Sokrat, mudrost i naše moderne ludosti

 Maja 22., 2012. godine, drevni grčki filozof, Sokrat, pravdao se u simboličnom ponovnom suđenju u Atini. Panel od deset sudija iz Evrope i SAD-a saslušali su predmet od grčkih i stranih pravnika da odluče da li je Sokrat bio kriv za bezbožnost i kvarenje mladih. Mada su sudije bili jednako podijeljeni, ovaj predmet je prema drevnom grčkom zakonu spasio Sokrata od kazne. Optužen za kvarenje mladih i vjerovanje u božanstva nepriznata od strane grčkih vlasti, Sokrat, najveći mudrac i filozof antičke Grčke, izjavio je u svoju odbranu da su optužbe protiv njega bile lažne, a razlog zašto je stavljen na suđenje nije zbog toga što je zavodio omladinu u vezi metafizike, već zato što je pokazivao da ljudi moći i pretenzije, u stvari, nisu znali ništa. Nakon pobjeđivanja u svakoj raspravi, Sokrat je uvijek ponavljao ono što je postalo poznato kao Sokratova ironija: ''Jedino što znam jeste da ništa ne znam''. Ovo kritičko propitivanje koštalo je Sokrata njegovog života 399. godine p.n.e. kada je popio otrov, za njega pripremljen, dok je u svojoj zatvorskoj ćeliji navodio svoje odane učenike i prijatelje, uključujući Platona, Kritona, Ksenofonta i Fedona, na suze, bol i patnju. Ali to također pokazuje moć principa za koje je Sokrat živio i umro. Uprkos insistiranju njegovih sljedbenika, Sokrat je odbacio bilo kakve planove da pobjegne iz zatvora i prihvatio je svoj kraj kao božanski određenu sudbinu. Čak i u svojim posljednjim satima, on je otkrivao ohole i pokvarene stanovnike Atine koji nisu imali istinsko znanje i mudrost, već samo pretenziju i gordost.

            Oholost moderniteta nosi upečatljive sličnosti sa bezumljem stare Grčke koja je pogubila svog najvećeg uma. Nije samo intelektualna arogancija, već također epistemički imperijalizam tvrditi kako se zna sve što se može znati o univerzumu i značenju ljudskoga života. Istina je da dok imamo najnaprednije tehnologije i ekonomska sredstva u ljudskoj historiji, svaki dan milioni idu u krevet gladni, izbjeglice napuštaju svoje domove, nevini ljudi umiru u bezumnim ratovima, a nepravda i nejednakost uveliko vlada. Oni koji osporavaju moderni status quo, dobili su tretman sličan nekada dat Sokratu.

              Optužbe protiv Sokrata su odražavale strahove vladajuće klase tog vremena. Plašili su se da je ovaj obrazovani i uvjerljivi učitelj usadio novi pojam etike među mladima i da je ovaj bio siguran da izloži njihove lažne pretenzije za vlast, status i dostojanstvo. Ako se ne zaustavi, ovaj će vjerovatno dovesti do novog intelektualnog i političkog pokreta i poremetiti status quo. U stvari, jedna od sumnji o Sokratu bila je da je tajno stupao u savez sa Spartom, atinskim najvećim protivnikom, i planirao ustanak sa nekim od svojih učenika.

            Ipak, kao ''obad koji nervira golemog konja'', da koristimo njegovu vlastitu analogiju, Sokrat je uporno dovodio u pitanje pretenzije i drskosti društva u kojem je živio, nadajući se da će ljudi vrednovati i iskoristiti svoje znanje i mudrost da pronađu istinu i vode dobar i moralan život. Sem toga, to je bila Sokratova odvažnost, da povuče zavjesu dole pred glumištem lažnog znanja, nemorala i nepravde koja je dovela do njegovog pogubljenja.

            ''Posljedice tih mojih uviđaja, gospodo, bile su izazivanje protiv mene mnogo neprijateljstva'', rekao je Sokrat. To je bio izvor svih uvredljivih tvrdnji protiv njega. On je dalje objasnio: ''Veliki broj mladih ljudi sa imućnim očevima i mnogo slobodnog vremena, vezali su se namjerno za mene zato što uživaju slušajući druge ljude u unakrsnom ispitivanju. Oni su me često uzimali kao svoj uzor i nastavljali da pokušavaju ispitivati druge osobe''.

            Kao što je slikovito prikazano u Platonovim ''Dijalozima'', Sokrat je razvio neke od najprofinjenijih metoda samopropitivanja i unakrsnog ispitivanja. Njegov cilj nije bio da se ismijava sa bilo kime, već da pokaže da samo Bog posjeduje istinsku mudrost, a mi smrtnici možemo samo težiti da imamo udjela u njoj. Kazati da ''jedino što znam jeste da ništa ne znam'', jeste najviši oblik mudrosti, zato što pokazuje razliku između istinitog i lažnog znanja – ključni element da bi se živjelo po istini.

