Osvrt na Rezoluciju o bosanskom jeziku Sabora IZ

Stručna rasprava koja je prethodila donošenju Rezolucije

Rezolucija o kojoj govorimo, primjetno je, donesena je bez prethodnih konsultiranja ili prisustva na njoj zaposlenih u samoj IZ koji se bave bosanskim jezikom, te su kroz praksu i najbolje upućeni u odnos prema bosanskom jeziku na terenu bez poslovične kabinetske izolovanosti. Prema raspoloživoj dokumentaciji sa ove sjednice, na njoj je bilo govora o ustavnopravnom statusu bosanskog jezika u BiH i van nje, historijskim korijenima bosanskog jezika, o dosadašnjem radu na njegovoj standardizaciji i njegovim negiranjima. Izlaganje koje je zašlo u srž problema sa kojima se susreće bosanski jezik danas bilo je obraćanje autora Pravopisa bosanskog jezika prof. dr. Senahida Halilovića, gdje se on osvrnuo na nedostatnost normativa bosanskog jezika te iznio i kritički stav prema indolentnosti spram daljnjeg rada na standardizaciji bosanskoga jezika te konfuznosti i nepostojanju jasne jezičke politike i strategije za njeno provođenje: Jezička politika Bošnjaka oblikuje se u Sarajevu, ali ona nema institucionalni okvir, nego je skup manje-više odvojenih aktivnosti stručnih grupa i pojedinaca. Za bošnjačku jezičku politiku moglo bi se reći da je pretežno liberalna: ne postoji opsežno jezičko zakonodavstvo; nema purizma, nema leksičke isključivosti, ne postoje razlikovni rječnici; nema adaptacija, „titlovanja“ filmova iz susjednih zemalja; nema jezičkog inžinjeringa, nema neologizama, nema konkursa za najbolju bosansku riječ; nema nacionalističkih pamfleta o jeziku; postoji sloboda izbora jezičkih sredstava...

Profesor Halilović zaključuje da je činjenica da Bošnjaci nemaju osmišljenu, institucionaliziranu jezičku politiku u korist bosanskog jezika, i nastavlja: Međutim, nije dovoljno opisati i propisati normu. Kakva je korist i od najboljeg priručnika ako ga niko ne otvara, ako nije pri ruci korisniku? Norma mora zaživjeti, treba je prihvatiti i njegovati u svim oblastima života. Tu su na ispitu i nastavnici i novinari i prevodioci i lektori i uopće svi sudionici javne riječi. Dovoljno je malo poslušati radijski ili televizijski program – bio to prijenos kakve sjednice ili utakmice, bile vijesti ili vremenska prognoza – pogledati titlove, prelistati dnevne novine, pismene zadaće gimnazijalaca, eseje i seminarske radove studenata, otvoriti kakvu knjigu, osobito prevedenu u novije vrijeme... i ustanoviti poražavajuću razinu pismenosti. Standardni jezik bezuvjetno obavezuje u pravopisu, u izgovoru te u elementima gramatike; javna je riječ obavezana normom – a javna riječ mnogih Bošnjaka, osobito onih viđenih, nije za pohvalu.

I nakon izlaganja više stručnjaka ostalo je nejasno da li je bosanski jezik doista evidentiran u međunarodni kod standardnih jezika ili nije.

Šta je u IZ urađeno do sada na polju bosanskoga jezika?

Kada govorimo o stanju bosanskoga jezika danas, njegovoj upotrebi, primjeni njegove standardnojezičke norme kao i njegovom negiranju i osporavanju, suština i jeste u pomanjkanju standardnojezičke norme, o čemu smo već pisali u tekstu pod naslovom „Lektori su prepušteni sami sebi“ u jednom od ranijih brojeva Preporoda govoreći o teškoćama sa kojima se bespotrebno susreću lektori zaposleni u El-Kalemu i Preporodu, ali i šire, usput spominjući i projekat Rječnika islamskih termina, na kojem se radi već dvadeset pet godina u El-Kalemu, a koji je već dobio i formu zvaničnog projekta te samo treba biti dorađen i akceptiran. Norma tog još neakceptiranog rječnika već je zaživjela u praksi i samo treba biti ozvaničena. Na taj način i bosanski jezik bi dobio svoj prvi strukovni rječnik, čime bi bio ostvaren krupan iskorak u njegovoj standardizaciji - u ovom trenutku strateški važan, jer bi dao podstrek da se daljnja standardizacija bosanskoga jezika pokrene sa mrtve tačke.

Rezolucija je objavljena u medijima na dan njenog donošenja u kasnim popodnevnim satima, kao nesređen originalni tekst. U njemu je promakla kardinalna greška u kojoj se naziv Republike srpske, kao administrativne jedinice u sastavu BiH, piše velikim početnim slovom S: Republika Srpska, čime joj se u pravopisnom smislu priznaje državnost i samostalnost (vidjeti način pisanja imena država i administrativnih jedinica u članovima 41 i 42 Pravopisa). Kasnije su pravopisne i druge greške u tekstu otklonjene za njeno štampanje u Glasniku RIZ i Zborniku izlaganja sa ove sjednice, ali originalni neredigovani tekst i dalje stoji prisutan u elektronskim izdanjima printanih medija.

