi primjer pouzdanja u Boga Uzvišenoga. I zvone mi, dok se ovi redovi nižu, njene riječi: "Što je od Boga, slađe je od meda".
I njenim mehkim glasom, izgovorene Božije riječi: "Dovoljan je nama Allah i divan li je On Gospodar".
(Preporod.info)