            Princip Sokratove ironije, također, podrazumijeva da samo istinsko znanje i mudrost mogu dovesti do ispravnoga djela. Najvažniji uslov bivanja dobrim ljudskim bićem jeste da posjeduje pravu vrstu znanja i djeluje u skladu s tim. Sokrat ovo formulira sa ključnom definicijom: ''Vrlina je znanje''. Nema vrline bez poznavanja istine. Ako želimo voditi dobar život, u moralnom smislu pojma, moramo znati istinu. Moralnost počinje sa intelektualnom čestitošću.

            Ono što slijedi iz ovoga je revolucionarna ideja sokratovske tradicije da nijedan čovjek ne griješi namjerno. Ljudi rade pogrešno kada ne znaju istinu, to jeste, pravo značenje dobra i zla, ispravnog i pogrešnog. Nijedan ubica ne ubija kada vjeruje da je ubistvo loše. On mora pronaći način da opravda svoje ubistvo u svom umu prije nego počini takav gnusan zločin. Ali, ako je neko stvarno uvjeren u zlo ubistva, on nikada ne može da ga počini. Sokrat je vjerovao da čak najneukije i najopakije osobe mogu biti podučene dobru tako da će se uzdržati od činjenja bilo kojeg moralnog grijeha.

            U sadašnjosti u kojoj živimo, ističemo moralnu superiornost nad društvima iz prošlosti i vidimo sebe kao marširanje prema zrelijem i plemenitijem stanju čovječanstva. Ipak, realnost je da proizvodimo neke od najvećih nepravdi i najsmrtonosnijih oružja u pisanoj ljudskoj historiji i tražimo da ih opravdamo u ime realne politike, nacionalnog interesa, profita ili ličnog zadovoljstva. Naše potraživanje ka višem stanju čovječanstva je osporeno bezbrojnim kršenjima pravde, inteligencije i saosjećanja. Možemo se pretvarati da smo gospodari svijeta, ali to je želja da se ima svijet koji je porobio naše umove i volju. Žurba da posjedujemo svijet nije podigla već ponizila naše čovječanstvo. Rezultat je duga lista ljudske sramote od kolonijalizma i ropstva do bezumnih ratova, holokausta i raširenog rasizma.

            Skromna mjera sokratovske ironije može nam pomoći vraćanju stepena mentalnog zdravlja i moralnog integriteta u našim modernim životima. Umjesto poziranja kao nepobitnih gospodara svijeta, trebalo bi da se vidimo kao ponizne sluge dobra i samilosti. To će nam neizmjerno pomoći da zapamtimo kako je svijet prirode dat nama kao povjerenje, kao što kaže Kur'an, i mi smo njegov zaštitnik, ne uzurpator. Vraćanje neoštećenog povjerenja njegovom pravom Posjedniku je znak istinskog dostojanstva i plemenitosti. Kao što uživamo u mjesecu ramazanu i postimo da ukrotimo naše duše i tražimo neposrednu blizinu Boga, trebamo zapamtiti sve ono što je bitno u našoj prolaznoj egzistenciji na ovoj Zemlji.

            Sokratove posljednje riječi na sudu bile su sljedeće: ''Sada je vrijeme da pođemo, ja da umrem a vi da živite, ali koji od nas će bolje proći, nepoznato je bilo kome izuzev Bogu''. Sokrat se ispostavio kao pametan i sretan čovjek i njegovo naslijeđe nastavlja da inspiriše najbolje umove i srca nakon njegove egzekucije prije dvadeset i pet vijekova.

            Sokrat je podučavao sebe i svoje studente do svojega posljednjeg daha. Njegove baš zadnje riječi, nakon što je popio otrov u svojoj ćeliji, pokazuju njegov pravi karakter bolje nego bilo koji argument. Čim je osjetio učinak otrova na svom srcu, Sokrat je rekao Kritonu, njegovom odanom učeniku i prijatelju: ''Trebali bi ponuditi horoza Asklepiju'', a zatim je umro. Zašto je Sokrat iznio takav zahtjev u posljednjim minutama svoga života? Zato što je to bio ustaljen običaj među Grcima da nude Asklepiju, božanskom iscjeljitelju, nakon oporavka od bolesti. Sokrat je vjerovao da smrt, s kojom će se ubrzo susresti, nije bila kraj, već buđenje u novi život, ''izobilniji život''. On je bio učitelj istine u životu kao i u smrti.

Šta nam je potrebno da vodimo život razuma i vrline, ''izobilniji život?'' Jednostavno rečeno, treba da tražimo istinu i živimo po njoj. Moramo otresti naše moderne pretenzije i naoružati se znanjem, mudrošću, samilošću i skromnošću. Trebalo bi da tretiramo svijet kao povjerenje nama dato, a ne kao svrhu samome sebi. To je tek sa mudrošću i skromnošću kojima ćemo biti u stanju da se otarasimo takvih modernih hereza kao što je nasilni ekstremizam i terorizam El-Kaide, IDIŠ-a i slično. Ovo je samo sa istinskim znanjem i poštenjem kojima možemo da odstranimo sve oblike rasizma i diskriminacije protiv islama i muslimanskih zajednica koje žive na Zapadu.

To je tek sa pobjeđivanjem našeg sebičnog ega i sitničavosti svijeta, kojim možemo da ostvarimo plemeniti duh u nama.

S engleskog preveo: Haris Dubravac