Kako su naši prethodnici vidjeli budućnost

Prvi pisani dokument o vakufljenju knjiga u našim krajevima predstavlja vakufnama Isa-bega Ishakovića, koju je početkom safera 874/10. augusta 1469. godine na šeriatskom sudu u Sarajevu ovjerio kadija Mustafa-efendija. Ovom vakufnamom Isa-beg Ishaković uvakufio je 365 kodeksa rukopisa različite tematske sadržine. Dosta rano za bosanske prilike, tačnije 942/1535. godine možemo zadokumentovati prvi slučaj vakufljenja knjige u Foči. Ne treba čuditi da se najstarije vakufske bilješke o uvakufljenju knjiga odnose upravo na Foču kad se zna da je ova kasaba dugo bila sjedište Hercegovačkog sandžakbega (1470-1572. godine). Hasan Nazir Čelebi, sin Jusufov, graditelj Aladža džamije u Foči, o čijem ponovnom svečanom otvorenju možemo čitati i u ovom broju Preporoda, svojeručno je, na početku rukopisa kapitalnog djela komentara Kur'ana autora Ebu Lejsa Semerkandija, ispisao i vlastitim pečatom ovjerio vakufnamu slijedećeg sadržaja:

Ovaj drugi svezak tefsira autora šejha Ebu Lejsa, Allah mu se smilovao, uvakufljujem svojim dobrim potomcima, da ga slijede i svima ehalijama od uleme nastanjene u Foči, a ja sam siromašni Allahov rob Hasan, sin Jusufov, Fočak, Allah mu oprostio, a On je svjedok onoga što pišemo. Zapisano u prvoj dekadi časnog mjeseca muharrema, godine 942.

Ovo djelo je bilo prvorazredni izvor i udžbenik u medresama Osmanskog Carstva. Vakufljenje je obavljeno petnaest godina prije izgradnje Aladže, odnosno dvije godine prije osnivanja Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu. Koliko je još bilo sličnih vakufa i uvakufljenja o kojima nisu sačuvani ili još nisu pronađeni relevantni dokumenti? Tridesetih godina XVI stoljeća Foča ima intelektualni krug čitalaca koji koristi tefsir Kur'ana ovog neospornog autoriteta. Vakuf nije namijenjen samo njima. I ovdje su potomci u fokusu vakifove pažnje. Ova bilješka dovodi u pitanje osnovanost predaje prema kojoj se Hasan Nazir, sin Jusufov, nakon 40 godina odsustvovanja vratio u Foču i dao podići džamiju. On je bio u Foči petnaest godina prije izgradnje džamije i, kao što vidimo iz ove vakufname, obezbjeđivao literaturu potrebnu za potomke i ulemu ovoga grada.

Vakuf – znanje i naslijeđe koje traje

Tridesetak godina kasnije, Mehmed-beg Memišah, sin Ali-begov, rođeni Fočak, alajbeg Bosanskog sandžaka, kasnije defterdar Bosanskog pašaluka, uvakufio je još jedan  komentar Kur'ana pod nazivom Ma‘ālim at-Tanzīl ili Tafsīr al-Baġawī. Vakif se pobrinuo i za relevantnu literaturu za učenjake koji se bave hadisom “(للمعلماء المشتغلين بعلم الحديث) uvakufivši djelo aš-Šifā bi ta῾rīf ḥuqūq al-Muṣṭafā, za grad Foču, te djelo al-Misbah (Svjetiljka) za Atik (staru) džamiju u ovom gradu. Zaviještanja knjiga za širi krug čitalaca Foče jasno svjedoče o interesu za knjigom, te potvrđuju konstataciju Evlije Čelebije, izrečenu stotinjak godina poslije, da su djeca u Foči „vrlo bistra i oštroumna, pa su napamet naučila mnoge knjige u stihovima“. Za potrebe učenika i uleme ovoga grada vakufili su i drugi vakifi. Samo u 16. stoljeću bilježimo vakufe knjiga Ša‘ban-efendije, sina Osmanova, koji je rukovodio prvim poznatim skriptorijem za umnožavanje rukopisne knjige u ovom gradu, zatim Mustafa-ef. Bali-zadea, 67. po redu šejhu-l-islama i mnogih drugih. Ša‘ban-efendija, sin Osmanov, kadija i muderris u nekoj od fočanskih medresa, uvakufio je  komentar Sudijeva Đulistana, za pobornike perzijske književnosti i odredio da ga čuva bibliotekar Memišah-begove medrese. Uvakufljenje je potvrdio (ovjerio) Mehmed, sin Muhamedov, zamjenik vojnog kadije, 1028/1619. godine. Napominjemo da je ova bilješka pisana 23 godine nakon smrti autora ovoga djela, također Bošnjaka, Ahmeda Sudija. Ša‘ban-efendija je na sličan način uvakufio još jedan primjerak Sudijevog komentara Đulistana. Djelo je prepisao Omer, sin Huseinov, Bošnjak,  u isto vrijeme kada je i uvakufljen, znači 1030/1620-21. godine. Ove primjere navodimo samo kao ilustraciju interesa za knjigom raznovrsnog tematskog sadržaja, te uključenosti domaćeg stanovništva u pisanje, prepisivanje i vakufljenje knjige na našim područjima krajem 16. i početkom 17. stoljeća. Džamijske biblioteke su tokom 16. stoljeća, ali i kasnije, osnivane i u drugim kasabama i šeherima Bosne kao što su Varcar vakuf (Mrkonjić-Grad), Visoko, Gračanica, Sarajevo, Mostar.

Ćejvan Kethoda, sin Abdurahmanov, jedan od prvih mostarskih vakifa, vakufnamom iz 965/1558. godine, uvakufio je, također, značajan fond knjiga za svoje džamije i druge vjerskoobrazovne zavode u Mostaru, Blagaju, Gabeli, Ričici i Čitluku. Hadži Mustafa, kizlar-aga, sin Mehmedov, podigavši džamiju i mualimhanu u Varcar Vakufu uvakufio je 1595. godine određen broj „časnih knjiga“. Samom vakufnamom imenovao je „povjerljivu osobu koja je čuvar vrijednih knjiga u časnoj džamiji, koje je vakif uvakufio“.  Biblioteka je bila smještena u prostoru vakifove džamije. Na svakoj knjizi vakif je ispisao bilješku kojom je odredio da je knjiga vakuf i da se ne može iznositi iz džamije.

Cijeli tekst u specijalnom prilogu o Aladži u printanom izdanju