Djeluje čak i pomalo komično da u svom izlaganju prof. dr. Dževad Jahić govori o tendenciji vraćanja na izvorne oblike iz arapskog jezika čak i u onim slučajevima u kojima je riječ koja je primljena u bosanski jezik već odavno i dobila to bosansko unutarjezičko ruho kao i o interferenciji bosanskog jezika sa arapskim i turskim, ne znajući da je to pitanje apsolvirano u projektu spomenutog Rječnika islamskih termina te da se način pisanja standardiziran u projektu već primjenjuje u praksi dvadesetak godina. Nakon sjednice ispostavilo se čak da ni aktuelni predsjednik Sabora ne zna ništa o tome da u El-Kalemu i Upravi za obrazovanje RIZ postoji jedan takav projekat u poodmakloj fazi na kojem su radili vrhunski stručnjaci sa svih polja lingvistike i teologije angažirani od tadašnjih organa IZ, koja je i najmjerodavnija institucija za standardiziranje islamskih termina. Na sjednici je iznesen i netačan podatak da je bosanski jezik uveden kao službeni jezik u IZ tek kontroverznim ustavnim amandmanima iz 2014., iako je on propisan kao službeni jezik u IZ još Ustavom IZ iz 1997., što se jasno razaznaje uvidom u njegov tekst u članu 25.

Koji je adekvatan način vođenja borbe za maternji jezik općenito priznat kroz lingvistiku

Način na koji se može boriti za maternji jezik jeste njegova standardizacija. Dakle, kada bismo imali standardnojezičku normu u punom kapacitetu, ni tehnički ne bi bilo moguće negiranje našeg maternjeg jezika. Vuk Karadžić se za jezik borio putem njegove standardizacije, pisanjem rječnika a ne političkih rezolucija. Potur-Šahidijin rječnik bosanskog jezika, često imenovanje jezika bosanskim u raznim djelima, zabrana upotrebe bosanskog jezika iz 1908. danas su samo historijski artefakti. Naš jezik vapi za standardnojezičkom normom u punom kapacitetu: treba nam prošireno izdanje Pravopisa bosanskog jezika, rječnik s normativnom snagom, frazeološki i etimološki rječnik, strukovni rječnici (takav jedan već postoji nedovršen u okvirima IZ)... Naravno i njihova puna akceptuacija od strane nadležnih državnih tijela.

Uprkos dobroj namjeri, Rezolucija o bosanskom jeziku borbu za bosanski jezik sa kolosijeka njegove standardizacije prebacuje na polje politike, čime ćemo opet izgubiti dragocjeno vrijeme kojeg nemamo napretek.

Sabor je, zapravo, trebao proglasiti jezičku politiku u IZ, na što ona ima pravo kao svi značajni subjekti u društvu, te podržati izradu Rječnika islamskih termina. Uz donošenje izjave o statusu bosanskog jezika, zajedno sa ovim rječnikom, trebalo je uspostaviti dijalog sa nadležnim državnim organima uz podršku drugih nacionalnih institucija i strukovnih udruženja. Ovako će Rezolucija relativno brzo pasti u zaborav a i projekat prvog strukovnog rječnika bosanskog jezika opet će izgubiti na vremenu. Da je projekat Rječnika islamskih termina održao na okupu jezičke stručnjake, naučne i kulturne institucije te strukovna udruženja, kao što je to bilo tokom izrade ovog projekta, Rijaset Islamske zajednice postao bi osnovna organizaciona snaga koja bi jedina imala moć da povede borbu za bosanski jezik.

Kako Rezolucija djeluje u praksi

Rezolucijom je propisana i obaveza Rijaseta da u roku od šest mjeseci donese strategiju o bosanskom jeziku kao i određeni program koji bi iz te strategije bio izveden. No od donošenja Rezolucije prošla su već više od dva mjeseca, ali na tome, koliko su nam dostupne informacije, nije urađeno ništa. Također se Rezolucijom izražavaju očekivanja da će druge nadležne institucije, poput OHR-a, Ombudsmena, nacionalnih institucija, Vijeća ministara... konačno učiniti nešto na polju zaštite ustavnog položaja bosanskog jezika, ali se ničim ne precizira ko bi konkretno dobio u zadatak da kontaktira sa tim institucijama i konkretno isposluje njihovo aktiviranje u tom pogledu. Također, podsticanje pojedinaca da se pravnim sredstvima kao pojedinci bore za svoje pravo na maternji jezik ne djeluje ozbiljno, jer će se na taj način ponoviti isto što se dogodilo ratnim zatočenicima logora, koji su sve svoje tužbe izgubili te još moraju napuniti budžet RS plaćanjem visokih sudskih troškova. Za takvo nešto treba osigurati konkretnu pravnu i finansijsku pomoć te inicirati kolektivno vođenje pravnih radnji uz aktivno prisustvo javnosti, medija i međunarodne zajednice.

Bojimo se, na osnovu onoga što uviđamo nakon donošenja Rezolucije, da će rečenica iz izlaganja na samoj sjednici jedne od učesnica: Pred nama puno zadataka ima, treba raditi štošta: treba raditi rječnik, treba raditi velike gramatike, velike pravopise. Mi se okupljamo, ovo je ja ne znam koji po redu skup na kojem se raspravlja o jeziku, ali se malo šta od toga uradilo, sve ostade mrtvo slovo na papiru, djelovati realistično, iako je krajnje diskutabilno u ovoj izjavi da li su se skupovi o jeziku uopće održavali, ko im je prisustovao i u kojem broju.

Još jednom se pokazala poslovična slabost Islamske zajednice po kojoj se njene aktivnosti provode uglavnom u uskom krugu pojedinaca na njenom čelu bez oslanjanja na njenu razgranatu i stručnu infrastrukturu. Ovako će nam ostati da čekamo da neko drugi rješava naše probleme. A to je čekanje bez cilja.